Hiljade žena u Srbiji piše o doživljenom nasilju pod #NisamPrijavila. „Ženska snaga proizlazi iz kolektivne traume, i to će pojačati pritisak na institucije“, kaže za DW Sanja Pavlović iz Autonomnog ženskog centra.
Za manje od dva dana objavljeno je preko petnaest hiljada tvitova pod haštagom #NisamPrijavila. Šta Vam to govori?
Sanja Pavlović: To govori da su žene odlučile da pregovore o onome što im se dešava, o nepravdi u okviru institucija i iskustvima zašto ne prijavljuju nasilje. Kroz tvitove vidimo da je veliki problem u neposrednoj okolini žena, u ljudima koji su bliski, kojima često najprije kažemo šta nam se desilo. To su roditelji, rođaci, prijatelji, komšije… već tu postoji veliko nerazumijevanje, umanjivanje nasilja, krivljenje žrtava. Drugi dio tvitova odnosi se na žene koje nisu imale povjerenje u institucije, ili su se obratile, a naišle na osudu sličnu onoj u svojoj okolini.
Da li je „zašto nisi prijavila“ nasilje ili silovanje najgluplje pitanje koje može da se postavi ženi?
To jeste jedno od najmanje adekvatnih pitanja i od onih koja najviše demotivišu žene. Tim pitanjem se odgovornost opet prebacuje na nju, da ona mora nešto da uradi i opet nešto zavisi od nje, a zapravo cio sistem nije na njenoj strani.
Šta je sa onima koje su daleko od tvitera i haštagova, koje ćute i trpe?
Otvaranjem teme i slušanjem autentičnih ispovijesti žena otvara se put i do onih koje sada nisu u mogućnosti da progovore. Mnoge žene koje se sada javljaju pišu da prvi put javno govore. To je već veliki pomak. Cijela godina je obilježena nevjerovatnim iskazima žena koje prvi put slušamo u javnosti i krajnje je vrijeme da ih zaista čujemo, da promijenimo sopstveni odnos prema nasilju nad ženama.
To bi bio najbolji scenario, ali to sigurno ne ide preko noći.
Ne ide preko noći, ni ova godina nije došla preko noći. Imali smo mnogo slučajeva širom svijeta pa i u Srbiji, gdje su razne žene mnogo doprinijele da dođe do ovog momenta. Ne možemo očekivati da će društvo i institucije preko noći promijeniti odnos, ali sada žene stoje solidarno jedne sa drugima. Kolektivna ženska snaga nažalost proizlazi iz kolektivne traume žena, ali mi se čini da će to pojačati pritisak na institucije i da će morati da dođe do promjena.
Sva ispitivanja pokazuju da je ogroman broj žena iskusio nasilje, često u vezi. Teško je podnošljiva misao, ali da li mi kad izađemo na ulicu hodamo među ženama koje su žrtve, i sa druge strane nasilnicima i onima koji seksualno napastvuju žene?
Nažalost je tako, ali se i o tome ćuti. Ne reaguje se na ono što se vidi, to se potiskuje. To je odbrambeni mehanizam ljudi. Jer, kada svatimo razmjere nasilja prema ženama mi moramo duboko da preispitamo i sopstvenu ulogu u društvu, ulogu muškaraca koji su nam bliski, žena sa kojima smo u kontaktu. To je duboko preispitivanje na ličnom nivou, ali i na kolektivnom.
Pomenuli ste „žensku snagu“ i solidarnost. Šta mogu da urade muškarci?
Mnogo toga. Ako izuzmemo one koji direktno čine nasilje o kojem žene govore – svi drugi mogu da preispitaju svoje ponašanje i da li su nekada u životu nešto slično radili. Nasilje nije samo fizičko, već počinje od seksističkih takozvanih šala i komentarisanja žena. Muškarci mogu da preispitaju doprinos kulturi nasilja. Sa druge strane, da razumiju žene, da žele da pruže podršku. A podrška je ono što žena kaže da je potreba. Žene su često rekle da nikome nisu ispričale šta ih je snašlo jer su se bojale da će njihov otac ili brat odrobijati nasilnika. Nije ideja da se vraćamo u kulturu nasilja, da muškarci samovoljno donose odluke, već da pitaju žene kako mogu da budu podrška, da ih čuju.
Počelo je pričom mlade političarke Nine Stojaković koja je na Tviteru navela da je njenu sestru mladić duže od godinu dana psihički zlostavljao i tukao. Ali, prema njenim navodima, ona jeste prijavila nasilje. Policiju to izgleda nije zanimalo.
Nažalost sve zavisi od pojedinaca u institucijama. Ima sjajnih, obučenih, spremnih da rade svoj posao kako treba. Ima međutim i onih koji to odbijaju, koji se vode predrasudama, sopstvenom mizoginijom i ne samo da krše zakone već tako bukvalno utiču na život žene – na to da li će na kraju biti ubijena ili neće. Kada policija ne reaguje adekvatno, žene mogu da se obrate unutrašnjoj kontroli, da zaobiđu policiju i podnesu krivičnu prijavu tužilaštvu. Ali, ipak je važno da ovako javno govorimo i vršimo pritisak na sve da rade svoj posao.
I ranije se dešavalo da je navodni nasilnik imenovan, kao u ovom slučaju. Tada vidimo podršku za žrtvu i javni linč inkriminisanog. Ima li načina da se čuva pretpostavka nevinosti, a da se istovremeno podrži žrtva?
To zavisi od institucija. Ako one promijene odnos prema nasilju i vode procese kako treba, štiteći i vjerujući žrtvama, onda neće dolaziti do potrebe da se javnost obavijesti. Jer, ovdje institucije ne reaguju pa žene imaju potrebu da same progovore u javnosti radi sopstvene traume, ali i da bi zaštitile druge žene jer znaju da institucije neće.
Ako je polovina populacije u riziku od ovakvog nasilja, i ako mnoge žene odlično znaju šta to znači, kako objašnjavate da to nije velika tema za političare?
To je žensko pitanje koje se često zloupotrebljava od strane političara kako bi prikupili bodove. Istina, mi u Srbiji zaista imamo dobre zakone, posebno o nasilju u porodici. Dakle, postojala je politička volja makar na nivou približavanja EU da se nešto promijeni. Ali zakoni često ostaju mrtvo slovo na papiru.
Zakoni su jedno, ali narativ u javnosti drugo. Čak i ako se radi o političkim poenima, zar nije dovoljno veliko biračko tijelo koje bi se moglo pridobiti ovom pričom?
Svakako jeste, ali nismo došli do nivoa svijesti da se to smatra društvenim problemom. I dalje se smatra nečim na margini. Nema svijesti koliko nasilje prema ženama utiče na cijelo društvo, na ekonomiju, na razvoj društva. Čini mi se da političari to ne razumiju pa zapostavljaju cijelu priču.
Autor Nemanja Rujević- DW
