fbpx

Bjeloruski zatvori dw

Žene i muškarci u bjeloruskim zatvorima moraju teško raditi i slabo su plaćeni. Aktivisti za ljudska prava i bivši zatvorenici opisuju svoja iskustva za DW.

"To su stvarno radni uvjeti kao u ropstvu", kaže bivša politička zatvorenica Natalia Herše. Bila je u zatvoru za žene Gomel zbog sudjelovanja u prosvjednoj šetnji u Minsku. "Radna mjesta nisu propisno opremljena. To je šivaći stroj s običnom drvenom stolicom. Samo rijetki dobiju obuću koju propisi o zaštiti na radu zahtijevaju za krojačice. Stvarno radno vrijeme je šest sati dnevno s dvije pauze, svaki put pet po deset minuta. U 12 sati je ručak. Ljudi često rade vikendom ako se narudžba mora brzo isporučiti", prisjeća se ova oporbenjakinja.

Taj je zatvor poznat po tome što tamo izrađuju odjeću za bjeloruske policijske snage. Ali Natalia je odbila šivati uniforme. Nakon toga više nije smjela primati pakete ili telefonske pozive od svoje obitelji te je stavljena u samicu. Na kraju je morala šiti radnu odjeću za jednu građevinsku tvrtku.

Inače, u tom zatvoru je i svjetski poznata politička zatvorenica: Marija Kolesnikova. Od ljeta 2020. ona je zaštitno lice oporbenog pokreta koji Aleksandra Lukašenka, koji je na vlasti od 1994., optužuje za izbornu prijevaru.

Svi zatvorenici u Bjelorusiji imaju zakonsku radnu obvezu za vrijeme odsluženja kazne. Ne smijete odbiti rad jer u protivnom postoji opasnost od disciplinske kazne uključujući i produljenje zatvorske kazne. Vasilij Zavadski, osnivač organizacije "TimeAct", naglašava da se bjeloruski zakoni o radu zapravo odnose i na zatvorenike. Ali stvarno stanje pokazuje da bi se moglo govoriti o "ropstvu". "TimeAct" je vodio kampanju za prava zatvorenika prije nego što je Lukašenkov režim potpuno ugušio građansko društvo nakon prosvjeda protiv izborne prijevare.

Natalia Herše

Natalia Herše: "Radni uvjeti kao u ropstvu"

Prema Zavadskom, koji je u bjeloruskom kaznenom sustavu radio gotovo 25 godina, realnost izgleda ovako: 40 sati plaćenog rada tjedno, plus neplaćeni rad na seoskom imanju i u vrtu bez ugovora, visoka radna kvota i niska plaća. "Zatvorenici ne mogu birati posao. Ne mogu se informirati o svojim pravima kao drugi zaposlenici i ne mogu braniti svoja prava", kaže ovaj aktivist za ljudska prava i liječnik.

Šest rubalja za šivanje

“Zaista me se dojmila moja prva mjesečna plaća: 6,66 rubalja (što odgovara 1,80 eura)”, ironično kaže Natalia Herše. Direktor banke i političar Viktor Babariko, za kojeg se vjerovalo da je ozbiljan kandidat za bjeloruske predsjedničke izbore 2020. i koji služi 14-godišnju zatvorsku kaznu u Novopolotsku, navodno je u početku bio prisiljen raditi šest dana tjedno u pekari. Za to je dobio manje od dvije rublje (što odgovara 0,56 eura). Babariko je kasnije premješten i od tada radi na drugom poslu u pekari, iako i tu postoje problemi s radnim uvjetima: visoke temperature i loša ventilacija.

Aktivisti za ljudska prava ističu da su plaće izrazito niske jer se od njih odbijaju troškovi za hranu i odjeću, režije i kazne. "Za političke zatvorenike rad je kazna. Za obične zatvorenike rad definitivno nije sredstvo za poboljšanje. Malo je vjerojatno da će se netko popraviti ako mu težak i opasan rad ništa materijalno ne donese", kaže Pavel Sapelko, odvjetnik Bjeloruskog centra za ljudska prava "Viasna".

Proizvodnja na teret osuđenika

Drugi razlog za korištenje zatvorenika kao jeftine radne snage je taj što su zatvori orijentirani na profit. Bjeloruska zatvorska uprava odgovorna je za 15 tvrtki i devet radionica. Osuđenici se uglavnom koriste u preradi drveta i metala, u proizvodnji odjeće i obuće, u poljoprivredi i industriji. Proizvode i rezervne dijelove za proizvođača vozila MAZ iz Minska, tvornicu traktora MTZ i druge tvornice.

mtz tvornica

Osuđenici proizvode i rezervne dijelove za tvornicu traktora MTZ

Na web stranici Kazneno-popravne službe, koja podsjeća na posjetnicu trgovačkog društva, možete vidjeti što osuđenici proizvode. Katalog na 121 stranici ne sadrži samo posebnu odjeću, već i roštilje, materijal za popločavanje, prozore, namještaj i sofe.

Prije nego što je Zapad uveo sankcije Bjelorusiji, neki su zatvori čak izvozili svoje proizvode. Prema informacijama Međunarodnog društva za ljudska prava (ISHR) iz Frankfurta na Majni, koje su sastavljene uz pomoć bjeloruskih aktivista za ljudska prava, neki od tih proizvoda još uvijek se mogu pronaći u inozemstvu. "Donedavno je zatvor u Novosadju prodavao namještaj u inozemstvu. Zatvor u Ivantsevićiju, ako se ne varam, izvozi u Francusku", kaže aktivist za ljudska prava Vasilj Zavadski, dodajući da si zatvori čak međusobno konkuriraju.

Informacije o uvjetima rada pod ključem

Službeni izvori ne daju podatke o uvjetima pod kojima osuđenici rade. "Sve što ima veze sa zatvorima u Bjelorusiji je pod ključem", kaže odvjetnik Pavel Sapelko. Informacije, kaže on, cure ili od strane samih zatvorenika ili od onih koji su odslužili kaznu.

Pavel Sapelko

Pavel Sapelko

Prema riječima Sapelka, redovito se javljaju pritužbe zbog sigurnosti. "Nisu svi osigurani zaštitnom odjećom i opremom. Većinu vremena zatvorenici rade u istoj odjeći koju nose kada idu jesti i borave u ćelijama. Mnogi zatvori koriste zastarjelu opremu u proizvodnji, što rezultira nesrećama koje rijetko bivaju pravilno protokolirane", kaže predstavnik "Viasne".

Bivša zatvorenica Natalia Herše kaže: "Kada smo došli na posao, tamo je istovremeno radilo pet do šest grupa. U tom trenutku se krečilo i osjećao se vrlo jak miris boje. Jednoj ženi je pozlilo, izgubila je svijest i pala između šivaćih mašina. Izvedena je van i sjedila je na klupi pola sata. Potom je trebala nastaviti šiti. Ali nakon deset minuta opet je izgubila svijest. Na kraju je pozvana hitna pomoć. Vidjela sam tu ženu tri tjedna kasnije. Hodala je sa štapom, imala je moždani udar."

Pritisak na političke zatvorenike

Poslovi koji se daju osobama zatočenima iz političkih razloga često se koriste kao sredstvo pritiska. Centar "Viasna" zna za slučajeve slanja zatvorenika u tešku industriju. Tako su oni morali ručno piliti mokro drvo, skidati rukama izolaciju s kablova ili vaditi metal iz starih guma.

"Takav rad se može opisati kao prisilni rad. To se ne radi samo kako bi se ponizili zatvorenici, već i da bi se zaradio novac", žali se aktivist za ljudska prava Pavel Sapelko.

Adaptacija s ruskog: Markian Ostapchuk

Autor: Yanina Moroz , DW

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU