fbpx

Intervju Hrafnsson

Foto: Yui Mok/PA Images/PIXSELL

Bitka za njegovu slobodu neće se dobiti u sudnici u Londonu. Nju se može dobiti tek nakon što ljudi u civiliziranom svijetu izvrše pritisak i pokažu nezadovoljstvo zbog ovog ekstremno opasnog, vjerojatno najozbiljnijeg napada na medijske slobode u zapadnom svijetu u posljednjih nekoliko desetljeća, govori glavni urednik WikiLeaksa 

Autor: Tena Erceg, Portal Novosti

Kristinn Hrafnsson islandski je istraživački novinar, a od 2018. godine i glavni urednik neovisne izdavačke organizacije WikiLeaks. S njim razgovaramo o sudskom progonu osnivača WikiLeaksa Juliana Assangea i stanju novinarskih sloboda općenito.

Suđenje Julianu Assangeu na kojemu vlada Sjedinjenih Država traži njegovo izručenje kako bi mu se tamo sudilo za špijunažu započelo je u svibnju 2019. U siječnju prošle godine Visoki sud u Londonu odlučio je protiv izručenja, pozivajući se na njegovo teško zdravstveno stanje i rizik od samoubojstva u američkom zatvoru. Američka vlada na tu se odluku žalila, te poslala garancije da će on tamo biti "tretiran humano i pravedno", a sud je te garancije prihvatio i dozvolio izručenje. Assangeovi odvjetnici potom su tražili dozvolu da pokušaju pokrenuti žalbeni postupak na Vrhovnom sudu, a 24. siječnja to im je dozvoljeno, no to još uvijek ne znači da će Vrhovni sud pristati da se održi saslušanje. Možete li prokomentirati dosadašnji tijek sudskog procesa?

Kroz nekoliko tjedana trebali bismo saznati hoće li Vrhovni sud pristati saslušati Julianovu žalbu. Osobno vjerujem da će se to dogoditi jer se radi o vrlo uskom, ali i vrlo važnom pravnom pitanju. Radi se o tome da će Vrhovni sud razmatrati je li bilo opravdano od Visokog suda da odluku o izručenju temelji isključivo na činjenici da je američka vlada poslala takozvane garancije prema kojima Julian u SAD-u neće biti podvrgnut strogim zatvorskim uvjetima. Da podsjetim, odluka Visokog suda kojom je poništio prethodnu odluku o odbijanju izručenja praktički se u potpunosti temeljila na tim takozvanim garancijama, koje je američka vlada dostavila u formi diplomatske note. Ja ih nazivam takozvanima jer su one sve samo ne garancije. Prema pravnom mišljenju Julianovih odvjetnika, s kojim se slažu sve relevantne međunarodne organizacije, te garancije nisu prihvatljive iz više razloga. Jedna od garancija je da Julian neće biti zatvoren u sustavu takozvanih specijalnih administrativnih mjera (SAM), koje podrazumijevaju kompletnu izolaciju 23 sata dnevno, praktički bez ikakve interakcije s drugim zatvorenicima. No SAM je samo jedna od postojećih shema kompletne izolacije, a u svakom trenutku svakoga dana u SAD-u su deseci tisuća ljudi zatvoreni u samicama, ali samo nekoliko stotina njih i formalno u sustavu SAM-a. Drugim riječima, kada američka vlada u diplomatskoj noti obeća da Julian neće biti u režimu SAM-a, to nije nikakva garancija da neće biti u istom takvom režimu koji se drugačije zove. Druga stvar ima veze s predistražnim uvjetima zatočenja. Mi već sada znamo da će Julian u predistražnom zatvoru provesti najmanje dvije-tri godine, a apsolutno smo sigurni da će u tom periodu biti u režimu izolacije. Nadalje, jedna od garancija je i da će, ukoliko bude osuđen, smjeti služiti kaznu u rodnoj Australiji. No u pitanju je blef, jer da bi on mogao aplicirati za služenje u drugoj zemlji prvo mora iscrpiti sve postojeće mogućnosti žalbe u samom SAD-u, a sve to zajedno moglo bi potrajati deset i više godina. Jedna od garancija je i da Julian neće biti zatvoren u jednom konkretnom zatvoru super-maksimalne sigurnosti, najnotornijem, u kojem se nalazi većina terorista i kriminalaca visokog profila, no to je samo jedan od niza postojećih "super-max" zatvora. Povrh svega toga, kako je poentirao Amnesty International, u američkoj diplomatskoj noti nalazi se i formulacija prema kojoj tamošnja vlada zadržava pravo da se u bilo kojem trenutku predomisli i povuče vlastite garancije. Vrhovni sud Velike Britanije trebao bi se zapitati i kako je moguće da se jednoj strani, nakon što izgubi na nižem sudu, dozvolilo da u proces žalbe ubaci nove momente, odnosno američke garancije, i da na njima temelji svoju odluku, dok Julianovoj obrani nije bilo dozvoljeno da predstavi potpuno nove dokaze. To je dakle pravno pitanje o kojemu će Vrhovni sud vrlo vjerojatno odlučivati. No temeljno pitanje je dokle sve to skupa može ići i koliko će još trajati ova farsa u kojoj je na kocki ljudski život. Evidentno je da se proces odugovlači, a to odugovlačenje predstavlja kažnjavanje procedurom s ciljem da Julian ostane zatvoren što je duže moguće i da pati što je duže moguće te da se istovremeno stvara lažna slika da se poštuje zakon.

Spomenuli ste da obrani nije bilo dozvoljeno da predstavi nove dokaze. Radi se o priznanju FBI-jevog doušnika Sigurdura Thordarsona da je toj američkoj agenciji protiv Assangea lažno svjedočio u zamjenu za imunitet od progona, što je sve ispričao islandskom listu Stundin u lipnju prošle godine. Drugo otkriće odnosi se na istraživanje Yahoo! Newsa u kojem su razni američki dužnosnici ispričali da je CIA planirala otmicu Assangea iz ekvadorske ambasade u Londonu, pa čak i njegovo ubojstvo. Kako objašnjavate činjenicu da sud te dokaze nije htio saslušati?

To dokazuje da ovo uopće nije pravosudni već politički progon koji se događa u zapadnoj zemlji pred našim očima. Činjenica da su se dogodila ta važna otkrića, a da slučaj i dalje traje, dokazuje da je Julian politički zatvorenik. Njegovi odvjetnici nisu dobili priliku da u londonskoj sudnici predstave dokaze koji ruše same temelje optužnice, već im je umjesto toga rečeno da se žalbeni postupak bavi isključivo izručenjem, odnosno njegovim zdravstvenim stanjem i zatvorskim uvjetima u SAD-u. To je još jedan pokazatelj da Julian ima nula posto šanse za pošteno suđenje u SAD-u, uz sva ranija kršenja njegovih prava, uključujući krađu pravnih bilješki i špijuniranje njegovih sastanaka s odvjetnicima, a kamoli plan CIA-e da ga otme ili ubije. Zahvaljujući tim dokazima optužnica je u potpunosti ostala bez temelja i trebalo bi je odbaciti. Činjenica da se to nije dogodilo pokazuje da je potrebno učiniti pritisak na administraciju Joea Bidena da odbaci slučaj, odnosno da postupi onako kako je postupio Barack Obama koji nije htio pokrenuti progon jer je smatrao da bi to bilo opasno za Prvi amandman ustava i novinarske slobode. Ova se bitka neće dobiti u sudnici u Londonu. Nju se može dobiti tek nakon što ljudi u civiliziranom svijetu izvrše pritisak i pokažu nezadovoljstvo zbog ovog ekstremno opasnog, vjerojatno najozbiljnijeg napada na medijske slobode u zapadnom svijetu u posljednjih nekoliko desetljeća.


Podrška raste

Puno je rečeno o Assangeovom zdravstvenom stanju, psihičkom i fizičkom, a naročito su upečatljiva bila svjedočenja specijalnog izaslanika UN-a za torturu Nilsa Melzera. Kako je on sada i kakvi su uvjeti u londonskom zatvoru Belmarsh?

Zatvor Belmarsh je užasno mjesto podignuto da se u njemu zatvaraju teroristi i ubojice. Da je jedna nenasilna osoba, izdavač optužen zbog objavljivanja istinitih informacija tamo zatočen već više od tisuću dana samo po sebi predstavlja kršenje ljudskih prava. Na nižem sudu prije skoro dvije godine predočena je službena evaluacija prema kojoj je Julianovo zdravlje toliko narušeno da mu je ugrožen život. Zamislite kakvo je to stanje sada, nakon tisuću dana i noći u tom zatvoru. Zabrinut sam za njega jer svaki dan koji tamo mora provesti dodatno mu ugrožava život. Tijekom suđenja je imao i manji moždani udar, što je jaka indikacija da postoji mogućnost jačeg udara. Dakle fizički i mentalno on je u izrazito teškoj situaciji i život mu je u opasnosti, a stvari ne idu nimalo na bolje.

Rekli ste da se bitka za njegovu slobodu neće dobiti u sudnici već u američkoj vladi. Čini li vam se da je podrška koju Assange ima u javnosti razmjerna težini ovog slučaja?

Naš je osjećaj da podrška raste iz dana u dan. Ne smijemo zaboraviti da je godinama trajala sistematska kampanja klevetanja Juliana, vjerojatno je to bila jedna od najuspješnijih psiholoških operacija u zadnje vrijeme u našem dijelu svijeta. Julian je bio sustavno dehumaniziran i klevetan sa svih strana, a to je vrlo dobro predstavljeno u svjedočenju Nilsa Melzera, koji je zaključio da je Julian bio izložen mobbingu svih elemenata društva u nekoliko država. No stvari su se u posljednjih nekoliko godina promijenile, ljudi su počeli shvaćati koliko su ozbiljne implikacije ovog slučaja, a sve važne organizacije za ljudska prava i medijske slobode stale su u njegovu obranu. I opća javnost se počela buditi jer ima pristup objektivnim informacijama o slučaju i postaje sve svjesnija nepravde koja se događa. Javno su govorili neki bivši državnici, a u nekoliko zemalja, poput Njemačke, Velike Britanije i Australije, formirale su se parlamentarne skupine koje pokušavaju izvršiti pritisak na Bidenovu vladu. Meksički predsjednik ponudio je azil, a zamjenik premijera u Australiji i predsjednik jedne od stranaka vladajuće koalicije istupio je protiv izručenja. Ono što nedostaje jest da političari koji su na vlasti prekinu šutnju. Osjećamo da je podrška u zraku, ali još se nije dogodila točka prijeloma, vjerojatno zbog straha od zamjeranja američkoj vladi. Zato bih volio da obični ljudi u svojim zemljama, uključujući i vašu, vrše pritisak na svoje vlade, da ih pitaju koje je njihovo mišljenje o najeklatantnijem slučaju kršenja slobode medija u našem dijelu svijeta.


Cijena pravde

Evidentno je da je cilj cijele ove operacije i da se zastraše budući zviždači i izdavači. Kako se sve ovo odražava na sam rad WikiLeaksa?

Mi smo mala organizacija koja se bori protiv vrlo moćnog neprijatelja pokušavajući spasiti život našeg osnivača i izdavača, sve svoje snage ulažemo u to. U zadnje vrijeme ne objavljujemo puno jer se borimo da spasimo Julianov život, ali i medijske slobode u svijetu jer je ovo i napad na njih. Naravno, cijeli proces imao je, kako ste rekli, učinak straha protiv zviždača i novinara jer im se ovime šalje poruka "ne dirajte naše interese i ne razotkrivajte naše prljave tajne jer ćemo vas napasti punom silom našeg carstva". Ali ona ipak nije zaustavila zviždače da istupaju, nije zaustavila ni sve novinare jer ih ima dovoljno hrabrih koji su voljni raditi u skladu s idealima zdravog novinarstva. Ali namjera je očigledna i zastrašujuće je gledati kako nacije koje se hvale da su predvodnice medijskih sloboda i koje drže lekcije drugim, možda manje demokratskim zemljama, istovremeno postavljaju ovakav presedan u svojim zemljama. Autokrati diljem svijeta to su itekako primijetili. Kada reporter BBC-ja od predsjednika Azerbajdžana zahtjeva odgovore na teška pitanja o medijskim slobodama u toj zemlji, on mu odgovara "kako mi možete postaviti takvo pitanje dok je Julian Assange u zatvoru u Londonu". Slične reakcije vidjeli smo i od vlada Rusije i Kine. Šteta koja je ovim slučajem nanesena kredibilitetu zapadnih zemalja u pokušajima jačanja medijskih sloboda drugdje u svijetu već je golema.

Nedavno se dogodila kampanja prikupljanja sredstava za Julianovu obranu u kiptovaluti. Osmislili su je njegov brat Gabriel i digitalni umjetnik Pak, koji je kreirao takozvani nezamjenjivi token, a prodajom su prikupljena 52 milijuna dolara. Zašto su se odlučili zaobići standardne oblike prikupljanja sredstava?

Troškovi Julianove obrane golemi su, radi se o milijunima funti koji su već potrošeni, a borba još nije gotova. Zastrašujuća je realnost koliko je pravda skupa. Mi cijelo vrijeme prikupljamo sredstva i na tradicionalne načine, a Julianov brat došao je na tu ideju koja je imala nevjerojatan ishod. Iznos je u kriptovaluti čija vrijednost fluktuira, pa ta brojka zapravo više govori o ohrabrujućoj razini podrške. Deseci tisuća ljudi sudjelovali su u ovoj aukciji, a to predstavlja neku vrstu poetske pravde kada se prisjetimo da su se prije desetak godina, zbog političkog pritiska američke vlade, najveće financijske institucije ujedinile u blokadi WikiLeaksa. Visa, MasterCard, PayPal, Bank of America, sve te institucije pristale su tada biti instrumenti cenzure, a prema konzervativnim procjenama to je WikiLeaksu nanijelo štetu od oko 50 milijuna dolara. Bankarska blokada dovela je do porasta interesa za kriptovalute, a sada, deset godina kasnije taj novi svijet, koji je mnogim ljudima stran a vjerojatno i indikacija budućnosti, ujedinio se i pružio podršku borbi za oslobođenje Juliana.

Od dolaska Donalda Trumpa na vlast svjedočimo eksploziji fake newsa, a posljedično i fact checking portala, koje obično financiraju velike tehnološke kompanije i zapadne vlade, no to nije zaustavilo širenje lažnih vijesti. Što mislite o toj formi novinarstva?

Generalno bih rekao da se nalazimo u vrlo neizvjesnom prijelomnom trenutku u našem medijskom svijetu, a istina je možda teže dohvatljiva nego ikad. Događa se i generacijski pomak, osjećam to zahvaljujući svojoj djeci koja su u ranim 20-ima i koja su skeptičnija od starijih generacija. Općenito sam vrlo sumnjičav u vezi svake centralizirane inicijative u kojoj neka kompanija ili vlada donosi odluku da će filtrirati istinu i odlučivati o tome što je prava vijest a što lažna, u mom umu sve se lampice pale kada vidim takve pokušaje. Ne vjerujem Facebooku i Googleu da za mene odlučuju što je istina, a nemam naročite vjere ni u većinu vlada zapadnih država kada preuzimaju na sebe takve uloge. Naročito sada, u vrijeme pandemije, poduzimaju se inicijative s namjerom zaštite ljudi od krivih informacija, no povijest je krcata primjera zloupotreba koje su proizašle iz inicijativa započetih s dobrim namjerama. Već 20 godina nalazimo se i u svojevrsnom permanentnom ratu, bilo protiv terorizma, bilo protiv dezinformacija, a u vrijeme rata istina je uvijek prvo što izleti kroz prozor i zato stalno moramo biti budni i svjesni opasnosti do kojih to može dovesti.

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU