fbpx

dejan trninic auto foto ajdin kamber 770x515

Vožnja u pijanom stanju. Nevezanje pojasa. Vožnja sa pijanim vozačem. Tri greške zbog kojih su tri mlada muškarca zadobili invaliditet. Čak i 20 godina kasnije, posljedice osjete svakog dana. Samo jedna noć promijenila je živote njih i njihovih porodica.

Piše: Vanja Stokić; Foto i video: Ajdin Kamber

Kada je imao 21 godinu, Bojan Šuvira iz Janje krenuo je na žurku u naselju. Znao je da će piti alkohol, pa je ključeve svog automobila namjerno ostavio kod kuće i prošetao do mjesta na kome se zabava održavala. Po završetku žurke, prijatelj ga je pozvao na još jedno piće u obližnji lokal. Međutim, uslijedilo je drugo, treće, četvrto… Nekoliko sati i mnogo alkohola kasnije, krenuli su kući. Prijatelj je vozio.

„Svi smo bili u vidno pijanom stanju. Vozač je počeo da divlja putem. Mi smo mu rekli da uspori, da nećemo da izginemo svi mladi. Kada smo skrenuli sa magistralnog puta prema kući, on je odjednom dodao gas i auto je pošlo da ide s lijeve na desnu stranu“, prisjeća se Bojan.

Auto je sletjelo sa puta i počelo da se prevrće. Od četvoro ljudi, samo je Bojan povrijeđen. Imao je zavezan sigurnosni pojas. Njegovi prijatelji su počeli da bježe od auta, koje se zapalilo, da bi shvatili da on nije izašao.

„Vratili su se, ugasili auto i vratili ga na točkove. U tom momentu, dok sam ležao u tom stanju, pošto mi je glava bila van auta, nisam znao da sam toliko povrijeđen. Kada su vratili auto, ruke su pale pored mene i glava mi je počela polako padati naprijed. Hitna je brzo došla i prevezli su me u Bijeljinu. Do Bijeljine sam već jednom imao kliničku smrt, oni su me oživjeli. U Bijeljini još jednom i onda sam upućen za Beograd“, prepričava on dešavanja od te večeri.

Bojan Šuvira

Bojan Šuvira; Foto: Ajdin Kamber

U Beogradu je nakon operacije saznao da nikad više neće hodati. Povrijeđeni su mu vratni pršljen i kičmena moždina. Lijevo plućno krilo nije funkcionisalo. Nakon boravka u bolnici, uslijedila je rehabilitacija. Punih devet mjeseci proveo je u banji. Učio je sve iznova. Kako da se obrije, kako da pređe sa kreveta u kolica i obrnuto. Vremenom je počeo ponovo da koristi ruke. Potpunu funkciju šaka još uvijek nije vratio.

„Svi terapeuti su bili ponosni na mene što sam bio i psihički stabilan i što sam od sebe davao uvijek maksimum. Kad su vidjeli sa mojom povredom da su mi ruke nastradale, da mogu sam da pređem iz kolica u krevet, da se okrenem, da se vratim u kolica, da se sam obrijem i par kilometara da idem sam u kolicima… Toliko sam izvukao maksimum iz mene“, govori nam Bojan.

Danas, 10 godina nakon nesreće, svoju priču dijeli sa drugima. Želi da drugi uče iz njegovog iskustva. Mladima savjetuje da da uvijek uz sebe imaju novac za taksi ili telefon da pozovu roditelje. Ukoliko izlazi cijelo društvo, da jedna osoba bude trijezna i odgovorna za vožnju. Svakog narednog puta, ta osoba može da se mijenja.

Trpi bolove već 23 godine

Kao mlad vozač, Dejan Trninić iz Banjaluke je u 18. godini udario u drvo i zadobio teške povrede. Priznaje da je cijele noći pio sa drugarima, a onda sjeo za volan. Vozio je prebrzo i izgubio kontrolu.

„Ne sjećam se detalja. Moje prvo sjećanje je kada se budim u bolnici na Odjelu neurohirurgije u Banjaluci gdje me prebacuju za operacioni sto, prebacuju na stomak. Naredno sjećanje je da se ja budim iz anestezije i tada mi je neurohirurg saopštio da sam doživio povredu kičmene moždine, tačnije, da sam imao frakturu drugog i trećeg lumbalnog pršljena. Ja tada shvatam da ne osjećam ništa ispod pojasa, ne osjećam noge, ali nisam imao pojma šta me je tad zadesilo. Ja sam mislio da ću već nakon par dana da se vratim normalnom životu, da opet izlazim u grad i krenem na fakultet. Međutim, to se nije nikada desilo“, govori nam Dejan.

dejan trninic foto ajdin kamber

Naredna dva mjeseca je gledao samo u plafon bolničke sobe. Bio je nepokretan. Rehabilitacija je trajala dvije godine. Zahvaljujući činjenici da kičmena moždina nije bila prekinuta, uspio je ponovo da prohoda. Danas koristi štake i ortopedska pomagala. Ipak, noge ne osjeća, a u glavi i dalje ima komadiće šoferšajbne. Čak 23 godine nakon nesreće.

„Ja se nisam nikad u potpunosti oporavio. Naravno ja sam nastavio sa svojim životom, tamo gdje me je ta saobraćajna nezgoda prekinula i nastavio sam školovanje, završio fakultet, našao posao i krenuo da gradim karijeru. Upoznao sam djevojku koja me je prihvatila onakvog kakav jesam i ona je danas moja supruga, Nikolina“, govori nam on.

Nesreća je u potpunosti promijenila dalji tok njegovog života. Kaže da se svakog dana pita kakav bi čovjek bio danas, da te večeri nije sjeo za volan. Kako ističe, sada vodi ispunjen život. Ali je prvo morao da sklopi mir sa samim sobom i prizna svoju grešku. Da nastavi da živi. Na tu noć ga svakodnevno podsjećaju bolovi koje trpi.

Pojas mogao da umanji povrede

Izlazeći autom sa benzinske pumpe, Zoran Vujin iz Banjaluke je zaboravio da ponovo zaveže pojas. Pokušavajući da zaobiđe jednog od vozača na cesti, sletio je sa puta. Upravo zbog nevezanja pojasa, udario je glavom u suvozačeva vrata i u tom trenutku ostao paralizovan. U kolicima je već 24 godine.

„Život se okrenuo kompletno na drugu stranu jer… Možete zamisliti, neko ko radi, ko se bavi sportom, ko vodi potpuno aktivan život zajedno sa svojom porodicom… Sin mi je tad imao malo više od godinu dana, supruga… Postanete neko kome je potrebna tuđa pomoć za obavljanje nekih uobičajenih stvari koje svaki dan obavljamo i ne razmišljajući o njima. Dakle, totalno se preokrenulo. Ne samo moj život nego i život moje porodice. Jer neko ko je mogao da doprinese na tom fizičkom planu i na svemu, postanete neko kome je potrebna pomoć“, priča nam Zoran.

zoran vujin foto ajdin kamber

Velike promjene su se desile i na psihičkom planu. U početku je bilo teško da prihvati to što se desilo i da ne može da funkcioniše bez tuđe pomoći.

„Kada sam došao kući nakon svih tih liječenja, na neki način osjećate svu težinu svog tog položaja samim tim što morate tražiti nečiju pomoć za obavljanje sitnih stvari, uobičajenih zadataka u kući i tako. Promjenilo se i to što ne možete da doprinesete toliko u mjeri u kojoj bi htjeli svojoj porodici“, prisjeća se on.

Dijele svoje priče sa drugima

Danas Bojan, Dejan i Zoran zajedno vode Udruženje žrtava saobraćanih nezgoda „Step“. Pored toga, zajedno sa Agencijom za bezbjednost saobraćaja Republike Srpske obilaze srednje škole i maturantima pričaju svoje životne priče. Cilj je da ih podstaknu da budu odgovorni vozači i spriječe da naprave iste greške.

„Reakcije svih srednjoškolaca su jako pozitivne, oni reaguju emotivno. Poslije predavanja dolaze pa nam čestitaju na hrabrosti što iznosimo svoju ličnu priču i što pričamo to svima njima u tako velikom broju. Poruka koju ja inače kažem na kraju svog predavanja je da, pametni ljudi uče na tuđim greškama. Tako jedna izreka kaže, pa eto želio bih da neko nauči nešto iz te moje greške, neka ne napravi svoju. To će im u velikoj mjeri pomoći svima“, smatra Zoran.

Tokom prošle godine su svoje iskustvo podijelili sa 2.500 srednjoškolaca u 15 gradova. Da bi kampanja bila u potpunosti efikasna, potrebno je njihove priče čuje oko 7.000 maturanata.

„Cilj projekta nije da izazove sažaljenje, niti neku vrstu empatije. Mi želimo, i to je ono što često poručujemo, da naša priča ne postane njihova priča. U mom slučaju, moja greška, moja krivica koju ja pred njima priznajem je da sam se neodgovorno ponašao u saobraćaju. Dakle, da sam konzumirao alkohol, da sam brzo vozio, da nisam imao vezan sigurnosni pojas. Da nije bilo tako, sigurno ne bih doživio toliko tešku nesreću“, iskren je Dejan.

U uspostavljanju kontakta sa srednjoškolcima znatno pomaže to što su bili približnih godina kada su se nesreće desile.

„Kao mladi ljudi oni možda nisu ni svjesni da su mladi vozači najranjivija kategorija u saobraćaju. I ne samo to, nego da saobraćaj oduzima najviše mladih života. Na globalnom nivou najviše mladih ljudi gubi život u saobraćajnim nesrećama u odnosu na sve ostale razloge: prirodna smrt, nepogode, ratovi. To je jedna činjenica koju oni treba da imaju na umu. Dakle, oni nemaju ni životno, a ni vozačko iskustvo, tako da ne znaju šta ih sve može zadesiti kao što ni ja nisam znao kada sam bio u tom njihovom dobu“, naglašava Dejan.

Trećina poginulih pila alkohol

 Prema evidenciji Agencije za bezbjednost saobraćaja Republike Srpske, od početka 2021. godine i tokom 2022, u Republici Srpskoj desilo se 9.937 saobraćajnih nezgoda. Poginula je 101 osoba a teško povrijeđeno 561.

„U 95 nezgoda u kojima je stradalo 101 lice, oko 30 posto lica je bilo pod uticajem akohola“, govori nam Nikola Torbica iz Agencije za bezbjednost saobraćaja.

Kako ističe, upotreba mobilnih telefona tokom vožnje je jako visoka, dok pojaseve na prednjim sjedištima veže 80 odsto ljudi. Ipak, manje od 25 odsto putnika veže pojas na zadnjem sjedištu vozila.

„Ne možemo biti zadovoljni tim podacima. Moramo imati veću upotrebu sigurnosnih pojaseva. Kada se ugledamo na zemlje Evropske unije, oni imaju oko 90 do 95 posto upotrebu i sigurnosnih pojaseva i manje korištenje telefona i imaju znatno bolju bezbjednost. Dakle, moramo se ugledati na njiih i samim tim imati bolje ove podatke kako bi bili bezbjedniji u saobraćaju“, ističe.

Međutim, sve ovo u čemu govorimo jesu stavovi učesnika u saobraćaju. Njihova primjena, a zatim i promjena ponašanja, težak je i dugoročan proces. On podrazumijeva prevenciju i kažnjavanje. Agencija se zalaže za prevenciju. Ipak, kada ona ne pomaže, neophodno je i kažnjavanje.

„Izgradnja pozitivnog stava leži u tome da neko ne veže pojas radi toga što će ga zaustaviti policija i kazniti, već da ga veže kako bi bio bezbjedniji u sobraćaju. Da ne smije koristiti telefon zato što zna da će povećati rizik od nastanka saobraćajne nezgode. Mi moramo da krenemo od obrazovanja. Prvenstveno od malog uzrasta. Roditelj kada veže sigurnosni pojas, dijete to u malom uzrastu posmatra i prati njihovo ponašanje. Ono će usvojiti takvo ponašanje i sigurno će vezivati pojas i kasnije. Poslije roditeljskog odgoja, kasnije dolazi predškolska ustanova, osnova škola, sve do srednje škole i na kraju taj pozitivan stav se zaokružuje sa predavanjem u auto školi i imamo osobu sa izgrađenim pozitivnim stavovima“, ističe Nikola Torbica.

Popularizacija društvenih mreža dovela je do još jednog opasnog ponašanja u saobraćaju. Radi se o snimanju tokom vožnje. Najčešće se radi o vozaču koji snima svoju brzu vožnju ili određeni pejzaž kroz koji prolazi. Međutim, radi se o ugrožavanju sigurnosti svih učesnika, zarad izgradnje sopstvenog imidža.

„To je pretežno izraženo kod mlađih osoba, tinejdžera. I sasvim je za očekivati da jedan tinejdžer misli da će takvim ponašanjem steći neki bolji društveni status. Međutim, stariji ljudi, koji znaju da takvo rizično ponašanje može da ugrozi tu osobu, treba malo više društveno da se aktiviraju. Ne da nijemo posmatramo i ne želimo ništa da preduzmemo. Svako treba da krene od sebe i da kaže, da negativno komentariše kako bi samoj toj osobi sugerisalo da to nije nešto društveno prihvatljivo i da će dobiti samo lošiji status“, smatra Nikola Torbica.

Posebno je problematično kada takve snimke objavljuju poznate ličnosti, koje prati veći broj ljudi i na koje se mladi ugledaju. Sve ovo dovodi do ugrožavanja sigurnosti svih učesnika u saobraćaju, a u krajnjoj mjeri i do posljedica koje traju cijeli život.

etrafika.net

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU