fbpx

790x450foto1 francia marquez

Foto: J. Sarmiento/AFP via Getty Images

Francia Márquez, 40-godišnja samohrana majka koja je prije nekoliko godina bila prisiljena napustiti svoju rodnu kuću nakon prijetnji ubistvom, ove nedjelje postala je prva crna žena u povijesti Kolumbije izabrana za potpredsjednicu države

U večernjim satima, tačno u periodu dok sunce pozdravlja ovaj historijski dan, gomila ljudi ispunjava središnji trg Sandandera de Quilichao u kolumbijskoj regiji Cauca. U tim trenucima nitko od prisutnih ne obraća pažnju na nekolicinu muškaraca koji se izmijenjuju na bini s koje šalju poruke o budućnosti ove zemlje. Činjenica je, nitko od pridošlih nije stigao da vidi njih.

U jednom trenutku, raspoloženje među prisutnima se naglo mjenja. Nakon što se protagonistica ovoga dana popne na pozornicu, gomila viče u glas: „Živjela Francia Márquez, dovraga! Narod ne odustaje, dovraga!”. Protagonistica se smiješi ne pokazujući zube, te u svojoj žutoj haljini sa pletenom torbom koja joj visi s ramena, započinje pobjednički govor:

— Kažu da muškarci ne abortiraju, ali ja kažem da jesu. U Kolumbiji muškarci abortiraju svaki put kad ostave svoju djecu. Tim činom oni prekidaju svoju roditeljsku odgovornost!

Na pozornici, oko Francie, primjećuje se poneko pokeraško lice. S druge strane, publika izbija u pljesak. Francia ne mijenja gestu. Ova 40-godišnja crnkinja koja je kao djevojčica sanjala da će se udati za bijelca, bila je prisiljena napustiti svoje rodno selo zbog prijetnji smrću dobivenih zbog borbe za odbranu teritorija od rudarskih kompanija. Osim što je sama odgojila dvoje djece, Francia je također odrasla bez sopstvenih roditelja koji su nestali. Ova Kolumbijka koja je važan dio svog života održavala porodicu radeći kao čistačica u kućama imućnih ljudi, dugo nije niti sanjala da će se jedan dan popeti „gore“. Ipak, ova žena koja je postala majka sa samo 16 godina, je napokon došla u priliku da kaže ono što želi i kako to želi.

— Nisam tražila da se bavim politikom. Ali politika se upetljala u moj život i sada se mi petljamo sa politikom. Vi niste plaćeni da budete ovdje, došli ste jer ste to htjeli. Pred sobom imate svoju kćer i svoju potpredsjednicu.

Francia Márquez je razbila sve planove moći u Kolumbiji. Ona tako nije izabrana samo za prvu crnu potpredsjednicu ove južnoameričke zemlje, nego je postala i prva afro-ljevičarka na vlasti u zemlji u kojoj ljevica nikada u istoriji nije imala vlast. Na ovo mjesto je došla zahvaljujući svojoj vlastitoj borbi tokom koje je na unutar-koalicionim izborima neočekivano osvojila drugi najveći broj glasova (skoro 800.000) te tako prisilila budućeg predsjednika Gustava Petra da ju postavi za svoju sukandidatkinju, iako njih dvoje nikada nisu bili u najboljim odnosima.

Da joj je Petro zatvorio vrata, Lina Alegría, Francijina sugrađanka iz Cauca, nikada ne bi glasala za njega. Lina kaže kako Cauco nikada nikome nije bio važan. A kaukanci, još manje. “Muškarci iz alternativnih ili ljevičarskih struja su uvijek bili jednako mačisti kao i oni sa desne strane. Francia predstavlja nas žene i naš teritorij. To je ono što ona pridonosi Petru. Mi smo glasale za Franciu”, kaže ova 21-godišnjakinja koja pripada feminističkoj skupini Insurrectas (špa. Pobunjenice). Francia je odgojena ovdje, na kolumbijskom Pacifiku, u regiji koja je najviše kažnjena sistematskim nasiljem, koja je razorena siromaštvom, koja služi kao koridor za transport droge, te koja je iskorištavana od strane ilegalnog rudarstva. Francia tako potiče iz kolijevke bijede u kojoj je država još jedno biće nestalo sa horizonta, baš kao što je to slučaj i s tisućama sinova ove regije u kojoj ih njihove majke traže po cijeloj zemlji. To su žene koje su danas sredile svoje kovrče, obukle se u jarke boje, te došle da čekaju pod šatorom i suncem ne samo da vide jednu crnkinju koja se pretvorila u potpredsjednicu, nego i da slave osobu koja za njih predstavlja “nadu u dostojanstven život.“ Nova potpredsjednica je možda i prva nada sa kojom su se mnoge od njih susrele u svom životu. Ona je neko ko ih razumije kada im kaže:

— Bolno je morati roditi dijete, njegovati ga, i onda pokopati. Zato što ih odavde odvede neka grupa, zato što ih neko ubije, ili zato što ih učine nestalim. Moramo prestati zbrajati naše mrtve!

Márquez je ovoga vikenda otputovala u svoju regiju, iako za nju u ovom dijelu zemlje postoje zabranjena područja. Ne može da se približi La Tomi, svojoj zajednici u selu Yolombó, u Suárezu, gdje je rođena prije četiri desetljeća. Prijetnje smrću natjerale su je da se 2014. odseli zajedno sa dvoje male djece, jer se u to vrijeme već isprofilirala kao liderka sposobna da se suprotstavi rudarskim poduzetnicima. Od tada njen lik i dijelo, ali i prijetnje koja dobiva zbog toga, ne prestaju rasti. Među 200-tinjak žena koje je danas čekaju u Santanderu, miješaju se strah i emocije pri dolasku aktivistice koju smatraju čudom. “Sigurnost ovdje nije baš dobra, znaš? Ali među svima nama je štitimo”, smiješi se Yisel Carabali, žena sa spektakularnom šarenom haljinom i zastrašujućom pričom iza sebe. Nakon što je prošlog prosinca raseljena zbog prijetnji koje su već odnijele život njezina brata, Carabali nije ponovno kročila u svoje selo sve do današnjeg dana. Ona je drevna liječnica koja je, kako sama kaže, “pogrešno nazvana vješticom”. Nakon kratkog smješka Carabali se uozbilji te doda: “Mogu me ubiti, ali ja neću da se pridružim niti jednoj grupi.”

Jedini jutros viđeni muškarci, iako ih ima tek nekoliko desetina, pokušavaju ostati neprimijećeni. Ovo nije njihov dan. Mnogi od njih su tu kao dio ogromne zaštitne šeme sa kojom se kandidatkinja kreće. Vojnici s dugim oružjem, policajci s pištoljima, te autohtoni i kestenjasti stražari s drvenim štapovima, simbolom njihove vlasti na ovim prostorima. Policajac s teškim štitom prati Franciu dok ona izlazi iz auta. U isto vrijeme slijedi je još jedno sedam vozila. Ostali muškarci joj prave živi zid kako bi je zaštitili, dok žene pjevaju i plešu uz jak miris tamjana.

— Od otpora do moći sve dok dostojanstvo ne postane običaj.

Njezin izravan, kritički nastrojen, te oštar govor pokazuje koliko škripi u mnogim dijelovima ove zemlje. Probijanje njene figure u politiku izazvalo je val kritika. U duboko centralističkoj zemlji kao što je Kolumbija, gotovo je nemoguće da na vlast dođu oni izvan Bogote. Da biste to učinili iz Cauce, morate razbiti uspostavljenu inerciju. Većina Francijinih kritičara ističe njenu “lošu pripremu”, dok nekoliko drugih, najglasnijih, šire rasizam. Jedna pjevačica ju je tako nazvala King Kongom, na što je Márquez odgovorila poslavši joj “zagrljaj predaka da ju izliječi”. Novinar Daniel Samper Pizano napisao je o njoj: “Divim joj se kao hrabroj ženi, popularnoj vođi, zaštitnici okoliša i borkinji sposobnoj prevladati prepreke koje Kolumbija postavlja crncima, siromašnim i ženama. Njen život i njena borba inspiracija su svima nama. Oni jamče dobru vjeru, čast i hrabrost, ali ne i pripremu, iskustvo ili mudrost. Oni tako nisu dovoljni za vođenje nacije. Samo sa tim vrijednostima se ne upravlja. I još manje u zemlji koja je komplikovana kao Kolumbija”.

— Te poruke koje kažu „ti ne znaš, ti ne razumiješ“ (…) Shvatite da vi niste moji roditelji. Ne tražimo vaše odobrenje. Vi ste napisali povijest, ali sada mi imamo priliku postaviti temelje nove historije koja će našoj djeci omogućiti da nastanjuju jedno bolje mjesto za život.

Márquez je studirala pravo u Caliju kako bi se domogla znanja koje je neophodno borbi aktivistice za zaštitu okoliša. “Trebalo mi je sedam godina; ne zato što nisam imala sposobnosti, već zato što nisam imala resurse.” Godine 2018. osvojila je Goldman Environmental Prize, najprestižniju nagradu za ekologe na svijetu. Dvije godine kasnije, objavila je želju da bude predsjednica Kolumbije. Namjera koja ostaje još uvijek neostvarena, ali i koja se ponekad nesvjesno ušulja u njegove govore. „Predsjednica također, ali i prva potpredsjednica”, priznaje smješkajući se tokom svog govora.

Cali od Marqueza

Od Santandera do Calija ima sat i pol vožnje autom. Bio je to put kojim je krenula Márquez nakon što je jedne noći pobjegla sa svojom djecom kako bi im spasila život. Od tada, općina 21 ove svjetske prijestolnice salse je postala njen drugi dom. Ovdje, u mjestu gdje taksisti upozoravaju posjetitelje kako dolaze u opasno područje, Francia nekoliko dana prije izbora slijeće među stotine ljudi koji su je tu čekali satima te, promatrajući glazbene skupine i plesače kako prolaze na pozornici, kaže: “Da li ste spremni živjeti ukusno?”

— Ovdje političari dolaze samo kako bi kupili našu svijest. Ali ja ne moram dolaziti jer ja ovdje živim, ovo je moj drugi dom.

“Ovo je tvoja kuća, Francia!”, viče joj gomila. Cali je prošle godine postao epicentar masovnih prosvjeda koji su izveli tisuće ljudi na ulice diljem zemlje. Štrajkovi su zamrznuli treći najveći grad Kolumbije na više od dva mjeseca, tokom kojih su sukobi između prosvjednika i sigurnosnih snaga odnijeli više od 40 života, većinom mladih ljudi. Usred rovova koji su štitili četvrt Caleño u Siloéu, teritoriju na koji niti policija niti vojska tjednima nisu ulazile, Márquez je stigla kako bi razgovarala s mladima bez ikakve državne pratnje. “Ovdje bih ja morala da štitim njih”, objašnjava Francia.

U tom Caliu, gdje je u svojim počecima Francia radila kao čistačica, naša protagonistiknja je prije tek nekoliko dana poticala ljude da iduće nedjelje izađu na “otpor na birališta”. Sjećanje na svoj rad Francia naširoko koristi u javnim govorima, upravo zbog toga jer je ono i najslikovitije. Ono joj služi ne samo kako bi se povezala sa onima koji je danas ovdje slušaju, nego i za nerviranje onih koji je čuju u Bogoti.

— Rekli su nam da politika nije za nas, da je naše mjesto ono koje je namijenjeno crnim domaćicama. Uljepšavati njihove kuće, odgajati njihovu djecu. Da se vratimo ovamo samo da pokopavamo svoje. Moramo razbiti ove lance ugnjetavanja.

Ove nedjelje, Petro i Márquez su pobijedili na Kolumbijskim izborima. On, čovjek koji je cijeli život u politici; ona, pridošlica koja popunjava upražnjena mjesta. Njihova veza nije bila laka, ali su pronašli način da se nadopunjuju. Dobri su jedno za drugo. Márquez miri Petra sa ženama, sa feminizmom u kojem je kandidat toliko loše kotirao do njenog dolaska. Takođe, ona ga približava Cauci, Valleu, Chocóu i regijama u kojima živi većina afro-populacije. Petro približava Franciu svojim glasačima koji dolaze iz drugog svijeta. Ona jaše na tom valu tokom ove prve runde. U budućnosti se nada uraditi sve na svoj način.

Izvor: El País

Preveo: Igor Stipić, Prometej.ba

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU