fbpx

midhat izmirlija

 foto: radiosarajevo.ba

Po mom mišljenju, nikad nije postojao okvir ili sveobuhvatno shvatanje mehanizama tranzicijske pravde, nego su upravo različiti mehanizmi izgrađeni ili pokušali da se izgrade kroz različite okvire ili dijelove u samome društvu. Jedno je krivično suđenje, za ostale mehanizme nije bilo sveobuhvatnog pristupa. Čak i za druge mehanizme postali su djelići nečega što se dešavalo, ali ne kao jedan interpretativni ili integralni proces koji bi trebao ići ka cilju – suočavanju s onim što se desilo.

Midhat Izmirlija je docent na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu na naučnoj oblasti Teorija prava i države. Naučni stepen magistra pravnih nauka stekao je na Pravnom fakultetu u Sarajevu, a zvanje Master of arts na postdiplomskom studiju Human Rights and Democracy u Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu. Naučni stepen doktora pravnih nauka stekao je na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Objavio je više naučnih radova, a područja istraživanja su ljudska prava, funkcije države, teorija prava i tranzicijska pravda. Postavljeno između dometa tranzicijske pravde u Bosni i Hercegovini te svakodnevnih narativa o prošlosti, krivično pravo, odgovornost i presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (Haški sud) ostaju zarobljeni u interpretacijama i osporavanjima. Analizirajući ove segmente, Midhat je otvorio pitanje provođenja zakona koji bi regulisali zabranu negiranja (poricanja), minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina u državi u kojoj svaka etnička grupa ima svoju verziju istine o ratu i heroje kojih se grčevito drži.

L. G.: Koliko su narativi o ratu prisutni u našoj svakodnevnici?

M. I.: Mislim da se ratni narativi, između ostalog, pojavljuju u javnosti kroz prikaz suđenja za ratne zločine. Prvenstveno dok je Haški sud bio u fokusu  prilikom određivanja kazni za one koji su proglašeni krivima za činjenje ratnih zločina. Zatim su prisutni naravno kada se govori o memorijalizaciji, odnosno  kada imamo obljetnice stradanja pojedinih grupa u pojedinim mjestima, gradovima, selima, općinama, pa se tada pojavljuju svakako ratni narativi. Za ratne narative nekome ko je bio u ratu u BiH, ko je preživio rat, vjerovatno se ratna iskustva spominju često. Sve je to na nekom individualnom ili ličnom nivou. U porodici, u društvu, u nekim kontaktima s kolegama, prijateljima. Često se pojavljuju, po mom mišljenju, u online diskusijama, na društvenim mrežama, portalima – svaka diskusija svede se na priču o ratu, o počinjenim zločinima: ko je počeo rat, ko je odgovoran?

L. G.: Kako je rat predstavljen? Koji i kakvi su to narativi o ratu koji su prisutni?

M. I.: Mislim da se rat vidi pojednostavljeno. Vidi se u odnosu na počinitelj – žrtva, napadač – žrtva koja se brani. Napadnuti i oni koji se brane. To je kao dva pola, odnosa u ratnom diskursu. Mislim da je to linija, mi u odnosu na njih, u svakoj grupi. Ako govorimo konkretno o etničkim grupama, ovo je pojednostavljeno gledanje kad govorimo o ratnim narativima, gdje su jedni žrtve a drugi krivci.

L. G.: Između žrtava i krivaca, ko su zapravo heroji?

M. I.: Svako ima svoje heroje. Pa mislim da je tako upravo i s ovom podjelom, krivci i žrtve. Za  žrtvu ta osoba je krivac. No u toj grupi ta osoba nije krivac. Imamo presude gdje su osobe osuđene i proglašene krivim, ali u svojim grupama nisu percipirane kao odgovorne za ratne zločine, nego ih se vidi kao heroje, kao nekoga ko je branio 'svoju' grupu, nekoga ko je uticao na opstanak te grupe. Tako da, nažalost, heroj a ne zločinac je isto dio tog ratnog narativa ako to možemo sažeti u tako jednostavnu rečenicu. Manipulira se činjenicama utvrđenim u  sudskim postupcima.

L. G.: Kako se ti narativi, odnosno ta polarizacija narativa, zapravo odražavaju na društvo?

M. I.: Na društvo se odražava tako da nema povjerenja. Utiče na pomirenje unutar BiH, među građanima BiH, među pripadnicima različitih etičkih grupa. Izbjegava se mogućnost da se suočimo s prošlošću i da doprinesemo upravo otkrivanju i utvrđivanju činjenica o onome što se zapravo desilo u prošlosti. Reciprocitet, to je takmičenje u tome ko je više kriv ili više odgovoran.

L. G.: Gdje su presude Haškog tribunala, sada i rezidualnog mehanizma, u BiH? Kako su ovdje percipirane?

M. I.: Haški sud i cijeli outreach program Haškog suda vjerovatno nije, po mom mišljenju, postigao punu svrhu. Vrlo malo se zna o utvrđenim činjenicama i presudama u općoj javnosti, zašto je neko proglašen krivim. Uglavnom se diskutuje o presudi, ako je osoba proglašena krivom, zašto je kazna visoka, da li je adekvatna i da li je trebala biti strožija ili ne. Odnosno, ako se radilo o suprotnim situacijama gdje nije utvrđena odgovornost te onda idu optužbe da Hag ne ostvaruje svoju funkciju, nije ispunio obavezu i slično. S druge strane, isto vrlo pristrasno gledanje na odluke Haškog suda, gdje se on smatra, isto najšire i uslovno rečeno, političkim sudom, političkom pravdom. I, nažalost, uopće shvatanje uloge suda, općenito sudova je iskrivljeno. Nekako imam osjećaj da mi podržavamo odluke suda samo kada su u našem interesu, koji god bio, a ne podržavamo odluke kad nisu u našem interesu. Sud donosi presudu na osnovu utvrđenih činjenica. To je generalno tako. Najbolji primjer je kada se raspravlja o rehabilitaciji određenih osoba koje su osuđene za ratne zločine  nakon Drugog svjetskog rata – da li je osuda Draži Mihajloviću bila odluka političkog suda, i ako je tako, onda sudska pravda nije utvrđena, pa se pojavljuju inicijative za rehabilitaciju, a istovremeno  podržavaju se odluke suda  kada je, recimo, Stepinac osuđen. Ne može uvijek biti da su u jednim slučajevima radi o političkim odlukama, a u drugim o pravnim odlukama.

L. G.: Da li zakonsko uređenje zabrane negiranja (poricanja), minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja zločina, i kojih, može biti korisno?

M. I.: To je vrlo važno, temeljno pitanje, i generalno odgovor bi bio da. Bilo bi potrebno spriječiti negiranje genocida, holokausta i drugih zločina, neću namjerno reći regulirati. Pitanje pravne regulacije je vrlo osjetljivo pitanje. Pitanje više je ako bismo uspostavili pravnu regulaciju da li ona može biti efektivna i efikasna, odnosno da li ona može biti ostvarena. Najgora stvar je nešto regulirati a da se to ne primjenjuje odnosno ostvaruje. Time se gubi povjerenje u državni sistem, prvenstveno vladavinu prava, jer šta znači regulacija koje se niko ne drži, odnosno ne postoji mehanizam putem kojeg se ostvaruje? S druge strane, ako ćemo regulirati, kako onda uspostaviti efikasan mehanizam s obzirom na fragmentiranost našeg cijeloga sistema? Je li to moguće uraditi na državnom nivou? Posebna stvar je sada, mimo krivičnog djela uopće, shvatanje javnosti da se ne negira zločin – ako su u određenom slučaju utvrđene činjenice. Koliko smo mi zaista osviješteni, zapravo svjesni utvrđenih činjenica. To je suočavanje s prošlošću, da prihvatimo ono što se desilo u prošlosti.

L. G.: Prema Vašem mišljenju, šta bi bila bolja opcija za zabranu negiranja (poricanja), minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina – uređivati postojeće krivične zakone ili imati zaseban zakon koji bi se bavio time?

M. I.:   Možda bi bilo bolje imati poseban zakon. Poseban zakon, osim samog krivičnog djela, dao bi mogućnost da se reguliraju druge situacije koje smo spominjali, samo negiranje, nazive ulica, udruženja, znakovlja i svime ostalim, što bi dalo više mogućnosti da se to strukturira i postavi na širem nivou. Pitanje je samo kako bi se to uspjelo dokazivati. Nekako moja najveća dvojba, u svemu tome.

L. G.: Ako bismo imali ove zakone – koje bi bile njihove posljedice, odnosno koji bi bio njihov uticaj?

M. I.: Suština jeste zapravo da se spriječi stvaranje kulture nekažnjivosti, da krivcima bude utvrđena odgovornost. Drugo, da niko tim ne manipulira i da javnost, pojedinci znaju da neke stvari u civiliziranom društvu nisu dopuštene, jer, naposljetku, trebamo biti svjesni i suočeni s onim što se desilo u prošlosti.  To je cilj zakonske regulacije. Zakonska regulacija je jedan od puteva, samo se bojim da se to u našem kontekstu, u našem sistemu – zbog sistema kakav jeste – ne pretvori u svoje suprotnosti. To je moja bojazan. Mislim da treba pored zakonske regulacije raditi i na drugim aktivnostima, promjeni svijesti u vezi s nedopuštenošću odnosno neprihvatljivošću određenih ponašanja. Upravo to je obaveza naprimjer ministarstava obrazovanja, udžbeničke politike, stvaranje drugačije slike. Ne treba se nadati  da će samo usvajanje zakona riješiti ova pitanja. Toga trebamo biti svjesni.

U Sarajevu, 2019/2020.

Forum Civilna mirovna služba (forumZFD) i organizacija TRIAL International, organizacije koje su u Bosni i Hercegovini aktivne u oblasti tranzicijske pravde i suočavanja s prošlošću, inicirali su u 2019. godini pokretanje konstruktivnog diskursa o neophodnosti donošenja zakona o zabrani poricanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. U nastojanju da se uspostave i održe otvoreni razgovori s različitim akterima i relevantnim grupama o ovoj temi, ali u konačnici i jedan širi dijalog i podizanje društvene i političke svijesti o temi suočavanja s prošlošću, istraživačica Lejla Gačanica obavila je niz intervjua s relevantnim sagovornicima u okviru izrade publikacije Nazivanje ratnih zločina pravim imenom. Publikacija se nalazi na linku.

dwp-balkan.org

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU