fbpx

Chomsky o strategiji terora i protjerivanja

4NoamChomsky NOMAD

Da bismo razumjeli uzroke trenutne eskalacije sukoba – i moguće prijetnje opšim ratom – potrebno je razmotriti suštinsku politiku izraelske vlade, uz podršku SAD-a, koja se koristi strategijom “terora i protjerivanja” u nastojanju da ubijanjem i raseljavanjem Palestinaca osigura širenje svoje teritorije, kaže Noam Chomsky 

Nekoliko izraelskih vlada već godinama uzastopno pokušava potisnuti Palestince iz svetog grada Jeruzalema, a najnovija runda izraelskih napada podudara se s tim ciljem. No, da bismo razumjeli uzroke trenutne eskalacije sukoba – i moguće prijetnje općim ratom – potrebno je razmotriti suštinsku politiku izraelske vlade, uz podršku SAD-a, koja se koristi strategijom “terora i protjerivanja” u nastojanju da ubijanjem i raseljavanjem Palestinaca osigura širenje svoje teritorije, kaže Noam Chomsky, u ekskluzivnom intervjuu za Truthout.

Noam Chomsky – jedan od uvaženijih profesora lingvistike na Univerzitetu u Arizoni i profesor emeritus na MIT-u – međunarodno je priznat kao jedan od najoštroumnijih analitičara izraelsko-palestinskog sukoba i bliskoistočne politike uopće, i jedan od najglasnijih intelektualaca u borbi za oslobođenje Palestine. Njegovi brojni radovi na ovu temu uključuju i Sudbinski savez: Sjedinjene Države, Izrael i Palestinci; Gaza u krizi: Razmišljanja o ratu Izraela protiv Palestinaca i O Palestini.

C.J. Polihroniou: Na početku bih vas zamolio da nam date kontekst za izraelski napad na Palestince u džamiji Al-Aksa tokom trajanja protesta zbog deložacija, a zatim i za najnovije zračne napade na Gazu. Šta je tu novo, što je staro i koliko je ova najnovija runda neokolonijalnog izraelskog nasilja povezana s Trumpovim premiještanjem Američke ambasade u Jeruzalem?

N. Chomsky: Uvijek postoje neki novi novi obrati, ali u osnovi je to stara priča koja traje već cijelo jedno stoljeće, poprimajući nove oblike nakon izraelskih osvajanja 1967. i odluke koju su obje glavne političke grupacije donijele prije 50 godina a to je da izaberu širenje teritorije umjesto sigurnosnog i diplomatskog rješenja – uz očekivanje (i dobijanje) presudne i neprekidne materijalne i diplomatske američke podrške.

Za ono što je postalo dominantna tendencija u cionističkom pokretu, utvrđen je fiksan dugoročni cilj. Grubo rečeno, cilj je osloboditi zemlju od Palestinaca i zamijeniti ih jevrejskim doseljenicima koji su proglašeni “zakonitim vlasnicima zemlje” a vraćaju se kući nakon cijelog milenija života u izgnanstvu.

Britanci, koji su u to vrijeme bili zaduženi za ovo područje, su na početku smatrali da je taj projekat generalno pravedan. Lord Balfour, autor Deklaracije kojom se Jevrejima dodjeljuje „nacionalni dom“ u Palestini, prilično dobro je uspio prikazati etičku procjenu Zapadnih elita kad je rekao da je „cionizam, bio on u pravu ili ne, dobar ili loš, ukorijenjen u vjekovnoj tradiciji, sadašnjim potrebama, u budućim nadama, čija je važnost daleko veća nego želje i predrasude 700.000 Arapa koji danas naseljavaju tu drevnu zemlju.”

Ovakvi sentimenti nisu nam nepoznati.

Cionistička politika je od tada oportunistička. Kad god postoji takva mogućnost, izraelska vlada – i zapravo čitav cionistički pokret – usvaja strategiju terora i protjerivanja. Kad okolnosti to ne dopuštaju, koristi se blažim sredstvima. Prije sto godina, koristila se tihim postavljanjem kontrolnog tornja i ograde, a to će se ubrzo pretvoriti u naselje – činjenice na terenu. Današnja inačica tih poteza je izraelska država koja protjeruje još veći broj palestinskih porodica iz domova u kojima žive generacijama – uz gestu pozivanja na zakonitost kako bi umirila savjest onih koje u Izraelu podrugljivo nazivaju „divnim dušama“. Naravno, većinom apsurdna zakonska opravdanja za protjerivanje Palestinaca (otomanski zakoni o zemlji i tome slično) su sto posto rasistička. Ne pomišlja se na to da se Palestincima dozvoli pravo na povratak u domove iz kojih su protjerani, pa čak ni pravo da grade na onome što im je ostavljeno.

Izraelska osvajanja iz 1967. omogućila su primjenjivanje sličnih mjera i na osvojena područja, u ovom slučaju uz grubo kršenje međunarodnog prava, o čemu su najviši pravni organi odmah obavijestili izraelske lidere. Novi projekti bili su potpomognuti radikalnom promjenom u američko-izraelskim odnosima. Njihovi odnosi prije 1967. uglavnom su bili prijateljski, ali nedorečeni. Nakon rata, podrška klijentskoj državi dosegla je neslućene visine.

Izraelska pobjeda bila je sjajan poklon američkim vlastima. U toku je bio posrednički rat između radikalnog islama (sa sjedištem u Saudijskoj Arabiji) i sekularnog nacionalizma (Naserov Egipat). Kao i Velika Britanija prije njih, i SAD su uglavnom preferirale radikalni islam, za koji su smatrali da predstavlja slabiju prijetnju za američku imperijalističku dominaciju. Izrael je uništio arapski sekularni nacionalizam.

Izraelska vojna moć već je 1948. godine impresionirala vojnu komandu američkih snaga, a pobjeda 1967. godine je jasno pokazala da militarizirana izraelska država može biti solidna baza za američku nadmoć u ovoj regiji – dok će istovremeno pružati važnu sekundarnu podršku daljnjim američkim imperijalističkim ciljevima izvan ovog regiona. Američka regionalna dominacija zasnivala se na tri oslonca: Izraelu, Saudijskoj Arabiji, Iranu (tada pod kontrolom šaha). Praktično, svi oni su bili u ratu, ali realno veze unutar ovog saveza bile su vrlo bliske, posebno između Izraela i ubilačke iranske tiranije.

Unutar ovakvog međunarodnog okvira, Izrael je slobodno mogao voditi politiku koju vodi i danas, i to uvijek uz veliku američku podršku uprkos povremenim naletima nezadovoljstva. Cilj sadašnje politike izraelske vlade je „Veliki Izrael“, uključujući i izuzetno prošireni Jeruzalem koji obuhvata okolna arapska sela; dolinu Jordana, veliki dio Zapadne obale s velikom površinom obradive zemlje; i velikim gradovima duboko na Zapadnoj obali, zajedno s infrastrukturnim projektima samo za Jevreje koji ih integriraju u Izrael. Ovaj projekat zaobilazi područja na kojima je velika koncentracija palestinskog stanovništva, poput Nablusa, kako bi se uspješno zaštitio od onoga što izraelski čelnici opisuju kao zastrašujući “demografski problem”: previše ne-Jevreja u planiranoj “demokratskoj jevrejskoj državi Velikog Izraela” – što je oksimoron koji je svake godine sve teže izgovoriti. U okviru “Velikog Izraela” Palestinici su zatvoreni u 165 enklava, odvojeni od svoje zemalje i maslinika snagama neprijateljski nastrojene vojske, izloženi stalnom napadu nasilničkih jevrejskih bandi (“hilltop youth”) koje djeluju pod zaštitom izraelske vojske.

U međuvremenu, Izrael je naselio i anektirao Golansku visoravan kršeći naredbe Vijeća sigurnosti UN-a (kao što je to učinio i u Jeruzalemu). Horor priča iz Gaze je previše kompleksna da bi je ovdje prepričavali. To je jedan od najgorih zločina u savremenom svijetu, obavijen gustom mrežom obmana i apologetika za strašne zločine.

Trump je otišao korak dalje u odnosu na svoje prethodnike time što je Izraelu osigurao odriješene ruke za činjenje zločina. Jedan od njegovih glavnih doprinosa bilo je organiziranje Abrahamovog sporazuma, koji je formalizirao dugogodišnje prešutne sporazume između Izraela i nekoliko arapskih diktatura. Time su ublažena limitirana arapska ograničenja koja su imali u pogledu izraelskog nasilja i širenja teritorija.

Ovaj Sporazum bio je ključna komponenta Trumpove geostrateške vizije: napraviti reakcionarni savez brutalnih i represivnih država, kojim se rukovodi iz Washingtona, uključujući Brazil [Jaira] Bolsonara, Indiju [Narendre] Modija, Mađarsku [Viktora] Orbana i na kraju i druge njima slične zemlje. Komponenta koja se odnosi na Bliski istok-Sjevernu Afriku temelji se na zastrašujućoj egipatskoj tiraniji Al-Sisija, a sada prema ovom Sporazumu, i na porodičnim diktaturama od Maroka do Ujedinjenih Arapskih Emirata i Bahreina. Izrael je vojna sila sa SAD-om u neposrednom zaleđu.

Abrahamovim sporazumom ispunjen je još jedan Trumpov cilj: dovođenje pod vašingtonsko pokroviteljstvo glavnih područja bogatim resursima potrebnim za ubrzavanje utrke koja vodi u ekološku kataklizmu – cilju kojem su se Trump i njegovi saradnici posvetili sa zadivljujućom žestinom. To uključuje Maroko koji gotovo da ima monopol nad fosfatima potrebnim za industrijsku poljoprivredu koja uništava tlo i truje atmosferu. Da bi ojačao ovaj marokanski skoro pa monopol u ovoj oblasti, Trump je službeno priznao i potvrdio marokansku brutalnu i nezakonitu okupaciju Zapadne Sahare koja takođe ima nalazišta fosfata.

Zanimljivo je da je formaliziranje saveza nekih od najnasilnijih, najrepresivnijih i najreakcionarnijih država na svijetu uveliko pozdravljeno u okviru širokog spektra različitih foruma.

Za sada je Biden preuzeo ove programe. Poništio je neopravdanu brutalnost trampizma, kao što je bilo ukidanje krhkog puta života za spašavanje Gaze, jer, kako je objasnio Trump, Palestinci nisu bili dovoljno zahvalni za njegovo uništavanje njihovih pravednih težnji. Inače, zločinački stub Trump-Kushner ostaje netaknut, iako neki stručnjaci za stanje u ovoj regiji smatraju da bi se taj stub mogao zaljuljati zbog izraelskih napada na palestinske vjernike u džamiji Al-Aksa i drugih načina na koje se pokazuje uspješnost izraelskog monopola kad je nasilje u pitanju.

C.J. Polihroniou: Izraelska naselja nemaju pravnu valjanost pa se postavlja pitanje zašto SAD nastavljaju pružati pomoć Izraelu kršeći američke zakone, te zašto progresivna zajednica ne usmjerava svoju pažnju na ovu nezakonitost?

N. Chomsky: Od kada je 1967. godine pokazao svoju sposobnost da pribjegne nasilju, Izrael se smatra visoko cijenjenim klijentom. Zakon ne predstavlja nikakvu prepreku. Američke vlade su se uvijek kavalirski odnosile prema američkom zakonu, držeći se standardne imperijalističke prakse. Uzmimo ono što tu može manje-više poslužiti kao glavni primjer: Američki ustav kaže da sporazumi koje sklopi američka vlada predstavljaju “vrhovni zakon zemlje”. Glavni poslijeratni sporazum je Povelja UN-a, koja zabranjuje „prijetnju ili upotrebu sile“ u međunarodnim odnosima (uz izuzetke koji nisu relevantni u stvarnim situacijama). Možete li se sjetiti ijednog američkog predsjednika koji nije prekršio ovu odredbu vrhovnog zakona zemlje okrećući joj leđa? Naprimjer, izjavljujući da su sve opcije otvorene ukoliko Iran ne postupi u skladu s američkim naredbama – a da ne govorimo o školskim primjerima „vrhovnog međunarodnog zločina“ (presuda iz Nirnberga) kao što je invazija na Irak.

Veliki izraelski nuklearni arsenal trebao bi, prema američkim zakonima, značiti postavljanje nekih ozbiljnih pitanja o zakonskoj opravdanosti pružanja vojne i ekonomske pomoći Izraelu. Taj problem se prevazilazi tako što se ne priznaje njegovo postojanje, što je jedna otvorena farsa i to s značajnim posljedicama, o čemu smo govorili u drugim situacijama. Pružanjem američke vojne pomoći Izraelu također se krši Leahyjev zakon, koji zabranjuje pružanje vojne pomoći jedinicama koje su angažirane na sistematskom kršenju ljudskih prava. Izraelske oružane snage imaju brojne kandidate u ovom smislu.

Kongreskinja Betty McCollum preuzela je vodeću ulogu u nastojanju da osigura provođenje ove inicijative. Takav daljnji angažman trebalo bi biti glavna obaveza onih koji se bave pitanjima američke podrške strašnim izraelskim zločinima protiv Palestinaca. Već i samo dovođenje u pitanje velikog priliva pomoći bi u tom smislu moglo imati drastične efekte.

Izvor: Truthout,C.J. Polychroniou

Prevod: Nomad.ba