Pokret pravde, čiji je predsjednik Ozren Perduv, formiran je krajem prošle godine na inicijativu ljudi koji su od marta 2018. predvodili proteste u Banjaluci zbog odnosa nadležnih struktura prema smrti Davida Dragičevića.
Razgovarao: Saša Bižić (Portal "Moja Hercegovina")
U oba perioda – i dok su činili neformalnu grupu građana i od kada su formirali političku organizaciju – ljudi iz Pokreta pravde insistiraju na vladavini prava u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini. Budući da je u RS uvedeno vanredno stanje zbog epidemije korona virusa, razgovor sa Ozrenom Perduvom za Moju Hercegovinu započeo je upravo osvrtom na niz ograničenja koja su sada na snazi.
“Narodna skupština RS proglasila je vanredno stanje u skladu sa Ustavom RS koji u toj situaciji dozvoljava da se neka od Ustavom garantovanih prava suspenduju, poput prava na slobodu kretanja, ali u izuzetnim okolnostima. Situacija sa pandemijom virusa je krajnje ozbiljna i čitav svijet se nalazi u vanrednim okolnostima. Mi tu nismo izuzetak. Smatram da je najvažnije da sačuvamo zdravlje ljudi i da svi treba prvo to da imamo na umu, tako da na uvedena ograničenja gledam kao na nužnu mjeru s ciljem suzbijanja daljeg širenja epidemije. Politika koju ova vlast vodi zapravo je prepisivanje politike koju možemo vidjeti u nekim mnogo većim i razvijenim državama. Nadam se da će ova kriza što prije da se završi i da će vanredno stanje biti uskoro ukinuto. Do tada je vrijeme pred nama i vidjećemo kako će se stvari dalje odvijati, pogotovo povodom vladavine prava koja ovdje i u redovnim okolnostima ne postoji”, kaže Perduv.
Šta je za vas predstavljalo donošenje uredbe sa zakonskom snagom o širenju panike i lažnih vijesti u RS, a šta njeno povlačenje nakon kratkog perioda?
Uvedeno vanredno stanje omogućilo je predsjedniku Republike da donosi uredbe sa zakonskom snagom. Nažalost, poslata je vrlo loša poruka onog momenta kada smo saznali da se prva donesena uredba tiče širenja panike i lažnih vijesti. Kod mene je donošenje takve uredbe izazvalo ozbiljnu zabrinutost i strah da može doći do velikih zloupotreba od izvršne vlasti kojoj su data široka ovlaštenja u vanrednoj situaciji. Pogotovo kad znamo ko je ta vlast i šta su sve radili i bili spremni da rade prethodnih mjeseci. Prije svega mislim na neformalnu grupu građana “Pravda za Davida”.
Nažalost, nekoliko ljudi je kažnjeno na osnovu te uredbe, poput doktorice iz Prijedora koja je pisala o spremnosti, odnosno nespremnosti našeg zdravstvenog sistema da se izbori sa ovom krizom. Takve sramne pojave mnogima su bile signal da će vlast iskoristiti vanredno stanje za obračun sa neistomišljenicima. Ovo im je idealna prilika za takve nečasne radnje. Međutim, istom brzinom kojom je ta uredba donesena, ona je i povučena. Mnogi se pitaju koji je bio razlog za to, ali jedno je gotovo sigurno – nisu sami od sebe došli na tu ideju. Neko je izvršio pritisak da se takva uredba povuče. Toliko o ozbiljnosti ovog režima. Sami su sebe osramotili po ko zna koji put. Ali, to nije ništa novo.
Ako „podvučete crtu“, više od dvije godine nakon prvog velikog okupljanja „Pravde za Davida“ u Banjaluci, šta možete reći o učinku pravosuđa i policije, ali i izvršne i zakonodavne vlasti u RS, u rasvjetljavanju smrti Davida Dragičevića, koju karakterišete kao ubistvo?
Termin “učinak” u kontekstu pravosuđa, odnosno tužilaštva od kojeg se i očekuju najvažniji odgovori, ne postoji. Nema ga. Postoji zavjet ćutanja i saopštavanje otrcane fraze: “Istraga je u toku”. Istraga je u toku i u slučaju terorističkog napada na Milana Vukelića. I tako gotovo 13 godina. I ko zna koliko još. Sada se isto dešava i u slučaju ubistva Davida Dragičevića. Što se policije tiče, vrlo su “učinkoviti”, ali onda kada treba da procesuiraju ljude koji se bore za istinu, za pravdu ili onda kada treba nešto da se zataška. Na stotine prekršajnih naloga su izdati velikom broju lica. Licima od kojih 99 odsto nikada nije imalo posla sa policijom, sa sudom. Njihove namjere su jasne. Konačni obračun sa nama, sa ciljem stavljanja tačke na ovu priču.
"Naravno, ne radi to policija sama od sebe, jer, eto, oni misle da tako treba, da je tako ispravno. Ministar unutrašnjih poslova Dragan Lukač komanduje svim nečasnim radnjama koje se sprovode nad “običnim” narodom koji ne traži ništa osim istine i pravde za ubijenog svog mladog sugrađanina. Naravno, ministar sasvim sigurno za sve te radnje ima podršku svojih partijskih kolega – premijera, predsjednice, srpskog člana Predsjedništva BiH. Što se tiče zakonodavne vlasti, jasno je da ona ovdje ne postoji. Postoji vlast jednog čovjeka i to je to. Mogli ste primjetiti da većina funkcionera i javnih ličnosti upravo tog jednog čovjeka i danas oslovljavaju sa – predsjedniče. A za neke je i Bog. I to je to. To je suština svega. Pored virusa korone, ovdje već odavno imamo epidemiju virusa podaništva. Međutim, niko da i zvanično zbog toga proglasi vanredno stanje. Svi se, eto pravimo, da je sve sasvim u redu. A apsolutno nije."
Da li su dobili epilog brojni postupci koji su pokrenuti protiv organizatora okupljanja „Pravde za Davida“?
Pokrenuto je veoma mnogo postupaka. Četiri veća postupka pokrenuta su krajem prošle godine. Međutim, zbog toga što policija nije dostavila dokaze okrivljenim, postupci su, po naredbi suda, odgođeni. Nakon gotovo pola godine nema naznaka da će biti nastavljeni. Održani su brojni drugi procesi, prije svega oni zbog uzvika “Pravda”, i u svim postupcima okrivljeni su oslobođeni odgovornosti. Sud je jasno rekao da radnje koje nam je policija stavila na teret nisu prekršaj. Policija je toga sigurno bila svjesna, ali ipak su izdali gotovo stotinu prekršajnih naloga, misleći da će nas uplašiti.
Svi mi smo se organizovali i zajednički, svi do jednog, zatražili sudsko odlučivanje. Rekoh kakav je epilog pred sudom bio. Međutim, MUP je na takve presude uložio žalbe o kojima će odlučivati Okružni sud u Banjaluci. Tako da su neki sudski procesi završeni, neki ne. Takođe, i mi smo pokrenuli nekoliko procesa protiv MUP-a, a tiču se diskriminacije, povrede ustavnih prava, ali podnesene su i krivične prijave protiv pripadnika MUP-a zbog sumnje na izvršenje nekoliko krivičnih djela – povreda ravnopravnosti građana, protivpravno lišenje slobode i slično.
Da li su osnivači Pokreta pravde, ali i roditelji pokojnog Davida, Davor i Suzana, precijenili spremnost međunarodnog faktora da doprinese istini u ovom slučaju?
Teško mi je da vam na to odgovorim sa “da” ili “ne”. Sasvim sigurno smo očekivali mnogo više. Ne treba zaboraviti da je visoki predstavnik u BiH, prilikom obraćanja u Ujedinjenim nacijama, pomenuo slučaj Davida Dragičevića i masovne prosteste tim povodom. Takođe, komesar za proširenje EU g. Han sastao se sa roditeljima ubijenog Davida i Dženana, najavivši dolazak nezavisnog eksperta EU za pravosuđe g. Pribea. G. Pribe je uradio analizu stanja u pravosuđu i donio niz zaključaka i koraka koji treba da se provedu. Ali, ko da ih provede? Isti oni protiv kojih smo ustali. Zar zaista neko misli da će takvi sami sebe reformisati? To je suludo. Takođe, g. Han se sastao i sa predsjednicom Republike Srpske gđom Cvijanović kojoj je javno poručio da slučaj “Dragičević” mora da se riješi. Međutim, to se nije desilo. I naš je utisak da se ništa ne dešava. Prepušta se vremenu da učini svioje.
Da li povjerenje u pravosudne institucije na nivou BiH, koje ste pokazivali u određenim periodima, može da bude otežavajuća okolnost prilikom vašeg političkog angažmana u Banjaluci i RS, s obzirom na raširenu skepsu prema tim strukturama?
Niko ovdje ne dobija povjerenje apriori, tako da taj termin ne bih koristio u kontekstu priče o Tužilaštvu na nivou BiH. Roditelji ubijenog Davida i Muriza, svjesni činjenice da tužilaštva u Banjaluci i Sarajevu ne žele da riješe predmete koji se tiču njihovih sinova, neku nadu i slamku spasa vide u insitutuciji koja je jedina preostala, a to jeste državno tužilaštvo. Naravno, to tužilaštvo nije pusto ostrvo koje je izdvojeno iz nakradnog bh. sistema pravosuđa. Toga treba da budemo svjesni. Time su i očekivanja od te institucije, vrlo moguće, pretjerana. Ali, kao što rekoh, nada da postoji spremnost da se neki drugi ljudi uhvate u koštac sa ovim predmetima svakako postoji. Pogotovo kod porodica Dragičević i Memić.
Neformalna grupa „Pravda za Davida“ uspjela je da na društvenim mrežama svojevremeno okupi više od 300.000 ljudi. Koliki je dio te populacije, prema vašoj procjeni, pokazao spremnost da podrži formiranje Pokreta pravde i ulazak u politiku?
Većina ljudi koji su nas kontaktirali apsolutno daju podršku našem političkom organizovanju, odnosno političkoj artikulaciji naše borbe. Tokom ove dvije godine pokazali smo ko smo, šta smo i šta hoćemo. Mnogi su to prepoznali i mnogi cijene naše vidove borbe, pa tako i politički.
Zahtjev da institucije procesuiraju smrt Davida Dragičevića predstavlja ključni faktor nastanka Pokreta pravde. Međutim, da li je ta tragedija, bez obzira na njene dimenzije, dovoljna da motiviše ljude da se uključe u jednu političku organizaciju ili podrže njeno djelovanje?
Okidač za naše političko organizovanje jeste dvogodišnje ćutanje institucija na stradanje Davida Dragičevića. Pravo nekoga da zataška ubistvo. Naravno, ovo nije prvi takav slučaj za vrijeme istog ovog režima, Ali, to nije jedini razlog formiranja našeg pokreta. Naime, institucije ne samo da ne rješavaju ubistvo, već su otpočele i vode progon protiv svojih građana koji se bore da se slučaj riješi. Prije svega, protiv porodice Dragičević. Progon se vrši policijskom represijom, diskriminacijom ljudi, medijskim linčom. Na veoma konkretnom primjeru spoznali smo na šta je režim spreman prilikom obračuna sa neistomišljenicima – “običnim” građanima ove zemlje. A to je nedopustivo.
Političkim organizovanjem želimo da se borimo protiv toga, da čitavu ovu priču podignemo na viši nivo i da pružimo zaštitu svim progonjenim i diskriminisanim ljudima. Nažalost, u ovom društvu ekonomija više nije problem broj 1. To je postala sigurnost i bezbjednost. Na očekivanja da imamo stavove i o ostalim pitanjima u RS i BiH koje građani smatraju važnim odgovorićemo – stavom. Ali, nećemo se baviti politikanstvom. Time se bave mnogobrojne partije u BiH. To prepuštamo njima.
Zbog čega je vidljivost Pokreta pravde, od formiranja u decembru prošle godine do početka krize sa koronom, bila gotovo minimalna? Koliko tu ima medijske blokade, a koliko nesnalaženja vrha pokreta?
U decembru prošle godine održana je osnivačka skupština pokreta. To je bio tek prvi korak u formalnoj registraciji pokreta. Nakon toga je sva potrebna dokumentacija predata u Osnovni sud u Banjaluci. U skladu sa Zakonom o političkim organizacijama RS, dok god sud ne odobri upis političke organizacije u registar, ona nema pravo i ne smije politički da djeluje. U suprotnom, rizikuje da bude kažnjena. Kao legalisti, mi smo poštovali taj propis. Konačno, sud je izvršio naše registrovanje početkom februara. Tada smo počeli i formalno da postojimo i dobili pravo da politički istupamo u javnosti. Međutim, nakon toga desila se nova vrsta blokade koju niko od nas nije očekivao.
Da li ste još suočeni sa bizarnim situacijama, poput one na koju ste ranije ukazali na društvenim mrežama – da nijedna banka u Banjaluci nije spremna da otvori račun Pokreta pravde?
Uredno smo prošli procedure u Poreskoj upravi i APIF-u, ali problem je nastao onog momenta kada smo pokušali da otvorimo račun u banci. Jedna za drugom nas je odbijala, ne želeći da uspostavi partnersku saradnju sa nama. Zamislite, pozivaju se na Zakon o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorizma. Bezbjednosno smo nesigurni. Jedino što ne mogu još da dokučim – da li mi to peremo novac, finansiramo terorizam ili smo mi teroristi i neko će nas preko tog računa u te svrhe finansirati?
Međutim, režim RS je upravo putem svog medijskog servisa, grupu “Pravda za Davida”, pa tako i nas iz Pokreta pravde, predstavljao gotovo kao teroriste – rušioce, izdajnike i plaćenike kojima je cilj destabilizacija Republike Srpske. Možda su se banke, vodeći se takvim porukama režima, opredijelile za nesaradnju sa nama. Nažalost, to što nam se dešava je naša realnost. Napominjem da je nama, kao i svakom drugom pravnom subjektu, račun neophodan za funkcionisanje, tako da smo trenutno izloženi bankarskoj blokadi koja traje gotovo dva mjeseca. Obraćali smo se i Agenciji za bankarstvo RS, pa se nadamo nekom pomaku i konačnom izlasku iz bankarske blokade.
Da li Pokret pravde na predstojećim lokalnim izborima namjerava da istakne sopstvenog kandidata za gradonačelnika Banjaluke? Kakav je vaš odnos prema primjedbama da biste na taj način podijelili opozicione birače i ojačali šanse vladajućeg bloka?
Pokret pravde može da ponudi kandidata za gradonačelnika i ta opcija nije isključena, ali smo spremni za razgovore sa svima koji tvrde da im je cilj rušenje režima u Banjaluci. Nama je cilj da postignemo rješenje koje je, prije svega, u interesu građana Banjaluke. Sačekajmo da vidimo ko su to sve kandidati opozicije ili “opozicije”, pa ćemo razgovarati o najboljem rješenju. Građani Banjaluke su vrlo dobro upoznati sa “opozicionim” djelovanjem u Banjaluci. Na lokalnim izborima 2016. godine kao najjači kandidat ujedinjene opozicije predstavljen je g. Dragan Čavić. Sada vidimo gdje je taj isti g. Čavić.
Na istim tim izborima opozicija je imala 10 odbornika. U mjesecima nakon toga čak 60 odsto opozicionih odbornika presvuklo je dres i prešlo na stranu režima. I danas mi treba da vjerujemo i po ko zna koji put polažemo nade u iste te političke organizacije? Jedna od tih stranaka u više od 10 lokalnih zajednica širom RS čini vlast sa istim partijama koje čine režim u Banjaluci. Ko garantuje da se nešto slično ne može desiti u Banjaluci? Izvinite, ali ja im ne vjerujem, i sve što govore i sve što nude uzimam sa velikom rezervom. Da imamo opoziciju u pravom smislu te riječi, mi u tom slučaju ne bismo ni imali potrebu da formiramo Pokret pravde.
Ima li Pokret pravde ambiciju da djeluje van Banjaluke?
Ambicija za djelovanje u BiH svakako imamo. Pogotovo zbog činjenice da nas mnogi ljudi van Banjaluke kontakiraju upravo po tom pitanju. Mi se sada spremamo za lokalne izbore i fokus nam je na Banjaluci. Ako u Banjaluci uspijemo ostvariti rezultat, smatram da će to biti kvalitetno pogonsko gorivo za djelovanje van Banjaluke i za ozbiljnu pripremu za opšte izbore u BiH koji nas čekaju za dvije godine.
Još od perioda kada su se aktivisti „Pravde za Davida“ okupljali ispred Hrama Hrista Spasitelja u Banjaluci, može se govoriti o nerazumijevanju između vas i ovdašnje eparhije SPC. Šta mislite o načinu na koji se Crkva suočava sa ograničenjima aktuelnim tokom epidemije, posebno u aktuelnom periodu između Vaskrsa i Đurđevdana?
Nažalost, mi smo u junu prošle godine, od policije, bukvalno istjerani iz dvorišta Hrama Hrista Spasitelja. Na tom primjeru, po ko zna koji put vidjeli smo da je režim u vrlo snažnoj sprezi sa vrhom Crkve u Banjaluci. Jedni bez drugih očigledno ne mogu.
Treba svi da budemo svjesni situacije u kojoj se nalazimo. Jasno je zbog čega je donesena mjera kojom se zabranjuju okupljanja. Cilj je da se spriječi širenje virusa. Ja razumijem da su vjernici onemogućeni da prisustvuju liturgijama i žao mi je zbog toga, ali uvedene zabrane nisu tu da bi se nekome zabranila sloboda vjeroispovijesti. Svima nam je cilj da zaštitimo javno zdravlje i zdravlje svih nas. Čak su i brojni crkveni velikodostojnici pozvali vjernike da ostanu u svojim kućama, jer i kuće su jedan vid “domaće crkve”.
Međutim, postoje ljudi koji, pored toga što ne poštuju preporuke uvedene na globalnom nivou, ne poštuju ni preporuke vrha Crkve, pa uprkos apelima da se ostane kod kuće, oni ipak odlaze na bogosluženja u terminima kada je kretanje zabranjeno. Tu smo mogli da primjetimo vrlo blagu ili gotovo nikakvu reakciju vlasti. Sasvim opravdano se nameće zaključak da vlast ne želi da se zamjeri Crkvi. Posljedica takvog ponašanja jeste diskriminacija građana. Za neke, po svemu sudeći, određena pravila ne vrijede. Međutim, to kod nas nije ništa novo.
