fbpx

CRVENI KARTON - Rat i mir

CRVENI KARTON - Rat i mir

Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“

Ko normalan ne bi zadrhtao kada vidi jezive, krvave scene izgibije u Izraelu i Gazi! A tek što su utihnule vijesti o stradanju i masovnom egzodusu Jermena iz Nagorno Karabaha. Nesretna Ukrajina više nije vijest. Ni Kosovo više nije vijest, mada ne znamo zašto je i po čijoj naredbi u selu Banjska ubijen policajac i u smrt gurnuta još trojica muškaraca.

Piše: Milkica Milojević

Sve se ovo izdešavalo, u našem daljem i bližem komšiluku, u posljednjih 15 dana. I još se dešava. Ljudi ginu, djeca umiru pod ruševinama granatiranih zgrada i bolnica, izmasakrirane djevojke, gole i mrtve, slikaju kao ratni plijen, u dugim izbjegličkim kolonama nestaju čitavi gradovi...

Zločin, jad i sramota.

Ne treba biti bog zna kakav analitičar, pa shvatiti da veliki igraju igre moći, za svoj račun, sijući krv i smrt daleko od svojih raskošnih palata. I da se gadno zakuvalo. I da je pitanje gdje će, koliko sutra, biti bačena nova varnica.

Kakve to ima veze sa nama u Bosni i Hercegovini? Nadajmo se, nikakve. Osim...

Osim što se mnogi u Republici Srpskoj dive Aleksandru Vučiću i njegovoj izjavi: „Možete nas sve pobiti, nećemo priznati Kosovo!“ Da li se ovo „nas“ odnosi na sve Srbe, pa i one u RS i BiH? I ko mu je dao mandat da se tako širokogrudo razabacuje životima svojih sunarodnika. Prije svega onih na Kosovu, koje je „srce Srbije“.

Osim što se mnogi u vascijeloj BiH dive Redžepu Taipu Erdoganu, koji je čestitao predsjedniku Azerbejdžana Ilhamu Alijevu na „velikoj pobjedi u Nagorno Karabahu“. Čestitao mu je čestiti Erdogan i 2020. godine, kad je taj isti Alijev svečano obećao da će Jermene, svoje građane dakle, „otjerati kao pse“.  Pa je to i uradio.

Osim što mnogi u BiH lajkuju slike masakra u Izraelu. Kao što su, uostalom, lajkovali i direktan prenos svirepog ubistva žene u Gradačcu.

Osim što su u Banjaluci osvanuli grafiti podrške „novim Obilićima sa Kosova“, podrazumijevajući, valjda, da je vodeći Obilić onaj prebogati mafijaš Milan Radoičić. Koji je sve zakuvao, pa se sklonio.

Osim što Milorad Dodik u svakoj (ne)prilici uzvikuje „živjela Rusija“, na oduševljenje putinovaca i nedavača Kosova, koji nikad nisu nogom kročili dalje od Donjih Podgradaca.

I tako dalje.

Zar je moguće da nemamo ni zrno soli u glavi, ni trunke empatije za ratne stradalnike, i na kraju krajeva, nimalo respekta prema činjenici da živimo u miru? Kao da smo neki Švajcarci koji nisu ratovali 200 godina.

Zar očevi i matere, koji dobro pamte devedesete, nikad nisu svojim potomcima ispričali šta je rat, ali onako pošteno, ljudski, izistinski?

Zar nikad nisu pomislili da bi njihovim sinovima, koji zagrijani alkoholom pjevaju „patriotske“ i u dokolici pišu budalaštine po zidovima zgrada i po društvenim mrežama, neko već sutra mogao tutnuti pušku u ruke i poslati ih da ubijaju ili budu ubijeni?

Zar poštovaoci lika i djela Aleksandra Vučića i Milana Radoičića nikad nisu promislili kako je sada, nakon Banjske, Srbima koji žive na Kosovu? Ni prije Banjske im nije bilo lako, ali sada...

Zar oni koji, ničim izazvani, „navijaju“ za Hamas, nikad nisu pomislili kako je Palestincima, za čiju se slobodu hamasovci bore? I kako će im tek biti.

Zar oni koji, ničim izazvani, „navijaju“ za Izrael, nikad nisu čuli šta taj Izrael radi Palestincima, već decenijama?

Zar oni što nose majice sa znakom „Z“, simbolom invazije Putinove vojske na Ukrajinu, nikad nisu gledali vijesti?

Zar u ovom jadu i bijedi nemamo pametnija posla, nego na ovakav način „bistriti“ globalnu politiku i vrijeđati ljude pogođene ratovima i nasiljem?

Zar nam ne bi bilo pametnije da tu energiju usmjerimo, kako bismo otjerali sa vlasti političare, koji već 27 godina u BiH nastavljaju rat drugim sredstvima? I prizivaju odistinski rat. Jer im je tako mekše za pod guzicu. Jer znaju da, i ako izazovu rat, u tom ratu neće stradati njihovi bogati sinovi i kćeri. A ni njihovi, od naroda oteti, milioni.

Pitali su, prije neki dan, TV reporteri jednog Srbina u Gračanici na Kosovu, šta misli o pucnjavi u Banjskoj.

  • Šta da mislim? Prije su oni bili teroristi, sad smo mi teroristi, a nema nam druge nego živjeti zajedno – reče upitani.

Ova izjava neodoljivo podsjeća na ono što je, isto TV reporterima, u junu 1991. godine rekao Bahrudin Kaletović, regrut JNA iz Tuzle, na ratištu u Sloveniji.

-Oni, kao, hoće da se odcjepljuju, a mi im, kao, ne damo – reče Bahrudin.

Šta se kasnije izdešavalo, svi znamo. Ili bi bar trebalo da znamo. I da imamo na umu.

 

Kolumne „Crveni karton", u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom „Fridrih Ebert“ u BiH) 

Impuls