fbpx

large 31876556763 79bc4d0d6d k

Oko 70% stanovništva EU podržava uvođenje univerzalnog temeljnog dohotka - iznosa koji bi vlada određene države mjesečno isplaćivala svakom od svojih građana, neovisno o njegovim primanjima i statusu zaposlenja, bezuvjetno, i ne kontrolirajući na što će se taj iznos trošiti. Pritom bi taj iznos trebao biti dovoljan za zadovoljenje osnovnih životnih potreba. Ideja, koja se često odbacuje kao «utopijska», u doba krize postaje sve popularnija.

Piše Filip Peruzović

Velik broj ljudi ne bi uspio preživjeti pandemiju koronavirusa da nije bilo raznoraznih sustava potpora koji su uključivali jednokratne ili višekratne isplate novca na račune onih čija je egzistencija pogođena pandemijom. Među njima je i potpisnik ovih redaka, prekarni radnik u kulturnom sektoru.

No ovo nije priča o meni, nego o ideji koja je usred novonastale krize ponovno obasjana svjetlima reflektora i koja je barem nakratko zauzela središte pozornice.

Riječ je o univerzalnom temeljnom dohotku. Iako smo o njemu već pisali 2019. godine, usred pandemije rasprava se ponovno zahuktala. Istraživanje Oxfordskog sveučilišta  iz ožujka 2020. godine pokazalo je da više od 70 posto stanovnika Europske Unije podržava njegovo uvođenje. Profesor Timothy Garton Ash, koji je bio na čelu istraživanja provedenog na više od 12 000 ispitanika u 27 zemalja članica Europske Unije, smatra kako rezultate treba uzeti s dozom opreza, s obzirom da su dobiveni usred razdoblja povišene ekonomske i društvene nesigurnosti. No unatoč tome, margina pogreške ne može biti prevelika. Naime, u potpuno odvojenom  istraživanju provedenom 2016. godine, koje je bilo prvo veliko ispitivanje mnijenja Europljana po tom pitanju, 64 posto stanovnika EU je reklo da bi glasalo „Za“ uvođenje univerzalnog temeljnog dohotka u svojoj zemlji. Dakle, neupitno je da se nešto mijenja u društvenoj klimi i da je možda došlo vrijeme da se ta „utopijska ideja“ kako je se često pejorativno naziva, ozbiljno razmotri.

No, podsjetimo se prije svega o čemu je točno riječ.

Izlazak iz začaranog kruga siromaštva?

Univerzalni temeljni dohodak ili, za prijatelje, „UTD“, iznos je koji bi vlada određene države mjesečno isplaćivala svakom od svojih građana, neovisno o njegovim primanjima i statusu zaposlenja, bezuvjetno, i ne kontrolirajući na što će se taj iznos trošiti. Iako iznos nije definiran i ovisi o standardu pojedine države, trebao bi služiti minimalno za pokrivanje najosnovnijih životnih potreba poput vode, hrane, i smještaja.

Od univerzalnog dohotka profitirali bi oni najranjiviji, kojima bi omogućio da izađu iz začaranog kruga siromaštva. Onima koji su na rubu, kojih, kao što je pandemija pokazala, ima mnogo više nego što smo mislili, omogućio bi sigurnosnu mrežu u slučaju da ostanu bez posla, obole, ili nešto treće. Ljudima koji žele promijeniti profesiju osigurao bi zaleđe u periodu traženja novog zanimanja. Povećao bi fleksibilnost u izmjenjivanju roditeljskih dužnosti između muškaraca i žena. Potaknuo bi veće financijsko osamostaljenje žena koje su u brojnim zemljama svijeta pretežito ovisne o primanjima muža, što bi im omogućilo veću kontrolu nad svojim karijerama i životima. Lista se nastavlja.

U svakom slučaju, i pticama na grani bi trebalo biti jasno da je ideja koja stoji iza UTD-a bezrezervno plemenita: iza nje stoji želja da nitko više ne živi u siromaštvu, da se smanje socijalne nejednakosti, i da svako ljudsko biće, gdje god živjelo na svijetu, što god da mu se dogodilo, ima osigurano barem zadovoljenje temeljnih potreba.

No, unatoč svim navedenim pozitivnim aspektima, UTD se još uvijek ne primjenjuje niti u jednoj zemlji na svijetu.

Najbliže tome došao je Iran, gdje se to dogodilo nehotice. Naime, u toj zemlji država je građanima subvencionirala nabavku nafte i kruha. Te subvencije iranska je vlada 2011. odlučila zamijeniti direktnom financijskom kompenzacijom koja je trebala ići najsiromašnijim obiteljima. No, zbog teškoća u njihovom identificiranju, na kraju su odlučili svakoj obitelji u Iranu mjesečno uplaćivati 45 dolara, što predstavlja vrlo značajan iznos – 29 posto prosječnih mjesečnih primanja. Na žalost, iranska vlada iznos nije prilagođavala inflaciji, te danas obiteljima isplaćuje isti iznos, zbog čega njime obitelji više ne mogu pokriti osnovne životne potrebe, tako da se ne može smatrati „pravim“ primjerom UTD-a.

Nešto slično UTD-u još od 1982. postoji na Aljasci zahvaljujući Alaska Permanent Fundu. Naime, u toj američkoj pokrajini, vlasti su odlučile svakom građaninu isplaćivati godišnju dividendu na prihode koje država utrži zahvaljujući nalazištima nafte i ruda. Iznos varira ovisno o tržišnim cijenama i profitabilnosti fonda u određenoj godini, no u prosjeku iznosi od 1000 do 2000 dolara godišnje po stanovniku.

Neočekivano, u vrijeme predsjedništva Richarda Nixona i američka je vlada bila blizu tome da uvede UTD na državnoj razini. Sam predsjednik je 1969. javnosti predstavio program njegovog uvođenja, koji je velikom većinom prihvaćen u američkom Domu zastupnika, no odbijen je u američkom Senatu. Ubrzo nakon toga na vlast je došao Reagan, s njime i radikalni zaokret politike, i u SAD-u se o UTD-u više nije raspravljalo.

Koji su dakle razlozi zbog kojih niti jedna zemlja na svijetu još uvijek nije usvojila tako časnu ideju?                                                                                                                      

Neefikasno i skupo?

Retorika protivnika UTD-a svodi se na nekoliko osnovnih tvrdnji koje vrijedi analizirati. Prva i najčešća je da će uz osigurane mjesečne financijske injekcije velik broj ljudi izgubiti interes za radom. Rezultati iranskog nehotičnog eksperimenta su pokazali da to jednostavno nije točno. Naime, kao što je pokazalo istraživanje iranskih ekonomista Djavada Salehi-Isfahanija i Mohammada H. Mostafavi-Dehzooeifroma, ljudi su u nekim sektorima, poput uslužnih djelatnosti, počeli raditi i više, zato što su pokretali nove biznise ili promijenili posao, nakon čega su u novom okruženju bili motiviraniji za rad. Jedini uzorak ljudi koji je zaista radio manje su dvadesetogodišnjaci, no pretpostavlja se da uzrok tome leži u činjenici da su se uz tu financijsku injekciju umjesto prehranjivanju obitelji mogli posvetiti studiranju.

Iste zaključke pokazuje i finski primjer. Naime, Finska je 2017. i 2018. provela dvogodišnje istraživanje prilikom kojeg je 2000 nezaposlenih ljudi dobivalo UTD. Taj je uzorak uspoređen s uzorkom ljudi koji su dobivali druge vrste socijalnih naknada, i ispostavilo se da su primaoci UTD-a u prosjeku radili 78 dana godišnje, što je šest dana više od onih koji su primali naknadu za nezaposlene.

Ako niti to nije dovoljno, evo i primjera iz Kenije, gdje je u tijeku eksperimentalni program proučavanja primjene UTD-a na maloj zajednici. U sklopu tog programa, 20 600 Kenijaca prima 22 dolara mjesečno. « Svjedočili smo tome da ljudi uglavnom koriste taj novac za kupnju hrane ili investiranje u mala poduzeća. Neki su novac upotrijebili za popravke kuća. Drugi su investirali u zdravstveno osiguranje, pogotovo osobe starije životne dobi », kaže Caroline Teti, jedna od nadglednica projekta. Dean Karlan, profesor ekonomije na institutu Nothwestern iz SAD-a, koji analizira projekt, kaže kako istraživanje zasad pokazuje da primatelji UTD-a rade više, a ne manje.

Ugo Gentilini, ekonomist Svjetske banke, je ustanovio kako svaki primljeni dolar u lokalnoj ekonomiji generira između 1,27 i 2,60 novih dolara, što pokazuje da sudionici programa dobiveni novac koriste promišljeno i produktivno.

Dakle, argument o ljudskoj lijenosti i iskorištavanju povlastica jednostavno ne stoji. Više se puta pokazalo da je istina upravo suprotna i da dobiveni novac primateljima potpore služi kao odskočna daska za pokretanje novih poslova, mijenjanje radnih mjesta, i stvaranje dodatne vrijednosti u zajednici.

Drugo pitanje koje se često poteže iz redova protivnika ideje univerzalnog temeljnog dohotka je: tko će sve to platiti?

UTD kao dio kampanja

To je pitanje na koje ne postoji jednostavan odgovor, ali ti ne znači da odgovori ne postoje. Na primjer, ekonomist i filozof Karl Widerquiest je pokazao da se trošak uvođenja UTD-a u pojedinoj državi često radikalno preuveličava zbog krivih izračuna. Prema njemu, u  SAD-u bi za UTD koji bi iznosio 12 000 dolara godišnje za svaku odraslu osobu i 6 000 dolara za svako dijete trebalo prikupiti dodatnih 539 milijardi dolara godišnje, što je manje od 3 posto njezinog BDP-a i mnogo ostvarivije od iznosa koji se inače navode. Drugu je mogućnost ponudila kanadska organizacija Ubi Works, koja je sastavila novi i kreativni način oporezivanja kojim bi se omogućilo bezbolno financiranje UTD-a. Dakle, gdje ima volje, ima i načina.

No, problem gotovo sigurno leži i u činjenici da od u tekstu opisane verzije UTD-a koristi nemaju oni najbogatiji, te se u većini izračuna do potrebnih sredstava dolazi njihovim snažnijim oporezivanjem. S obzirom da većina njih, čast iznimkama, za međuljudsku solidarnost mari koliko i za gol razliku NK Vihora iz Jelisavca, jasno je da lobiraju i lobirat će protiv te ideje. Njihov glas, nažalost, političari čuju mnogo bolje od glasa onih s dna društvene ljestvice.

Na sreću čini se da je pandemija počela mijenjati političke trendove. Ideja UTD-a tako se sve češće može pronaći u programima predsjedničkih kandidata na izborima diljem svijeta. Našao se tako na repertoaru Andrewa Yanga koji je obećavao kako će, ako pobijedi, svaki Amerikanac mjesečno dobivati 1000 dolara koje će moći upotrijebiti kako god želi. Unatoč primamljivoj ponudi, na kraju je izgubio od Joe Bidena na izborima za demokratskog kandidata. Na predsjedničkim izborima u Francuskoj 2017. godine čak je troje kandidata s ljevice zagovaralo UTD – Benoît Hamon, Manuel Valls i Jean-Luc Bennahm, no na kraju je pobjedu odnio Emmanuel Macron, znan još i kao « predsjednik bogatih ». Na izborima 2022. godine u Kolumbiji i u Južnoj Koreji, dvoje kandidata svoje kampanje grade upravo na tome.

Nakon Finske, Njemačka je druga velika europska zemlja koja je nedavno pokrenula program ispitivanja učinka UTD-a putem Instituta za ekonomska istraživanja, prilikom čega će 120 ljudi tijekom tri godine primati 1200 eura, što pokazuje kako se i u toj zemlji razmatra njegovo uvođenje.

U svakom slučaju, čini se da je pandemija zaista pružila novu priliku za ozbiljnije razmatranje univerzalnog temeljnog dohotka. Nadajmo se da se ovog puta taj val, kao i mnogo puta do sada, neće razbiti o obalu, nego nas odvesti na široko otvoreno more gdje ima puno galebova, sunca, i svima su zajamčena najosnovnija sredstva za život.

Autor naslovne fotografije: Mike Ramsey

radnickaprava.org

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU