fbpx

Jeste li se ikada zapitali kada nastaje naše poimanje prostora? I je li poimanje prostora jednako za sve članove društva? Za početak, da bismo uopće mogli čitati ČIP, moramo moći – vidjeti. Ako vidimo, znamo što je prostor?

djecak i njegov autoportret 2 1024x576

Piše: Rujana Jeger

No što je s ljudima koji su slijepi od rođenja? Kako ga oni doživljavaju i kako ih je moguće u najranijoj dobi naučiti ne samo da poimaju prostor, već i da se bave likovnošću?
Odgovore na ova pitanja otkriva nam Tanja Parlov, prof. likovne kulture koja je diplomirala u klasi Miroslava Šuteja, a već 19 godina djeluje kao likovna pedagogoginja u Centru za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju slijepe i slabovidne djece, mladeži i odraslih “Vinko Bek” u Zagrebu.

Tanjina je misija nešto što je naizgled nemoguće – ona predaje likovni odgoj i obrazovanje slijepoj i slabovidnoj djeci! Sljepoća je stanje u kojem je onemogućena vizualna komunikacija (ili kod slabovidnosti svakako znatno otežana), a likovna kultura je definitivno predmet zasnovan na vizualnom… Nemoguća misija? Ne za Tanju Parlov. Nezadovoljna standardnim načinom učenja, uzela je stvar u svoje vrijedne ruke i stvorila ne samo novi kurikulum po kojem sada predaje, već je napisala i Upute za rad s učenicima s oštećenjem vida na području likovnog stvaralaštva koje će pomoći njezinim kolegama u radu, kako s predškolskom tako i školskom djecom.

Upute su objavljene početkom prosinca i trebale bi se već nalaziti u opticaju među svim profesorima likovne kulture za slijepe i osobe oštećenog vida u Hrvatskoj.

DSC 0990 680x1024

Tanja Parlov 

Tanja, kako ste odlučili nemoguće učiniti mogućim i dosadašnji način učenja doslovce postaviti naglavačke?

Tanja Parlov: Već dugo radim ovaj posao, gotovo dvadeset godina. U početku sam, naravno, radila po standardnom programu – za učenike s oštećenjem vida likovna je kultura iznimno važan predmet jer kroz njega slijepa i slabovidna djeca uče, između ostalog, ono što se drugoj djeci događa više ili manje samo od sebe, a to je opažanje svijeta oko sebe. Udžbenici iz likovne kulture uvijek počinju točkom i crtom, što je početak crteža, no to nije početak spoznaje o sebi i svom postojanju. Moja edukacija uvijek počinje od prostora, odnosno svjesnosti sebe u odnosu na prostor. Sa slijepom i slabovidnom djecom se logičnije kreće od prostora i volumena prema točki i crti, a ne obratno što je bila standardna procedura.
I kada sam se zapitala otkud početi, shvatila sam da moram početi odavde (polaže ruke na trbuh) – iz maternice! U Nizozemskoj sam, recimo, vidjela da kada je malo dijete nervozno, spremaju ga u kutiju da se smiri jer mu taj osjećaj ograničenog prostora čini ugodu, također i djecu koja su imala težak porod čvrsto umotavaju u deke jer im to daje osjećaj sigurnosti.
Pa sam se logično zapitala što je to čega dijete prvo počinje biti svjesno?

 Upravo to sam htjela upitati, kako slijepo dijete uopće razvija svoje poimanje prostora?

Tanja Parlov: Za njih je prostor posve apstraktna kategorija, a seže dokud im sežu ruke i noge – ako dijete ne može vidjeti rubove prostora ili ih napipati, neće ga poimati.
Stoga sam prije nekoliko godina u program učenja uvela kutiju – to mi je ishodište. Stavim dijete u veliku kartonsku kutiju kako bi imalo osjećaj prostora – da osjeti što je to “gore” ili “dolje”, što je”sa strane”, što je “otvoreno”, a što “zatvoreno”, što je to “unutra”, a što “vani” – sve one kategorije o kojima mi koji vidimo uopće ne moramo razmišljati. Sljedeći korak je što je to “veliko” (veće od djeteta koje poučavam), a što “malo” (manje od djeteta), a tek zatim možemo razmatrati što je to “puno”, a što “prazno” i tako dalje…

DSC 9436 1024x680

 Sada je to lakše zahvaljujući didaktičkom pomagalu za slijepu djecu koje ste također vi osmislili, a sastoji se od kutije, meke lopte od tkanine i taktilne slikovnice u kojima lopta dočarava veličinu ili različite položaje u prostoru, odnosno strukture površine (meko/glatko), a ispisana je i Brailleovim pismom. Kako ste došli na ovu genijalnu ideju?

Tanja Parlov: Pa u stvari je to projekt nastao iz revolta – kada sam vidjela kakva je slikovnica prije par godina dobila Grand Prix na Festivalu dječje knjige u Italiji – slikovnica je crna, ali priča o bojama, a Brailleovu abecedu su predefinirali i stavili reljefne fotografije objekata poput jagode, pileta i slično. No takve fotografije slijepim osobama ništa ne znače, oni ih ne prepoznaju isto kao što ni mi, ljudi s vidom, ne prepoznajemo dodirom prstiju slova Brailleove abecede. Možemo ih naučiti, ali čitat ćemo ih samo vizualno, a ne taktilno.

 (Gledam slova na slikovnici Lopta, zatim zatvaram oči i dodirujem slovo koje sam maloprije vidjela: jedna točka, ne – dvije… hmmmm, tri, ali… prsti su mi definitivno slabovidni.) Znači, i tu je polazište kutija, zar ne?

Tanja Parlov: Tako je, unutrašnjost kutije predstavlja prostor i njegovu važnost te kategorije koje sam već spomenula, dok je lopta u stvari tijelo u prostoru. Poželjela sam napraviti nešto što ima smisla i što će djeci pomoći u učenju jer tek svladavajući prostor djeca postaju svjesna oblika koji ih okružuju. Nakon što se dijete poigra kutijom i loptom koja je meka i ozvučena, može se prijeći na slikovnicu i osvijestiti kako lopta izgleda prenesena na papir.

 (Pipkam ilustracije.) Svaka lopta ima drukčiju strukturu.

Tanja Parlov: Da, nije bilo lako, nije se sve moglo odraditi u jednoj tiskari, ima tu plastike i tekstila pa lijepljenje… nije bilo jednostavno, međutim, u suradnji s Hrvatskim savezom slijepih, Ministarstvom socijalne politike i mladih te Ministarstvom socijalne skrbi uspjeli smo loptu osigurati i isporučiti mnogim slijepim mališanima u Hrvatskoj, a odnedavno se može kupiti i u Savezu slijepih Hrvatske.

Tanja Parlov: Meni je u radu izrazito važna glina i žao mi je što se ne koristi i više u svim školama – sljedeće što mi je važno je da nauče kako oblikovati glinu, a kao primjer za oblike koristimo ruke. Šaka je sama po sebi zbijena, a stiskanjem gline u njoj stvaramo zbijene oblike, dok se plošni oblici poput dlana ruke dobivaju stanjivanjem, odnosno pritiskanjem među dlanovima, a valjanjem gline prstima i dlanovima nastaju oblici valjkasti poput prstiju. Zatim na red dolazi prošupljivanje, udubljivanje, ispupčavanje i slično. Tek kada djeca svladaju ove načine oblikovanja i povežu ih s konkretnim predmetima, mogu se upustiti u uobličavanje puno složenijih oblika… gustoća gline može se podesiti, zato je s njom lakše raditi nego s plastelinom ili glinamolom. Kasnije se mogu izrađivati različiti oblici ili objekti različitih reljefnih površina, a tek poslije reljefni, odnosno taktilni crteži uz pomoć gline ili kaširanog papira i na kraju, naravno, klasični crtež.

► Kako poučavate slijepu djecu crtežu? Rekli ste mi kako vaša starija kći zna reći: “Mama, ti radiš najironičniji posao na svijetu.”

Tanja Parlov: Ako uzmemo da crtež nastaje kao trag kretanja ruke po papiru, onda za slijepu djecu možemo prilagoditi tehologiju – umjesto olovke i papira imamo šilo i takozvanu pozitivnu foliju koju čim dotaknu nastaje trag. No da bi nastao crtež, potrebna je razvijena grafomotorika i čvrsta ruka, što neka djeca mogu svladati relativno brzo, a neka tek nakon puno vremena.
Postoje i drugi načini – godinama sam koristila gotove točke i crte izrezane iz debljeg čvrstog papira, a razvoj tehnologije nam je omogućio da koristimo magnetne točke i crte na metalnoj ploči, što se pokazalo izvrsnim jer se crtež može brzo izraditi i mijenjati – a i ne prljaju se ruke.

DSC 9505 1024x680

► A magnetnu ploču ste također vi osmislili?

Tanja Parlov:Da, točke i crte koristim već godinama u edukaciji slijepih učenika, no uvijek je problem ljepilo na prstima i najmlađe to često odbije u gradnji crteža. Magnetnu ploču uvrstila sam u nastavu čim sam primijetila da su se na tržištu pojavile magnetne folije koje se mogu rezati u oblike koji vam trebaju. Trebalo je samo izraditi magnetnu ploču koja će ih čvrsto držati. Nakon par pokušaja uspjela sam dobiti dobitnu kombinaciju. Trenutno je taj materijal u prototip-verziji i testiramo ga na terenu. Nadam se da će ići u proizvodnju kako bi svakodnevno bio dostupan mališanima.
Najprije se igramo točkama. Ipak je točka najjednostavniji vizualni, ali i taktilni znak. Izrađujemo crteže samo od ravnih crta, zatim samo od zakrivljenih crta, a na kraju koristimo i jedne i druge. Za učenike je važno da shvate da crtama možemo ne samo nacrtati neki oblik, već prikazati i njegovu površinu, zato motivi moraju biti jednostavni i djetetu poznati. Za početak to mogu biti lopta, čovjek, lice, stolica… uvijek nešto jednostavno i na razini znaka. Od djece koja su slijepa od rođenja ne možemo očekivati puno detalja, a pogotovo ne perspektivu. Ona će crtati onako kako doživljavaju oblik koji istražuju, stoga će njihove slike izgledati pomalo kubistički. Naime, kubisti na temelju promatranja iz različitih kutova, na slici prikazuju simultano ono što se inače vidi sukcesivno, pa tako i slijepe osobe na temelju taktilnog istraživanja crtaju svoju zamisao izgleda nekog predmeta. Primjerice stolice – tu je prisutna spoznaja o četiri ravne noge, ravnoj plohi na kojoj se sjedi i naslonu, ali nema perspektive, što je razumljivo. No kao i kod videćih osoba, njihovi su crteži individualni i originalni.

 Da, moram reći kako su me ljetos očarale fotografije na izložbi “Daj pet” u Tiflološkom muzeju, od kojih se mnoge nalaze u vašim Uputama. Meni je nevjerojatno kakve su sve stvari slijepa i slabovidna djeca u stanju izraditi. Jasno je da samo slabovidni koriste boje i da će njihovi radovi donekle ipak odražavati stupanj njihova oštećenja, ali zapanjujuće je kako i posve slijepa djeca mogu stvarati sjajne stvari. Moram priznati da nisam to očekivala.

Tanja Parlov:Da, svašta su u stanju naučiti i stvoriti, sljepoća nije prepreka za likovno obrazovanje – zapravo problem nastaje tek ako je potreba slijepog djeteta za dodirom zanemarena. Naime, teško je raditi sa slijepim osobama koje nisu taktilno znatiželjne. Stoga je važno da djeca k nama dođu u što je moguće ranijoj dobi – s Loptom/kutijom se može početi raditi već s dvogodišnjom djecom pa i mlađom, trenutno mi je najmlađi učenik jedan trogodišnjak.
Potreba za dodirom razvija se od najmanjih nogu, ali ukoliko se ta potreba ignorira, slijepa osoba neće moći stvoriti kvalitetnu sliku svijeta koji ju okružuje. Eto zašto je u stvari likovni odgoj za slijepe važan – likovnim oblikovanjem i kreativnim stvaranjem djeca uče taktilno opažati i na taj način stvarati svoju sliku o svijetu oko sebe. Naravno, svako slijepo ili slabovidno dijete priča je za sebe i svakome treba prići individualno, što znači da je potrebno prilagoditi nastavni program njegovim sposobnostima – nerijetko imam i učenike koji uz oštećenje vida imaju i druge, bilo intelektualne, bilo zdravstvene poteškoće… Iako jako volim svoj posao, ima trenutaka kada znam biti zaista tužna – kada vidim da neko dijete zaista ne može dalje… da nema napretka ili kada izgubimo dijete zbog bolesti. Inače sam sretna jer radim posao koji volim. Ja učim od njih jednako kao i oni od mene – kod mene klinci vole likovni i to me ispunjava, to mi je jako lijepo.

DSC 9441 1024x680

 Kad smo kod ljepote, zanima me kako od rođenja slijepa djeca definiraju ljepotu, jer mi smo toliko opterećeni vizualnim da često ni ne dospijemo puno dalje od prvog dojma.

Tanja Parlov:Pa prije svega mi se čini da oni doista vide srcem. Doživljavaju nečiju ljepotu duše u komunikaciji s tom osobom… također i umjetnost, naravno, doživljavaju drukčije – pa je tako prije godinu i pol u Klovićevim dvorima bila postavljena izložba skulpture za slijepe. Mladi umjetnici su napravili skulpture namijenjene slijepim osobama. Uostalom, Helen Keller je rekla: “Ponekad se pitam je li ruka osjetljivija na ljepotu skulpture nego oko.”
Inače, u sklopu toga je Kazalište slijepih i slabovidnih osoba “Novi život” Scene Vidra napravilo kafić u potpunom mraku – bilo je to super iskustvo, osjećala sam se sigurno i ugodno u tom mraku. Oni i inače povremeno održavaju tzv. “Party u mraku” u predvorju Scene Vidra, otvoren za sve ljude.

► Mislim da bi svatko od nas morao isprobati takve stvari – pogotovo Tamnu sobu u Tiflološkom muzeju u Zagrebu – samo tako ćemo moći razumjeti one koji ne vide i na taj način, u stvari, proširiti vlastite vidike.
Taj koncept izoštravanja drugih čula nauštrb vida je već našao i svoju komercijalnu nišu u restoranima poput Dans Le Noir (u Parizu, Londonu i Barceloni) ili Nocti Vagus (u Berlinu, Hamburgu i Kölnu), odnosno Blinde Kuh u Zürichu gdje goste u potpunom mraku hranom i pićem poslužuje slijepo i slabovidno osoblje. Deprivacijom vida navodno se postiže povećana osjetljivost jezika i nepca pa se hrana na taj način može bolje doživjeti. Ne znam je li doista tako, ali svakako bi bilo poučno za sve nas takve stvari isprobati, a pogotovo školskoj djeci.
Naime, kod nas nema dovoljno empatije prema onima koje još uvijek nazivamo “invalidima” – sjetimo se kako su se stanari u Zagrebu bunili na zvučne semafore. A da o svakodnevnim “krađama” parkirnih mjesta i ne govorimo.
I za kraj – slikate li ikada u slobodno vrijeme?

Tanja Parlov: Čini mi se da sam sav talent i potrebu za stvaranjem prebacila u rad s djecom – to je moja kreativnost. Puno promišljam o tehnikama u kojima se mogu ostvariti s likovnog aspekta i rezultati ponekad budu fascinantni. Počela sam u zadnje vrijeme raditi nešto i za sebe. Trenutno radim na kolu. Naravno, želja mi je i da pokojeg slijepog učenika uvedem u svijet lončarenja jer to može biti i lijepo i izazovno. Tko zna kakvi se oblici skrivaju u njihovoj mašti!?

stolica 576x1024

Fotografije: Davor Bolant i Tanja Parlov

Vizkultura 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU