fbpx

selma selman naslovna

Selma Selman, bh. umjetnica romskog porijekla koja živi i radi na relaciji između Evrope i Amerike, trenutno boravi u porodičnoj kući u Bihaću.

Studij slikarstva završila je na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, nakon čega je bila dio Roma Graduation Programa u Budimpešti gdje je učila engleski jezik, sociologiju i antropologiju. Studije je nastavila na američkom Syracuse univerzitetu u New Yorku gdje je 2018. godine diplomirala likovnu umjetnost i performans. Za Selman ne postoje granice u umjetnosti i bavi se slikanjem, crtanjem, umjetničkim video instalacijama, ali i performans umjetnošću koja najviše odgovara njenom karakteru i za koju kaže da je, koliko god bila intimna, individualno-politička i da postaje univerzalna. U intervjuu za Diskriminacija.ba, umjetnica iz izolacije govorila je o umjetnosti, obrazovanju i diskriminaciji manjinskih grupa u BiH za vrijeme pandemije koronavirusa.

U vanrednoj situaciji kojoj svjedočimo, brojne umjetničke inicijative i institucije širom svijeta učinile su dostupnim na internetu svoje arhive, a umjetnici i umjetnice, također, na ovaj način objavljuju svoje radove. I Vi ste se priključili ovom trendu, možete li objasniti na koji način i putem kojih kanala? 

Ja sam i već prije bila jako aktivna na socijalnim mrežama. Nikad prije nisam koristila Instagram kao mjesto gdje bih samo radila promociju svoje umjetnosti i sebe već sam to iskoristila kao platformu za umjetnost. Recimo Instagram storyje koristim kao svoju virtuelnu izložbu i to radim svaki dan. Na taj način gradim i svoju publiku i vizibilitet. Super je što imamo jako puno drugih dostupnih aplikacija kao što je Zoom. To je sada in, to danas svako koristi i možemo imati odlične sastanke, 50 ljudi može biti na Zoomu, što je super.

Već par dana radim na jednom projektu koji se zove Online protest i tu će grupa mojih prijatelja, zajedno sa mnom, stalno objavljivati postove na Facebooku, Instagramu, Twitteru, raznim socijalnim mrežama, o protestu danas. Zato što je ova situacija jako loše utjecala na umjetnost. Recimo vlada ukida novac za kulturu, kadgod se desi ovakva kriza prvo se oduzmu novci od kulture i onda sve ostalo. Tako da mi u BiH nemamo nikakav budžet za umjetnost. Nemamo nikakav budžet za kulturu, a kako ćemo preživjeti danas bez kulture. Svi ovi protesti će se baviti tom nekom egzistencijom, živjeti u savremenom svijetu, a opet nesavremenom jer kod nas ljudi nisu navikli na kvalitet kulture. Kultura nam ustvari čini život, a život čini kulturu. Radim i performanse online. Dobila sam nekoliko poziva da uradim performans online i to bude plaćeno, što je dobro, ali čitava situacija je poremetila planove, ne samo meni, svima. Jako puno mojih izložbi je otkazano ili pomjereno za čak sljedeću godinu. Trebala sam imati veliku samostalnu izložbu u Sarajevu. To je sve sada pomjereno, za ko zna kad. Sve to naravno utiče na moj finansijski život. Ja sam umjetnica koja živi i radi od svog rada, ali pošto sam sama naučila kako da radim grafički dizajn ili kako da predajem – to je jedan način moje egzistencije. Predajem nekad engleski, umjetnost, slikanje, crtanje, šta god mogu. Moramo se sami snalaziti. 

Vjerujete li da umjetnost može olakšati građanima i građankama trenutnu situaciju u kojoj se nalaze?  

To je ono što nam je sada preostalo. Možemo pratiti dnevnike i vijesti, ali to je sve politička ekonomija. Sve je to ono što nam ustvari stvara stres. Sa kulturom, sa umjetnošću, sa tom nekom promišljenom umjetnošću mi ustvari gradimo svoje znanje i uživamo u tome. Dobijaš neke informacije koje nikad prije nisi mogao da dobiješ. Kreativnost je jako bitna, pogotovo u ovakvim situacijama. Ako pogledaš neki dobar film, to je isto umjetnost, kultura. Ili da pogledaš neki dobar umjetnički spot, pročitaš knjigu, slikaš, crtaš. Sve je to neophodno danas, pogotovo djeci. 

Putem Youtubea ste uputili poruku o važnosti solidarnosti u ovim trenucima. Mislite li da se ta solidarnost realizuje u stvarnosti? Da li je jednaka prema svima, odnosno da li i manjinske zajednice uživaju solidarnost svojih sugrađana? 

Mislim da su nam solidarnost i poštovanje sada neophodni, pogotovo u ovakvim uslovima zbog ove krize. Što se tiče manjinske situacije, u ovom slučaju Roma, mislim da je romska populacija i prije ove krize bila u jako lošem stanju. Diskriminacija je postojala i prije ove katastrofe, a postojaće i poslije. Zato stalno tvrdim i kažem da je solidarnost jako bitna stvar jer nije važno ko je kakve boje i nacionalnosti, važno je da svima dajemo iste mogućnosti.

Nismo svi u istim cipelama, svi smo u različitim zato što su neki ljudi dovoljno imućni i bijeli, a neki nemaju zdravstveno osiguranje, ni krov nad glavom. Neki nemaju vodu gdje da operu ruku. Tako da smo svi različiti, ali smo u nekom smislu, svi zatečeni sa ovom krizom i naravno da ona utiče na sve nas loše, a za neke jako lose – mnogo više nego na ostale. U ovom slučaju govorim o romskoj populaciji u BiH i na Balkanu. Jako puno diskriminacije je sada počelo, recimo u Bugarskoj je zaražena jedna grupa Roma i Bugari kažu da je sva krivica prenošenja virusa, romska. Da su Romi krivi što se taj virus proširio u Bugarskoj, što je ustvari čisti vid diskriminacije u takvoj evropskoj zemlji, a u Bugarskoj živi oko milion Roma. 

Prikupljali ste donacije za Vaš projekat “Marš u školu” putem kojeg želite povećati broj romske djece u školama u Bihaću. Da li ste dosad primijetili kako se uvođenje online nastave odrazilo na pravo romske djece na obrazovanje? 

Moj projekat “Marš u školu” je dodijelio tri laptopa najugroženijim i najboljim studentima, tako da je jedna grupa obezbijeđena. Naravno da postoje problemi sa internetom i nedostatkom opreme, ali 70 posto djece ima opremu i ima internet kući tako da je to sada sasvim ok. Što se tiče projekta “Marš u školu”, mislim da je jako dobro reagovao na djecu i na njihove roditelje i na čitavu zajednicu, jer od 15 posto koliko je ukupno romske djece išlo u osnovnu školu i završavalo osnovnu školu u zadnjih 20 godina, sada je dostiglo razinu od 95 posto. To se nikada nije desilo u BiH, u zadnjih 20 godina. Isključivo govorim o osnovnoj školi, a ne o srednjoj školi. Projekat, kao što je moj, ne postoji u Evropi jer ne postoje stipendije za djecu u osnovnoj školi. Stipendije se daju za srednju školu i fakultet. Jako puno nevladinih organizacija, institucija, nekih evropskih projekata su zato odbili moj projekat koji nije mogao da bude finansiran zato što nikada nisu razmišljali o tome da je osnovno obrazovanje temelj svakog obrazovanja.

Ono što ja radim sa ovim projektom jeste da se daju stipendije isključivo romskim djevojčicama, i to onim najboljim. Onda se prati njhovo obrazovanje dok god ne završe devetogodišnju školu i kasnije im pomažemo da upišu srednju školu i fakultet. Pomažemo im da nađu stipendije za master, ako neko hoće, ili za posao. Za sada deset djevojčica dobija stipendije i dva dječaka, a 42 djece dobija sendviče u školama. To je bilo prije ove krize. Trenutno imamo dvije djevojčice u srednjim školama. Otkako sam ja završila srednju školu, a to je bilo 2010. godine, nismo imali više djevojčica u srednjoj školi. Sada je jedna prvi razred srednje umjetničke škole, a druga je četvrti razred ekonomske i ona će sljedeće godine upisati fakultet. Tako da je i to veliki progres. Imamo i nekoliko dječaka koji su u srednjoj školi, što je super. 

Kako izolacija utječe na Vašu kreativnost i stvaralaštvo, i na čemu još trenutno radite? 

Ja sam mjesec dana u izolaciji i iskreno nije mi ovo strano okruženje. Ja sam navikla da budem izolovana od društva, da mogu da se fokusiram na svoj rad. Ono što mi fali jeste susret, socijalna aktivnost s ljudima, recimo da mogu da odem da popijem s nekim kafu, da mogu da obiđem djecu da vidim šta rade, da odem u galeriju, muzej. Sad imamo dostupne online muzeje i svašta nešto, ali bi mi bilo super da to mogu da iskusim pogotovo sad jer sam u BiH, a nisam imala priliku da odem u Banjaluku da posjetim novu izložbu u Muzeju savremene (umjetnosti) u Republici Srpskoj. To je ono što mi fali, ali s druge strane, sam jako kreativna. Ja sam i prije ovoga bila kreativna. Tako da to ne utiče na moju kreativnost. Samo ne mogu ići u Berlin, Amsterdam, gdje sam trebala ići. Trebala sam imati samostalnu izložbu u Parizu, Berlinu, Skoplju, Beogradu, Luksemburgu. Sve je to sada otkazano. Koliko god je meni super tu kući sa roditeljima i sa porodicom, jednostavno mi nedostaje moj umjetnički svijet. 

Projekat “Marš u školu” možete podržati direktno putem stranice GoFoundMe ili putem e-mail adrese: Ova e-maila adresa je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli. i Facebook profila ove mlade umjetnice.

Izvor: diskriminacija.ba

Autorica: Nejra Hasečić

Foto: Selma Selman/Privatna arhiva

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU