fbpx

zelenski

Dok su sve oči uprte u događanja na fronti, pod okriljem rata u Ukrajini odvija se napad na radnike, i to u režiji ukrajinskih elita i njihovih zapadnih sponzora. Smanjivanje radničkih prava i gušenje sindikata prate i planovi za privatizacijom ključnih državnih poduzeća i obradivih površina. No, ti procesi ne prolaze bez otpora.

Piše Mateo Ivčević.

„Pod svaku cijenu nastojat ćemo se držati naputaka dogovorenih u okviru Normandijske grupe, uložit ćemo diplomatska sredstva u provedbu sporazuma iz Minska, uvjeren sam da će na tom planu doći do pomaka“, odzvanjale su izbornom dvoranom ohrabrujuće riječi novoizabranog ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog koji je 2019. godine s premoćnim postotkom od 73 naspram 25 pobijedio tada aktualnog predsjednika Petra Porošenka. Već ta velika margina – u izborima koji su, razliku od prijašnjih, protekli u relativno mirnom tonu bez uočenih velikih nepravilnosti i svojevrsnih „revolucionarnih“ prevrata – sama je po sebi dovoljno govorila u prilog tome koliko su birači bili zasićeni ratom u Donbasu koji je u manjem intenzitetu tinjao još od 2014. godine te koji je odnio više od 13.000 života. Želja za prekidanjem besmislenih identitetskih raskola na istoku Ukrajine bila je toliko jaka da je dio građana u tim regijama zanemario nepopularni tržišno-fundamentalistički program stranke Sluga naroda nazvane po istoimenoj humorističnoj seriji u kojoj je glavnog protagonista glumio upravo Zelenski.

Ipak, takvim pristupom deeskalacije nasilja nisu svi bili zadovoljni: nedugo nakon provedenih izbora marginalne, no svejedno utjecajne, neonacističke organizacije – koje su uz podršku američke obavještajne zajednice imale pozamašnu ulogu u svrgavanju legalno izabranog predsjednika Viktora Janukoviča 2014. godine – u glavnom gradu Kijevu organizirale su prosvjed u kojem su tražile da mu nipošto ne pada na pamet povlačiti vojsku iz utvrđenih pozicija u Donbasu. Nažalost, već se tada dalo naslutiti da će taj pritisak “tvrdolinijaša” obilježiti mandat i smjestiti u svojevrsnu pat-poziciju novopečenog predsjednika koji se bez snažnog institucionalnog i organizacijskog zaleđa teško mogao obračunati s ekstremnom desnicom.

Kako mu je već tada golubica mira nepovratno odlepršala iz ruku, Zelenskom nije preostalo ništa drugo nego da prione na ostvarenje drugog dijela svoje agende koja uključuje načela fiskalnog konzervativizma, rezova u javnom sektoru, kresanja radničkih prava i privatizacije. No, neovisno o nepopularnoj agendi tada novopečenog predsjednika, štreberski prepisanoj iz Hayekovih i Friedmanovih udžbenika, ratno stanje na određeni način samo je ubrzalo procese koji su već godinama bili prisutni. Primjera radi, unatoč tome što su ukrajinske vlasti 2001. godine uvele moratorij na privatizaciju ključnih resursa i infrastrukture ukrajinske ekonomije kako bi zaustavile takozvanu „divlju“ privatizaciju, 10 vodećih transnacionalnih agrokoncerna već je do 2016. godine dospjelo u posjed 2,8 milijuna hektara obradive zemlje. Na ovogodišnjoj Konferenciji o oporavku Ukrajine u švicarskom Luganu “doktrina šoka” konačno je propisno zadobila vjetar u leđa kada su državni službenici i dio poslovne zajednice iz Japana, Južne Koreje, SAD-a, Europske unije i Velike Britanije zacrtali cjelovit plan obnove poslijeratne Ukrajine koji vrvi svojevrsnim korporativnim „novogovorima“ i uključuje čak i privatizaciju EnergoAtoma, državne kompanije koja upravlja nuklearkama, kao i davanje u zakup ostatke ostataka obradive površine agrarnim koncernima.

Na primjenu tih regresivnih načela u unutrašnji pravni poredak nije trebalo dugo čekati. Dapače, to je naišlo samo kao šlag na kraju. Već je u ožujku Verhovna Rada (ukrajinski parlament) izglasala zakon u kojem se poslodavcima daje moć da u izvanrednim okolnostima mogu kolektivne ugovore staviti van snage. Da stvari budu još gore, ta uredba bila je tek uvertira u još mnogo zlokobnije nakane. I tako je u kolovozu parlament s dvama zakonima zakucao i zadnji čavao u lijes radničkih prava u Ukrajini: prvi zakon odnosio se na uvođenje takozvanih zero-hour ugovora u radu, čija se formalna narav sastoji od toga da poslodavac nikakve odredbe Zakona o radu ne mora ispoštovati i još k tome ne postoji utvrđeno radno vrijeme, već se materijalni sadržaj ugovora prepušta individualnom dogovoru između poslodavca i radnika koji se dužan odazvati na rad po pozivu ako ga poslodavac zatreba, dok se drugi ticao povlačenja prava veta sindikata na arbitrarna otpuštanja radnika. Međunarodna organizacija rada (ILO) takve je poteze ocijenila kao izuzetno nekompatibilne s europskom pravnom stečevinom. Najbizarniji odjek tih liberalizirajućih normi svakako se dogodio u vojnoj industriji. Naime, poznato je da je centralna nabava materijala i alokacije resursa popraćena progresivnim oporezivanjem, što se kolokvijalno naziva “vojnim kejnzijanizmom”, uobičajena ekonomska strategija kojoj pribjegavaju bukvalno sve države dok traje ratno stanje, uključujući i samu Rusiju. Ukrajina je možda i jedina suverena država koja se našla na udaru kritika zbog izostanka takvog oporezivanja, a što je posljedično imalo utjecaja i na logistiku i mogućnost provođenja operacija ukrajinskih oružanih snaga. U međuvremenu radnička klasa, unatoč ratnom stanju, nije bila pasivni promatrač zbivanja, već je izborila niz malih, ali važnih pobjeda.

Prvi oveći štrajk od početka invazije bio je štrajk rudara u Novoroljinsku zbog utaje novca novog direktora kompanije i neisplate tri plaće. Kako je ugljen kao sirovina koja se iskapa u tom i ostalim rudnicima jako važan za snabdijevanje grijanjem ukrajinskih građana, onda nije ni čudo da ga je ukrajinski ministar energetike Herman Haluščenko smijenio čim su se pokazale prve naznake poljuljanosti njegove pozicije. Ratno profiterstvo u ratovima nije rijedak slučaj. S druge strane, ruski kapitalisti također ubiru ogromne profite od trgovine ukradenim ukrajinskim žitom; za tu namjenu Rusija je osnovala posebnu kompaniju u Berdjansku, čija se primarna djelatnost sastoji od okupiranja napuštenih žitnih silosa i njegovim „trgovanjem u sjeni“, najčešće s Turskom. To se odvija na način da brodovi isključe svoj prijemnik (AIS) upravo zato kako ih se ne bi primijetilo u tim protuzakonitim radnjama koje predstavljaju kršenje međunarodnog prava mora.

U tom je smislu UN-ov Sporazum o crnomorskom žitnom koridoru koji je potpisan posredstvom turskog predsjednika Erdogana objema sukobljenim stranama pružio priliku za enormno bogaćenje zbog proporcionalnog skoka cijene žita po bušelu, brodskog osiguranja i vozarina, dok je pomorcima i lučkim radnicima takva situacija zadala dodatne brige. U Odesi su lučki radnici prisiljeni raditi pod vojnom administracijom, bez mogućnosti izlaska iz luke i bez obračunavanja prekovremenih sati zbog povećanog opsega posla, dok su se i uobičajeni problemi, poput nemogućnosti smjena posada, ratnim stanjem još i više pogoršali.

Ni politička represija prisilno mobiliziranih u Luganskoj i Donjeckoj Narodnoj Republici ne zaostaje. Iako je predsjednik Zelenski obećao amnestiju zarobljenih pripadnika milicije koji se nisu dobrovoljno pridružili ruskim oružanim snagama – dok je glavni državni tužitelj praksu prisilnog mobiliziranja okarakterizirao kao ratni zločin – to se svejedno pokazalo kao mrtvo slovo na papiru. Ispostavlja se da su ta obećanja služila više kao propagandni materijal. Od početka invazije ukrajinski sudovi presudili su tuženicima 10 do 15 godina zatvora za veleizdaju u više od 50 slučajeva, dok se očekuje da će se broj takvih slučajeva utrostručiti.

„Cijeli posao socijalista sastoji se od ukazivanja na sukob interesa između vladajuće klase, političke elite i radničke klase – uvijek se iznova mora govoriti da njihovi interesi nisu vaši interesi“ – proročanske su rečenice Rose Luxemburg u osvitu Velikog rata. Imajući u vidu da su čak i ukrajinski državni službenici priznali da im je bivši britanski premijer Boris Johnson početkom travnja savjetovao da nipošto ne potpisuju primirje s Ruskom Federacijom, to dovoljno govori u prilog činjenici koliko se i ovaj rat nalazi na istom kolosijeku te da mu se funkcija suštinski ne razlikuje; ovdje se ne radi ni o čemu drugom nego o dobroj staroj imperijalnoj preraspodjeli resursa u borbi za kontrolom nad ekonomskim tokovima. Ekonomske analize imperijalizma stupova temeljaca tradicionalnog marksizma, Luxemburg, Lenjina pa i Buharina, u nekim pojedinostima možda i jesu manjkave, no implikacije koje proizlaze iz ispravne političke strategije uoči Velikog rata važe kao vječne i mogu se sažeti u jednoj maksimi: antiimperijalizam je uvijek najefikasniji onda kada je usmjeren protiv vlastite buržoazije, vojno-industrijskog kompleksa i svih šovinističkih ideologija koje sve to podmazuju i vežu u jedan snop. I dan danas jedina valjana opcija koja ima moć zaustaviti rat nisu ni neartikulirani prosvjedi za mir u Berlinu (koji načelno jesu za mir, ali zapravo prosvjeduju za nastavak rata), niti onaj praški protiv nejasno definiranog zapadnog imperijalizma, a koji svaki na svoj način interese jedne frakcije buržoazije vulgarno poistovjećuju s općim društvenim interesima. Kao i uvijek, radikalni raskid statusa quo leži u antiratnim političkim akcijama talijanskih i grčkih lučkih radnika, bjeloruskih željezničara i svih ostalih koji odbijaju uslužiti vojno-industrijski kompleks i sudjelovati u toj predstavi razaranja i patnje.

Naslovna fotografija: Predsjednik Ukrajine/Radnička prava

Izvor: Radnička prava

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU