fbpx

govor mrznjejpg

Postoje predviđene zakonske sankcije za one koji distributiraju govor mržnje u javni prostor, ali to se do sada nije desilo, a online prostor ostaje siva zona, mjesto koje nije ni zakonski regulisano i zbog toga je okarakterisano kao najveći izvor govora mržnje u našoj državi. 

Piše: Rinat Kevrić, Global ANALITIKA

Bosanskohercegovačko društvo koje je izašlo iz krvavog rata devedesetih prije dva i po desetljeća i dalje je prepuno govora mržnje, naročito zadnjih godina, kako od strane relevantnih državnih službenika, tako i od strane običnih građana. Kada se skrene pažnja (od strane relevntnih državnih institucija) na to da u svojim javnim istupima koriste zapaljivu retoriku koja je okarakterisana kao govor mržnje, državni službenici ili se ogluše na to ili se pravdaju da njihova retorika, zapravo, počiva na temeljima slobode izražavanja. Ovakav obrazac ponašanja koriste i građani Bosne i Hercegovine, jer mogu uvidjeti da državni službenici nikada (ili skoro nikada) ne snose zakonske sankcije za ovaj vid prekršaja i  postupaju u velikom broju slučajeva isto. Međutim, postoje predviđene zakonske sankcije za one koji distributiraju govor mržnje u javni prostor, ali to se do sada nije desilo, a online prostor ostaje siva zona, mjesto koje nije ni zakonski regulisano i zbog toga je okarakterisano kao najveći izvor govora mržnje u našoj državi.

U postratnom periodu je govor mržnje dosegao svoj vrhunac

U bivšoj nam državi u postratnom periodu, tačnije, dvadesetšest godina nakon Drugog svjetskog rata građani su smatrali da su rat i ratna dešavanja stvar davne prošlosti, ali da treba konstantno unaprijeđivati antifašističke tekovine, kao i nikad ne zaboraviti stahote koje su se sručile na svijet u obliku fašizma, nacizma, tako reći, ideologije Trećeg rajha. U našem sadašnjem bosanskohercegovačkom društvu rat je nešto što je stvar sadašnjosti, pa nažalost i budućnosti, i u tom kontekstu, donosioci političkih odluka svoje ideje za dobivanje glasova i dalje grade na ratnim devedesetim. Iako su ratna strahote iz devedesetih daleko iza nas, još osjećamo da se rat vodi drugim sretstvima i drugim metodama na jedan “miran način”. Zbog svega toga ne čudi što građani u online i offline prostoru često koriste govor mržnje prema drugima, posebno, onima različite vjerske pozadine od njihove, zatim prema pripadnicima LGBTIQ zajednice, prema marginalisanim grupama, prema ženama itd.

Sva ova otrovna retorika (bilo od političkih subjekata ili običnih građana) je štetna i neprihvatljiva (posebno iz ugla ljudskih prava) i kao takva kontaminira naš javni prostor i ne dopušta nam da krenemo naprijed, ka boljoj i svijetlijoj budućnosti.

Budućnosti u kojoj će biti važna ekonomska i socijalna pitanja, budućnosti koja će biti mjesto tolerancije, međusobnog uvažavanja, povjerenja. Budućnost, gdje neće biti važno ko je koje vjere, koje seksualne orijentacije, kojeg spola i sl.

Možda najbolji opis sadašnjeg bosanskohercegovačkog društva dao je Amerikanac sa japanskim korijenima, Francis Fukuyama: “lako je dostići formalnu demokratiju, ali je mukotrpno stvoriti modernu državu i moderne državne insistucije”.

Upravo je kroz ovu rečenicu objasnio i ukazao na najveći propust u izgradnji građanskog, civiliziranog, pa i demokratskog bosanskohercegovačkog društva. Sam Dejtonski sporazum jeste zaustavio rat i postavio temelje demokracije, ali na nama je bilo da ga usavršavamo, prilagodimo, a ne da postane “ludačka košulja” kako ga mnogi zovu.

Brojni međunarodni zvaničnici ističu da je za svođenje govora mržnje na minimum u javnom diskursu neophodna konstantna edukacija građana i to vjerovatno tako i jeste u liberalnim demokratijama gdje postoje i učinkoviti zakonski mehanizmi za prekršioce i gdje se prava drugog i drugačijeg poštuju.

Apropo toga, značilo bi, što je građanstvo više obrazovano, educirano, načitano govor mržnje će se lakše prepoznati i po demokratskom automatizmu direktno izbaciti iz javnog prostora. Da li je to tako kod nas u državi? Naravno da nije. Ovakva postavka stvari je (mnogi se slažu) pogrešna, jer smo svi svijedoci da se govor mržnje širi u javnom prostoru nezavisno od ovih faktora. Čak u nekim slučajevima osobe koje su akademici, visoko obrazovani ili visoki državni funkcioneri često namjerno u javnom diskursu koriste govor mržnje, razbuktavaju najniže strasti, zveckaju oružjem, i tako, partikularne ili partokratske interese stavljaju ispred općeg dobra građana. Tako fenomen govora mržnje, opstaje i determiniše našu svakodnevnicu.

Šta zapravo može biti okarakterisano kao govor mržnje? To mora biti upućen prema određenim manjinskim skupinama društva ili pripadnicima/cama koji imaju različitu sociološku pozadinu od distributera govora mržnje. U tom kontekstu, govor mržnje je neprihvativ, a njegova subverzivna moć posebno dolazi do izražaja u toku predizborne kampanje kada političari svoju retoriku dovode do usijanja. Tada u društvu postaju vidljive podijele na “nas” i na “njih”, tada govor mržnje postaje sredstvo za ostvarivanje političkih ciljeva. Shodno tome, svijedoci smo da se govor mržnje generiše na javnim političkim mitinzima, u komentarima na online platformi, ali i u realnom svakodnevnom životu “na ulici”. Ono što je posebno žalosno jeste činjenica da osobe koje generišu govor mržnje u svojoj retorici nisu ekskomunicirane iz društva, nego naprotiv, uvaženi su članovi zajednice i sve se to pravda uz obrazloženje “to je oduvijek tako”.

Rijetki nezavisni mediji u našoj državi ukazuju na ovo i pokušavaju ukazati na štetnost ovog fenomena, ali bez rezultata, jer oni koji treba da sankcionišu proizvođače govora mržnje, ili su vrlo često politički kompromitovani ili se ne usuđuju sankcionisati takvo ponašanje. Jedan Europski narod, kakvi su Bosanci i Hercegovci, ne bi trebalo (olako) da pristaje na manipulacije od strane političara, kao i na njihovo politikanstvo, jer mi na ovim prostorima imamo puno više zajedničkog, i upravo to politike pokušavaju minimalizirati i svesti na razinu beznačajnog.

Kao što sam rekao na početku teksta, prošlo je mnogo godina od rata, ali sjećanja na rat i ratne zločine (sa sve tri strane) su i dalje sviježa, i upravo, nas političari permanentno vraćaju u devedesete i ukazuju na zločine, pritom optužujući “one druge”, pri čemu žele ukazati na to da je njihov narod jedina stvarna žrtva rata, i od svog naroda, zarad jeftinih političkih poena, prave građane koji su spremni na linč prema svemu što se iole razlikuje od njih samih.

Pravdati govor mržnje slobodom izražavanja je nedopustivo

U jednom postkonfliktnom društvu, kakvo je BiH danas, sasvim je normalno da govor mržnje raste kao gljive nakon kiše, ali je neprihvatljivo da se govor mržnje opravdava jednom od temeljnih ljudskih sloboda, slobodom izražavanja. Sloboda izražavanja je eksplicitno definisana u Konvenciji o ljudskim pravima iz 1946, i najjednostavnije račeno, ona ne toleriše vrijeđanje drugog, diskriminaciju, ksenofobiju, jasno je postavljena crvena linija između slobode izražavanja i govora mržnje. Govor mržnje i sloboda izražavanja, možda, suštinski jesu slična, ali je ogromna razlika između njih, jedan generira diskriminaciju, a drugi je poštivanje elementarnih ljudskih prava, i zato pravdati govor mržnje slobodom izražavanja je nedopustivo.

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU