Foto: Ratko Pilipović
“Od samog početka smo razumjeli da se muzika generalno udaljava od rock muzike. Seks, droga i rock and roll više ne postoje. Ali ima još uvijek zabavnih ljudi širom svijeta”.
U prepunoj sali DKC-a INCEL – Banja Luka, pred preko 300 fanova, prošlog četvrtka održan je koncert grčke grupe 1000mods koji su u dva sata dobre svirke predstavili grčku scenu na najbolji mogući način. Koncert je bio prilika da za čitaoce Impuls portala razgovaramo s bubnjarem Labrosom o bendu, planovima, uticajima, prijateljstvu i poslu.
Razgovarao: Ratko Pilipović
Za početak, volio bih da se predstavite na način, zamislite da se nalazite pred nekim ko je spreman da vam da novac za pripremu i snimanje albuma. Šta biste mu rekli u 30 sekundi?
Prije svega, ja sam Labros, bubnjar iz grupe 1000mods. Izdali smo do sada 5 albuma i sviramo muziku od 2006. godine, skoro 20 godina. Svi u bendu se poznajemo još od djetinjstva. Prvi album smo objavili 2011. godine i od tada nismo prestali svirati širom svijeta.
Prateći vašu biografiju, od početka ste svi zajedno. Do promjena je došlo odlaskom jednog člana, pa ste ostale muzičare „iznajmljivali“ za turneju 2024. godine. Koliko je bitno za bend da funkcionište kao jedno? Brojni su primjeri gdje bend vodi pojedinac ili su svi članovi individue, pa svako vuče na svoju stranu, što često vodi do raspada benda.
100 % tačno. Nije lako funkcionisati kao jedno, jer kao što smo rekli, mi odrastamo, evoluiramo, mijenjamo se, kako starimo. Tako da nije lako imati isti mentalitet, iste ciljeve i istu strast. Kad smo krenuli svirati, bili smo kao djeca, a sada imamo blizu 40 godina. Jan nas je napustio prošle godine, u dobrim smo odnosima i dalje smo prijatelji. Nastavit ćemo izdavati za istu izdavačku kuću. Poznavali smo mnogo bendova, svirali zajedno s njima, odrastali zajedno i nije uobičajeno da ljudi ostanu zajedno toliko godina. A tamo gdje niko ne sanja da ga drugi slijede, postaje teže, jer svi moraju biti zadovoljni. Radimo u 100 % demokratskom bendu i to otežava stvari, ali na kraju dana, ako su svi sretni, to je mnogo bolji način za stvaranje.
Foto: Ratko Pilipović
Osvježenje ste u žestokoj muzici, albumi nisu dosadni i svaka pjesma je bukvalno priča za sebe. Na njima se osjeti uticaj grandža, stonera, metala, punka. Na svakom novom albumu dolazi do novih iznenađenja, što širi krug fanova. Radite na promjenama, kao da rastete i pretvarare se, u šta na sljedećem šestom albumu?
Svaki je album uhvatio mentalitet i ideju benda u pretprodukciji i snimanju. Tako je prvi album “Super Van Vacation” zbirka pjesama koje smo stvarali 5 godina. Drugi album, Vultures, uglavnom sadrži muziku koja je nastala otprilike u tom istom periodu. Dakle, ovo je kao slika onoga što slušamo, sviramo, kako i koliko smo uključeni i kako svako uči svoj instrument. Na primjer, ideja za naziv albuma “Cheat Death” došla je od Giorgosa nakon što je pročitao Mit o Sizifu Alberta Camusa. Dakle, šesti album će biti takav da će odražavati stanje naših umova u to vrijeme.
Za promociju prvog abuma ste uradili puno koncerata širom Evrope. Također imam osjećaj da ste to sami uradili, bez menadžera. Ovaj vid promocije ste i nastavili, pa mi se čini se da ste našli model kako raširiti riječ o vama. Svakih pola godine ste bukvalno na turneji, Irska, Velika Britanija, Skandinavija, Istočna Evropa. Ono što bih posebno izdvojio jeste reizdanje prva tri albuma 2023. godine, kada ste imali američku turneju. Moram reći da je to bio jako mudar marketinški potez. Da li je sve to naporno nekad, iako se radi iz ljubavi? Da li je to poruka koja se može poslati mlađim generacijama, da bez rada nema napretka, jer danas djeca kada dobiju ili kupe gitaru, misle da odmah znaju i svirati?
Savršeno pitanje. Od samog početka smo razumjeli da se muzika generalno udaljava od rock muzike. Ali ima još uvijek zabavnih ljudi širom svijeta. Nije više lako kao 70-ih ili 80-ih, nemoguće je da će izdavačka kuća poslušati vaš demo i reći da moramo uložiti milione u ovaj bend i napraviti od njih rock zvijezde. Seks, droga i rock and roll više ne postoje. Postoji mnogo bendova koje možeš slušati kući i imati doživljaj da si na koncertu. Zato smo shvatili da trebamo doći do fanova, da ljudi upoznaju našu muziku zato što je naša muzika namijenjena sviranju uživo i to je najbolji način da je fanovi i dožive. Dakle, od 2011. godine stalno sviramo, osim u COVID godinama. Također, mladi ljudi trebaju početi svirati muziku, ako vjeruju u sebe i treba da ulože trud u nekom trenutku i ako su uporni, ljudi će mariti za vas.
Labros, foto: Ratko Pilipović
Muzika u Grčkoj za vrijeme prostesta 2014. Da li ste bili dio tih dešavanja? Kako je to stanje uticalo na vaš rad, jer u tom peridu izdajete dva albuma, a Grčka je postala bukvalno centar stonera u Evropi.
Počelo je malo ranije i svi bendovi koji su se pojavili 2014. godine, počeli su svirati u periodu od 2005. do 2009. godine. Mislim da je najveći katalizator bio taj što je naša generacija, sada kada dostižemo 40-e, odrastala s klasičnim grčkim snom da završiš školu, upišeš se na univerzitet, imaš najbolji posao na svijetu i zarađuješ mnogo novca. Do kraja nulte godine, počela je kriza i svi smo bili studenti na univerzitetu i shvatili smo da je sve to lažno. To nam je dalo priliku da se više fokusiramo na ono što volimo i to je ono što bismo trebali raditi. I to je razlog zašto se od 2005. do 2015. pojavilo toliko dobrih grčkih bendova koji su krenuli ići na turneje, period kada je stoner u Grčkoj eksplodirao. A drugi katalizator je bio taj što su mlade generacije prvi put promijenile perspektivu muzičke scene. Dakle, mislim da se to dešavalo i na Balkanu, godinama smo govorili, „ej vidi svira američki bend, ’ajmo ga gledati“, a kada grčki bend svira, nikoga nije briga. Ali ova perspektiva se promijenila tokom ovih godina, ljudi su počeli shvatati da postoji toliko dobrih bendova u komšiluku. Kada neki ljudi vide te bendove, vijest se brzo proširi. Prvo svirate pred 300 ljudi, sljedeći put pred 800, zatim pred 1500, a uskoro se svira pred 3000 fanova.
Imate višegodišnje pauze između izdavanja albuma, pa opet kad se nađete, izbacite jako kvalitetan album. Što ste radili u tim godinama pauza kao pojedinici, kao bend?
Radimo turneje, a i kada smo kod kuće u Grčkoj, radimo na stvarima koje su vezane za bend. Imamo vremena, jer nemamo porodice. A da ih imamo, ne bismo mogli toliko biti na turneji, a također ne bismo mogli živjeti od muzike. Dakle, ako imate porodicu, morate raditi i drugi posao i ne možete istovremeno ići na turneje. To je kao domino efekat. Mi smo izabrali ovu vrstu života.
Foto: Ratko Pilipović
Ove godine turneja se uglavnom zasniva na Balkanu. Nisam našao podatak da li ste ranije bili u BiH, ali vjerujem da bih čuo da ste bili. Pretpostavljam da je ovo vaš prvi boravak u ovoj zemlji. Jednostavno pitanje, vaši utisci do sada?
Na turneji smo po Balkanu od 2011. godine i svirali smo u Bugarskoj, Rumuniji, Srbiji, Sloveniji i Hrvatskoj. Dakle, od početka znamo da u ovoj regiji ima mnogo ljudi koji su žedni muzike, jer većina velikih turneja izbjegava ovu regiju. Znamo da ljudi koji ovdje žive poštuju ono što radimo i da su žedniji od Nijemaca koji mogu vidjeti pet koncerata dnevno, sedmično. Pa smo rekli sebi – hajde da napravimo pravu balkansku turneju. I na početku, moj lični romantični trenutak, bio je da bih volio svirati u Sarajevu, a glavni razlog je koncert Bruce Dickenson. Gledao sam video, čitao o tome i rekao o moj Bože, moram svirati u Sarajevu. Ali svi iz benda, također i iz našeg tima koji su iz Srbije i Hrvatske, su rekli da prvo pokušamo u Banjoj Luci svirati. Također ćemo prvi put svirati na Kosovu i u Albaniji. Po prvi put smo svirali na obali Hrvatske, u Sloveniji nismo svirali u Ljubljani, već u dva mala grada. Uglavnom, želimo isprobati sviranje na mnogo različitih mjesta.
U kakvim prostorima svirate po grčkoj i generalno na turnajama, da li postoje klubovi kao što su ovaj koji nije privatni klub, već ga vodi udruženje?
Nažalost, u posljednjoj deceniji u Grčkoj većina udruženja je zatvorena, većina skvotova je zatvorena od strane vlade. Budući da nas smatraju “velikim bendom”, sarađujemo s privatnim kompanijama. Jedino što se ponekad mijenja je to što sviramo na mnogim festivalima koje organizuju omladinske zajednice koje pokušavaju donijeti, ne samo političke već i kulturne promjene.
Foto: Ratko Pilipović
Spomenuo si u razgovoru Alberta Camusa i njegovo djelo Mit o Sizifu koji je bio inspiracija za naslov i zvuk na zadnjem albumu Cheat Death. Iza nas ostaju djela koja se pamte, nakon smrti umjetnik ne pada u zaborav i vječno živi. Da li okruženje u kome živite i radite utiče na stvaranje albuma, kao što je pijesak Palm Deserta uticao na stvaranje zvuka Kyuss?
Imamo pet albuma i oni su rađeni na različitim mjestima. Svaki album je bio pod uticajem, inspirisan okolinom u kojoj se nalazimo, u pretprodukciji i produkciju. Prvi album je snimljen pored mora, kada smo imali 25 godina i uživali u životu. Drugi album je nastao u profesionalnom studiju, manje smo imali vremena i veći fokus, tako da je sve bilo utegnuto. Treći album je nastao u našem vlastitom studiju i imali smo vremena koliko god smo htjeli, tako da je trajalo oko šest mjeseci. Tako da smo imali vremena biti tamo svaki dan, stvarati, brisati i dodavati više materijala. Četvrti album smo snimili u Seattleu pod utjecajem grungea. Snimili smo u studiju gitariste Pearl Jama i svugdje u tom prostoru možete pronaći nešto iz tog perioda, poput ulaska u toalet i zlatnog albuma Soundgarden koji visi iznad pisoara. Dakle, da, pod uticajem smo i to je kao da se nešto uvijek kreće. Imamo stvarno dobrog prijatelja koji je vizuelni umjetnik, i najbolji poster koji sam ikada vidio je Cheat Death. I on kaže da će umjetnost preživjeti i da to je poenta inspiracije za album.
Za kraj, imate li tajnu u zvuku koji proizvodite?
Mi smo štreberi za pojačala i opremu. Često mijenjamo, isprobavamo novu opremu i ovisni smo o takvim situacijama. Mislim da nismo čistunci, ne držimo se istog zvuka, pokušavamo eksperimentirati i šta god zvuči dobro, kažemo, idemo s tim.
Autor: Impuls