fbpx

Soldatenbordell

 Bordel za vojnike u Brestu (foto: Bundesarchiv)

Wendy Jo Gertjejanssen američka je povjesničarka iz Minnesote koja je 2004. godine doktorirala s temom Žrtve, heroji/heroine, preživjeli/e – seksualno nasilje na istočnom frontu tijekom Drugog svjetskog rata (Victims, Heroes, Survivors: Sexual Violence on the Eastern Front During World War II). Prilikom navedenog istraživanja radila je s građom dostupnom u arhivima u SAD-u, Njemačkoj, Latviji i Estoniji. Uz to, za potrebe disertacije razgovarala je s više od 30 žena s područja Ukrajine čija životna iskustva predstavljaju važan izvor za potpunije razumijevanje problema seksualnih zločina tijekom ratnih zbivanja na istoku europskog kontinenta 1940-ih godina. Iako je po završetku teksta od gotovo 400 stranica privremeno odustala od historiografije, objasnivši to traumom koju je doživjela zalazeći sve dublje u temu vlastitog istraživanja, u posljednjih se nekoliko godina ponovno vratila akademskom radu, u čijem se fokusu nalazi rodna i socijalna historija.

Možete li elaborirati ekonomsku uvjetovanost širenja prostitucije u istočnoj Europi tijekom rata? Koja je bila posljedica ove pojave?

Tijekom rata ljude je mučila nestašica hrane, lijekova i drugih potrepština. Nijemci su Slavene percipirali kao Untermenschen, stoga su ih planirali izgladnjeti i naseliti njihova istočna područja. Pritom su ljudi gladovali ne samo zbog uobičajenih ratnih uvjeta, već su im Nijemci konfiscirali hranu koju bi pronašli. S dolaskom vojnika željnih seksa, koji su imali prehrambene potrepštine poput čokolade ili alkohola, proširila se prostitucija.

Posljedice su bile mnogostruke. Njemačka je vojska počela privoditi žene, prisiljavajući ih na medicinske preglede kako bi se utvrdilo jesu li zaražene spolno prenosivim bolestima. Naime, ove su se bolesti širile i među lokalnim stanovništvom, kao i među njemačkim trupama. U konačnici, to je dovelo do Himmlerovog inzistiranja na uspostavi bordela, čak i ako su žene bile Untermenschen. Širenje prostitucije vjerojatno je omogućilo nekima da prehrane svoje obitelji, a u nekim je slučajevima možda čak i završilo s romantičnim vezama. S druge strane, brojne su žene doživljavale goleme traume budući da su, uz pružanje seksualnih usluga potpunim strancima, ozljeđivane od strane sadista.

Wendy Jo Gertjejanssen

Wendy Jo Gertjejanssen

Navodite da su Nijemci tijekom Drugog svjetskog rata razvili „rašireni sustav seksualnog ropstva“. O čemu je točno riječ?

Njemačko je vodstvo uočilo opasnosti od spolno prenosivih bolesti koje su prijetile njihovoj vojsci, kao i činjenicu da su muškarci, oženjeni ili slobodni, stupali u seksualne odnose s lokalnim ženama koje bi upoznali na ulicama, javnim kućama ili negdje drugdje. Bez antibiotika za sifilis i gonoreju, vojnici su obolijevali te, u konačnici, nisu mogli vršiti dužnost zbog rizičnih seksualnih praksi. Kako bi sačuvali zdravlje vlastite vojske, uspostavili su bordele u koncentracijskim logorima, kao i diljem teritorija koji su okupirali. Sanitarni činovnici ondje su zahtijevali strogu higijensku rutinu prije snošaja, radnice su morale biti čiste, pri čemu su ih doktori redovito pregledavali. Prostitutke su uglavnom bile izgladnjele žene s vrlo malo mogućnosti za preživljavanje. Također, Nijemci su oružjem prisiljavali djevojčice i žene na rad u bordelima gdje bi spavale s više od trideset muškaraca dnevno.

Dakle, bordeli su postojali čak i u koncentracijskim logorima poput Auschwitza, Buchenwalda i Dachaua. Kakvi su bili životni uvjeti ondje?

Postojale su dvije vrste bordela. Jedni su bili namijenjeni logorašima, a drugi vojnicima i časnicima. Ako su bili vrijedni i uzornog ponašanja, logoraši su nagrađivani posjetom bordelu. O ovome se rijetko priča prilikom diskusija o Holokaustu. Memorijalni muzej holokausta u Washingtonu, berlinski Topografija terora i Memorijalni centar posvećen ubijenim Židovima Europe ne spominju da su logoraši posjećivali bordele u kojima su radile žene i djevojčice. Čak i ukoliko je logorašica pristala raditi ondje, unatoč riziku od trudnoće, ozljeda ili smrti uslijed silovanja, nije to činila jer je željela spavati s nekoliko muškaraca dnevno, već zato jer je pretpostavljala kako će na taj način imati mjesto za prenoćiti i možda nešto više hrane.

U pitanju je nova razina viktimizacije prilikom koje žrtve viktimiziraju druge u logoru. Dok se o temi složenosti logorskih stradanja naveliko raspravlja u pogledu distribucije hrane, poslova i usluga, muzeji i udžbenici trebaju uvažiti i činjenicu da su se i seks, prostitucija te silovanja razmjenjivali poput kruha ili nekakvih radnih zaduženja. Ponekad su pripadnici SS-a posjećivali ove bordele, a imamo i izvore koji nam potvrđuju postojanje SS-ovih javnih kuća izvan logora.

1

Njemački vojnici na ulazu u bordel otvoren u franckuskom Brestu (1940.)

U jednom poglavlju spominjete različite oblike „kamuflaže“ ženskog civilnog stanovništva pod njemačkom okupacijom sa svrhom izbjegavanja silovanja. Možete li nam reći nešto više o tome?

Čini se kako je kamuflaža bila uobičajena pojava. Više mi je ljudi pričalo o tome, o čemu možemo čitati i u različitim memoarima i svjedočanstvima. Primjerice, na jednom se mjestu opisuje koliko se neka obitelj trudila zamaskirati svoju kćer tinejdžericu kao bolesnicu prilikom povratka sovjetske vojske u krimski grad Fedoziju u prosincu 1941. godine. Ukrajinke s kojima sam razgovarala rekle su mi da su se nastojale prikazati starijima ili zaraženima pa su šepale, kašljale ili se prljale razmazivanjem ugljena po licu.

Jeste li došli i do određenih podataka po pitanju seksualnih zločina i prostitucije tijekom 1940-ih na području bivše Jugoslavije?

Da, zapovjednik Saniteta je u Poljskoj svojevremeno tvrdio kako posjeti bordelima ne predstavljaju „društvene odnose“, već „materijalno i ekonomsko“ pitanje, pri čemu je seks s Poljakinjama, Grkinjama, Jugoslavenkama i drugima bio dozvoljen. Iz ovoga izvodimo zaključak da su se i Jugoslavenke nalazile u bordelima. Također, povjesničar Danijel Jelaš iz Državnog arhiva u Osijeku pronašao mi je dokument iz 1941. godine u kojem se spominju planovi o otvaranju nekoliko bordela u Osijeku​*​, kao i određene sanitarne procedure za ove ustanove. Pretpostavljam da je takvih slučajeva bilo i u drugim gradovima na području bivše Jugoslavije. Potrebna su nam daljnja istraživanja kako bismo ustanovili njihov broj i vrste pretrpljenog seksualnog nasilja.

U disertaciji ste analizirali i zločine pripadnika Crvene armije. Štoviše, ističete kako je samo u Berlinu više od 90.000 žena posjetilo liječničke ordinacije zbog seksualnog zlostavljanja koja su izvršili sovjetski vojnici. Što su bili uzroci uistinu masovnih silovanja koja su počinile Staljinove trupe? Kako je ovaj diktator doživljavao izvještaje o toj vrsti zločinima koji su dopirali do njega?

U obzir moramo uzeti nekoliko čimbenika, a prvi se odnosi na motivaciju. Sovjetski vojnici nisu počinili masovna silovanja kako bi politički degradirali njemačkog neprijatelja. Naprotiv, silovali su žene svih nacionalnosti i kultura. Crvena armija sastojala se od vojnika iz čitave Europe koji su zlostavljali Ukrajinke, Poljakinje, Estonke, Latvijke, Jugoslavenke, židovke, kršćanke, itd. Seksualni nagon, a ne politika, predstavljao je njihov primarni motivacijski faktor, pri čemu su silovatelji koristili vlastitu moć kako bi dobili ono što su željeli, a to je bilo seksualno zadovoljenje.

Slično tome, nagoni su poticali muškarce da posjećuju njemačke bordele i opće sa ženama koje nisu bile ondje kako bi uživale. Nadalje, teško da možemo pojmiti očaj ljudi koji su bili upućeni na bojište. Predočite si traumatične prizore Nijemaca koji odvoze žene i djevojčice u bordele Wehrmachta ili SS-a, čitave slavenske gradove pretvorene u masovne grobnice ili spoznaju da vam pothranjena obitelj umire doma. Ovi su vojnici živjeli u nadrealnoj i zastrašujućoj noćnoj mori ispunjenoj alkoholom. Vidjeli su trupla muškaraca, žena, djece, ubijenih, silovanih, zlostavljanih i unakaženih, leševe krava, konja, mačaka i drugih životinja, bombardirana ili spaljena stabla, kuće, farme, zgrade, itd. Očajavanje nije isprika za njihove postupke, ali stavlja silovanja u užasan kontekst. Povjesničari i mediji dugo su zanemarivali seksualne zločine Nijemaca i drugih zapadnih sila, naglašavajući crvenoarmejska silovanja i druge zločine protiv čovječnosti. Slaveni su pritom opisani kao azijska horda silovatelja. Ova su masovna silovanja neoprostiva i grozna, no isto vrijedi i za raširene seksualne zločine njemačkih trupa. Nijemci su uložili goleme resurse u uspostavljanje opsežnog sustava bordela putem kojeg su porobili tisuće žena.

Slično tome, Staljin nije mario za dobrobit ženskih civila. Ipak, postoje različiti izvještaji o ovim pitanjima budući da su Sovjeti nastojali ostaviti dojam kako barem pokušavaju obuzdati ponašanje svojih vojnika budući da je s vremenom sve više diplomata bilo svjesno silovanja. Takva su nastojanja vidljiva i u jednoj od naredbi maršala Rokossovskog​†​ prema kojoj su vojnici silovatelji trebali biti pogubljeni. Međutim, različiti diplomati navodili su sastanke sa Staljinom koji je odbacivao seksualne zločine. Čak je i Jugoslaven Milovan Đilas pisao da je Staljin u potpunosti ignorirao problem, pa se i naljutio kada ga je Đilas upitao za ponašanje sovjetskih vojnika koji su silovali i Njemice i Jugoslavenke. Osobno sam svjesna strahota koje su proživjele postrojbe Crvene armije, kao i njihovog herojskog potiskivanja Nijemaca. No za razliku od Staljina, ne mislim da su se njegovi vojnici unatoč tome imali pravo „zabaviti sa ženom ili nekakvom tričarijom“

2

Bordel za njemačke vojnike u Brestu (foto: Bundesarchiv)

S kakvim su se socijalnim posljedicama morale nositi žrtve seksualnog zlostavljanja po završetku rata? Spominjete da su neke zlostavljane žene po povratku u rodna mjesta nazivane „njemačkim kurvama“, pri čemu su i njihova djeca, rođena nakon silovanja, učestalo doživljavala diskriminaciju.

Zbog patrijarhata i kulturoloških normi, lokalno je stanovništvo zlostavljalo žene koje su silovane ili su pretrpjele prostituciju. Osuđivane su i posramljivane zbog zbližavanja s neprijateljem, neovisno o okolnostima. Društvo nije osudilo one koje su zloupotrijebili svoju moć kako bi došli do seksa. Čak i u Njemačkoj, no ipak nešto češće u konzervativnijim slavenskim zemljama, silovanja su bila obavijena velom šutnje, a žrtvama nije omogućena pomoć. Jedna ukrajinska obitelj s kojom sam razgovarala generacijama je patila jer je pijani Poljak drogirao i silovao majku. Nakon što se vratila kući, sumještani su je nazivali „njemačkom kurvom“. Rodila je i silovateljevo dijete koje je potom bilo maltretirano i nazivano „njemačkom kujom“ (iako je zlostavljač bio Poljak). Osim toga, brojni članovi konzervativnih društava nisu vidjeli razmjenu seksa za hranu kao silovanje. Umjesto okrivljavanja osoba koje su zbog posjedovanja hrane koristili vlastitu poziciju za dobivanje seksa, i muškarci i žene krivili su žrtve. Čak je i moj ukrajinski prevoditelj smatrao da ranije spomenuta osoba nije bila silovana, budući da je drogirana žena spavala.

Kako to da su ovakve teme, unatoč obilju dostupne građe (službeni dokumenti, svjedočanstva, memoari itd.), i dalje historiografski zanemarene? Primjećujete li kakve pomake po tom pitanju u posljednjih desetak godina?

Najjednostavnije govoreći, zbog srama, šutnje i patrijarhata. Kada je netko napadnut, ljudi pitaju što je žrtva nosila ili je li bila pod utjecajem alkohola. Ništa od toga nije bitno jer krivnja treba biti svaljena na počinitelja. Muškarci i žene posjeduju institucionalizirane patrijarhalne stavove zbog koji se žrtve osjećaju posramljeno pa ne progovaraju. I ženske i muške žrtve trebaju razgovarati, samoanalizirati se i zaliječiti rane, kako bi mogli iscijeliti svoju djecu i učenike. Povjesničari se trebaju uhvatiti u koštac s ovim temama kako bismo shvatili zašto ljudi siluju, bilo u razdobljima mira ili rata. Zbog uvriježenih pogleda, profesori mogu obeshrabriti studente koji bi se željeli baviti tim pitanjima. Jedna me obrazovana Hrvatica pitala kako to da sam za svoje istraživanje odabrala „mušku temu“ poput ove. Takvi arhaični pogledi sprječavaju napredak usmjeren prema podizanju svijesti o seksualnom nasilju. Ovo je ljudskopravaška tema neovisna o rodu, koja se odnosi i na muškarce, žene te transrodne osobe. Kada sam predstavljala svoje istraživanje u Čerkeziji u Ukrajini, bio je to jedinstven događaj budući da se tamo do tada još nije javno govorilo o proživljenim traumama. Činilo kao da je moje predavanje o seksualnom nasilju ondje označilo početak rasprave.

Tek nakon što prekinemo šutnju i prevladamo sram iskrenog suočavanja s traumom, bit ćemo u mogućnosti bolje razumjeti iskustva drugih, složenosti stradanja, rata te seksualnih i drugih nasilnih zločina. Iznimno je teško otvoreno priznati i razgovarati o vlastitom silovanju ili onom bliske osobe. Unatoč poteškoćama oporavka, ratne i mirnodopske žrtve koje su se obračunale s vlastitom boli mogu nam pomoći s razumijevanjem tuđih iskustava.

Osobno sam jednim dijelom bila u mogućnosti provesti istraživanje jer sam u prethodnih dvadeset i devet godina vodila bitku s vlastitim kompleksnim traumama seksualnog zlostavljanja i drugih obiteljskih problema iz djetinjstva. Pisanje je povremeno bilo iznimno zahtjevno, ali se isplatilo. Vjerujem da sam na malen, ali značajan način promijenila svijet – pišući, razgovarajući, odgajajući djecu koja vrlo vjerojatno neće biti viktimizirana poput mene. Također, shvaćanje našeg suučesništva u globalnim zločinima ili razumijevanje motivacije masovnih ubojica i silovatelja u SAD-u, pomaže nam pri usmjeravanju djece i studenata kako se ne bi okrenuli takvim oblicima nasilja.

Na sličan način, što se više Hrvatica i Hrvata prekidom šutnje i srama suoči s osobnim te socijalnim traumama, pomoći će Europi i svijetu u izgradnji mirnijeg i zdravijeg društva. I da, čini se kako je uistinu puno toga napisano o ovoj temi od vremena kada sam tek krenula s radom. Kako god bilo, šira javnost i dalje nije svjesna raširenosti mreže njemačkih bordela, niti zna u kojoj su mjeri pijani vojnici Sila Osovine silovali. Ipak, mnogi su upoznati sa silovanjima „zvjerske“ Crvene armije. Ovo se treba promijeniti.

3

Bordel u koncentracijskom logoru Mauthausen-Gusen, oko 1942. godine

Luka Pejić - VoxFeminae

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU