fbpx

0online teenagers danger 31

Ne postoji siguran prostor u koji bi se dijete izloženo nasilju preko društvenih mreža moglo skloniti. Prijetnje, rizici i opasnosti virtuelnog svijeta nisu virtuelni.

Nedavni “pad” društvenih mreža i komunikacijskih alata Facebooka, Instagrama i WhatsAppa mnoge je nagnao da postave pitanje kako bi izgledao svijet bez društvenih mreža. Ovaj događaj je zasjenio vijest o zviždačici koja se pojavila malo prije “pada”, a u kojoj je navedeno da su, prema izjavi zviždačice, u Facebooku bili svjesni činjenice da njihova mreža Instagram negativno utječe na mentalno zdravlje tinejdžera (naročito tinejdžerki), a posebno na njihovu sliku o sebi i vlastitom tijelu. Naime, društvene mreže nude iluziju probijanja četvrtog zida ili odškrinute zavjese kroz predstavljanje slike lažne glamurozne svakodnevnice. Ono što se tinejdžerima predstavlja kao svakodnevnica "običnih" ljudi zapravo je detaljno i profesionalno uređen sadržaj influensera. Profesionalizacija zanimanja vezanih za društvene mreže nije propraćena dekonstrukcijom istih. Godinama se pisalo o pogubnom utjecaju naslovnica modnih časopisa na samopouzdanje mladih žena.

No, to nije jedini aspekt online sadržaja koji negativno afektira djecu i mlade. Pojava društvenih mreža i njihova popularizacija redefinirala je način na koji se može i treba govoriti o sigurnosti djece. Osnovna razlika između vremena u kojem nisu postojale društvene mreže i onog danas je u načinu, vremenu i mjestu u kojem se djeca izložena opasnostima. Ako uzmemo za primjer nasilje ili bullying u školama, onda se u nekom prethodnom vremenu to nasilje dešavalo u školi, na putu od škole do kuće i sl. Za djecu koja su žrtve vršnjačkog nasilja u školi, to je značilo da su 5 - 6 sati dnevno izloženi strahu i potencijalnoj opasnosti. Danas, nema ograničenja tog vremena. Ne postoji siguran prostor u koji bi se dijete moglo skloniti. Osim toga, takvo zlostavljanje nije vidljivo svima. Ukoliko je dijete bilo zlostavljano u školi, ono je često imalo druge društvene krugove u kojima se moglo kretati, imalo je prijatelje i poznanike koji nisu bili upoznati ili nisu sudjelovali u tom zlostavljanju. Danas se zlostavljanje realizira u prostoru koji je uvijek dostupan svima. Pogrdni komentari, objavljivanje kompromitirajućih fotografija dešava se u prostoru društvenih mreža u kojem svi participiraju. Osoba koja je zlostavljana doživljavljava nasilje pred čitavom zajednicom ljudi koje poznaje.

Vrijeme na društvenim mrežama i u stvarnosti ne teče na isti način. U školi se, primjerice, određeni nasilni ili traumatični događaj za dijete desi u nekom vremenu koje je objektivno mjerljivo. Dijete se suočava sa događajem i njegovim posljedicama. Na društvenim mrežama vrijeme istovremeno teče brže i sporije nego stvarno vrijeme. Na društvenim mrežama količina informacija, priča ili osoba s kojima se susretnemo u jednom danu je mnogo veća nego što bismo mogli proživjeti u "stvarnom" životu. Kao posljedica toga, današnje generacije imaju mnogo manju mogućnost koncentracije i zadržavanja pažnje. S druge strane, vrijeme se razvači, jedan isti događaj se dešava iznova kroz višestruko dijeljenje (share-ing). Dijete koje je predmet određene priče u prostoru društvenih mreža iznova proživljava nasilni događaj. Dinamika razvoja društvenih mreža, novih tehnologija i novih vidova društvenosti odavno je ispred dinamike razvoja oblasti koje se bavi temama zaštite djece, njihove sigurnosti, ali i medijske pismenosti. S obzirom na nepostojanje instance koja bi nadzirala kvalitet sadržaja i sigurnost kanala putem kojih djeca komuniciraju, postavlja se pitanje: ko su osobe ili institucije koje bi se trebale baviti ovim temama?

Brojna istraživanja provedena na temu raznovrsnih korelacija djece i mladih sa korištenjem Interneta uopće, korištenjem društvenih mreža konkretno, te sigurnosti djece i mladih u tom digitalnom okruženju dala su jasne naznake da problem postoji, da je živ i životan, te da je itekako konkretan.

S jedne strane, istraživanje [1] provedeno analiziranjem 56 studija koje dubinski sagledavaju razne rizike iz domena cybersigurnosti (poput cyberbullying-a, narušavanja privatnosti, itd.) rezultiralo je saznanjem da uprkos brojnim i različitim pristupima podizanju svijesti o cybersigurnosti kod djece i mladih, još uvijek nije uspostavljen adekvatan model koji bi ocijenio njihovu efikasnost, te ukazao na to koliko zaista trenutne metode podizanja svijesti i razvoja znanja o opasnostima cyberprostora rezultiraju kvalitativno drukčijim, opreznijim i zdravijim pristupom vremenu provedenom “na mreži”.

S druge strane, istraživanje iz 2013. godine [2] pokazalo je da 75 % američke djece ispod devet godina koriste tablet ili pametni telefon, a drugo istraživanje provedeno u Ujedinjenom Kraljevstvu 2018. godine [3] pokazalo je da je do 2018. godine čak 42 % djece između 5 i 7 godina posjedovalo i koristilo sopstveni tablet. Prema istom istraživanju, iako društvene mreže nameću dobnu granicu od 13 godina za korištenje, 12 % devetogodišnjaka koristilo je jednu ili više društvenih mreža, dok se postotak za 11-godišnjake dizao na 34 %. Oko 16 % djece dobi između 8 i 11 godina, te 31 % djece u dobi između 12-15 godina prijavilo je da su svjedočili neprimjerenom sadržaju na Internetu, i što zabrinjava još više – oko 22 % djece i mladih dobi između 12 i 15 godina izvijestilo je o pokušaju nepoznate osobe da ih kontaktira.

Iako navedena istraživanja tretiraju inozemstvo, stanje u Bosni i Hercegovini nije bitno drukčije. Tako je Centar za sigurni Internet pri Uredu Međunarodnog foruma solidarnosti – EMMAUS proveo niz aktivnosti sa ciljem podizanja svijesti o sigurnom korištenju Interneta od strane djece i mladih u našoj državi. Iako nije provedeno sveobuhvatno istraživanje koje bi kvalitetnije analiziralo suštinu problematike, već postojeći podaci daju osnova kako za zabrinutost, tako i za evidentnu potrebu za intenzivnijim angažmanima na ovom polju: naime, u državi u kojoj više od 89 posto stanovništva koristi internet, svako deseto dijete spremno je da se uživo nađe sa nepoznatom osobom koja mu se obratila u virtualnom svijetu, dok je svako četvrto dijete u BiH primilo poruke neprimjerenog sadržaja. Na opsežnije istraživanje još se čeka, ali već preliminarni indikatori ne sugeriraju da bi stanje na terenu bilo mnogo bolje i unapređenije.

Savremeno roditeljstvo i savremeno obrazovanje nude dovoljno svakodnevnih izazova, naročito u vrijeme koje je bitno obilježeno još uvijek gorućim problemom pandemije. U kaotičnoj dinamici jedva da postoji dovoljno vremena za bilo koga, a naročito za roditelje i odgajatelje, da se sa dužnom pažnjom posvete naizgled manje prioritetnim temama. Nažalost ili srećom, živimo digitalno doba. Djeca i mladi daleko su više uključeni u virtuelni aspekt egzistencije nego što je to bio slučaj sa njihovim roditeljima.

Prijetnje, rizici i opasnosti, pak, nisu virtuelni. Štoviše, veoma su stvarni. Mnogi su posredstvom medijskih napisa, članaka, online ili offline edukacija, pa čak i posredstvom filmskih i dokumentarnih uradaka upoznati sa golemom količinom neprimjene sadržine dostupne putem Interneta, od dezinformacijskih kampanja, prijetnji i ostvarenjima prijetnji na društvenim mrežama, video uradaka koji uživo prikazuju nasilje, brutalnost i smrt, pornografskim materijalima, potencijalno smrtonosnim “izazovima”.

Takve se teme, do trenutka u kojima se s njima suočimo u stvarnom životu, našem životu, čine dalekim, apstraktnim, nejasnim. U tome ne pomaže manjak resursa raspoloživih za educiranje djece i mladih, neupućenost roditelja i odgajatelja, odsustvo uključivanja tih tema u kurikulume obrazovnih ustanova. Međutim, ti nedostaci ne trebaju i ne smiju biti prepreka da se involviramo više i značajnije u dešavanja u virtuelnom svijetu mladih. Nerijetko su ta dešavanja benigna, čak i korisna. No, kao što sve posjeduje i svoju tamnu stranu, tako i cyberspace u svojoj prividnoj beskonačnosti proizvodi i sadrži mnoge opasnosti koje moramo osvijestiti i na koje moramo iznaći adekvatan odgovor, te naći način da preveniramo štetne posljedice.

[1] Quayyum, Farzana & Cruzes, Daniela & Jaccheri, Letizia. (2021). Cybersecurity awareness for children: A systematic literature review. International Journal of Child-Computer Interaction. 30. 100343. 10.1016/j.ijcci.2021.100343.

[2] Common Sense Media (2013). Zero to Eight: Children’s Media Use in America 2013. San Francisco, CA: Common Sense Media

[3] Ofcom (2019). Children and Parents: Media use and Attitudes Report 2018. Avaliable at: www.ofcom.org.uk

Anela Hakalović i Loris Gutić, Prometej.ba

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Industrija - 11.7%
Toplane i privatna ložišta - 15.8%
Institucije vlasti - 72.5%

Ukupno glasova: 120
Glasanje u ovoj anketi je završeno

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU