fbpx

maja sever prosvjed novinara foto facebook e1509715527102

Foto: Facebook / Maja Sever i Elizabeta Gojan na prosvjedu novinara u Zagrebu

Prema statistikama Međunarodne federacije novinara (IFJ) od početka ove godine 56 novinara izgubilo je život radeći svoj posao. Ponovo, istrage u 90 posto slučajeva nisu dovršene.

Na Međunarodni dan borbe protiv nekažnjavanja zločina nad novinarima 2. novembra, UNESCO podsjeća da je u zadnjih 11 godina ubijeno 930 novinara diljem svijeta, prosječno jedan u četiri dana. Počinitelji u čak 90 posto slučajeva – nisu kažnjeni. Prema statistikama Međunarodne federacije novinara (IFJ) od početka ove godine 56 novinara izgubilo je život radeći svoj posao. Ponovo, istrage u 90 posto slučajeva nisu dovršene. EFJ navodi da je od 2015. u Europi zabilježeno 12 teških slučajeva neistraženih ubojstava novinara. Svi slučajevi uvršteni su u bazu napada na novinare Vijeća Europe – Platformu za promociju zaštite i sigurnosti novinara Media Freedom Alerts.

Međunarodni dan borbe protiv nekažnjavanja zločina nad novinarima koincidira s Danom mrtvih. Smatramo li to simboličnim ili dramatičnim, ciničnim ili slučajnim, nevažno je, samo ime međunarodnog dana, kao i njegova međunarodnost, upozorava na stvarni problem kojem je, čini se, teško pronaći rješenje. Globalna obilježavanja međunarodnih ili svjetskih dana moglo bi se čitati kao popis neriješenih društvenih problema, i deklarativnih prioriteta. Posljednja četiri mjeseca u godini posebno su plodni, a uz veći broj ozbiljnih društvenih tema, obilježavaju se i nešto naizgled zabavnije, poput “nenošenja grudnjaka” (kojeg možemo obezvrijediti kao još jedan oblik skretanja pozornosti javnosti s važnih tema, ili čitati kao suptilni oblik otpora patrijarhatu. Naime, za nenošenje grudnjaka u javnosti, društvo mora biti toliko emancipirano da se nijedna žena radi toga ne osjeća promatrano ili izloženo, što trenutno nije slučaj).

U takvom se kontekstu, obilježavanja stvari o kojima nam se ne da misliti ostatak godine, našlo i nasilje nad novinarima. Zanimljivo je da je sam naziv Dana usmjeren na pravosudni sustav. U formulaciji “borba protiv nekažnjavanja nasilja nad novinarima” jasno je da se ne poziva na prijeki narodni sud već na to da “institucije obavljaju svoj posao”. No, još je zanimljivije, fenomenološki, i poraznije društveno da javne, državne i naddržavne institucije s lakoćom prihvaćaju dane borbe protiv nečega, sve dokle te borbe ostaju samo na deklarativnoj razini. A iako se ne može kazati da policija ne poduzima baš ništa protiv nasilja nad novinarima, s obzirom na stav osoba u poziciji moći, kao i anonimnih komentatora po društvenim mrežama, može se reći da strukturno promatrano, trenutni pristup ne rezultira željenim pomacima.

Nasilje korelira s ekonomskom situacijom

Prije nego se pozabavimo institucijama i posljednjim slučajevima prijetnji novinarima u Hrvatskoj, upozorimo da porast nasilja u društvu, baš kao i koketiranje s desnicom, koje nije irelevantno za našu temu, obično korelira s ekonomskim krizama i padom društvenog standarda. U takvim situacijama, narod, potaknut diskursima političara i drugih javnih ličnosti, odgovore na krize često traži u nacionalnom jedinstvu i drugim tropima oko kojih se posljednjih 200 godina grade ideologije nacionalnog identiteta. Iako strukturno promatrano, nacionalni identitet ne može ponuditi obuhvatno rješenje krize, on je često konceptualno utočište frustriranih ljudi koji prate informativne kanale i traže brze odgovore na rastuće probleme.

Kakvi su nam mediji u takvoj je situaciji izrazito važno. No, mediji će nam biti onakvi kakav im je “kostur” omogućen. Ako ovom prilikom zanemarimo uzroke zaista lošeg ekonomskog stanja medija u regiji, koje je uzrok pada informativnosti medija, a ne njegova posljedica, i svega što proizlazi iz siromašnih medijskih sektora, te se posvetimo na trenutak pravnom okviru koji omeđuje ovo polje, možemo zaključiti da situacija zaista nije dobra. Od temeljnih problema poput zabrane izravnog financiranja medija koji nisu u vlasništvu države, a ugrađene u temeljne dokumente Europske unije, zbog sada već zastarjelih razloga medijske nepristranosti – i ovako narušene diktatom oglašivača (najradikalniji novi i eklatantni primjer je Facebook s pilot projektom Explore Feeda) pa do kriminalizacije klevete i odredbi o sramoćenju javnih ličnosti – medijsko polje zapravo je sistemski ograničavano. I usprkos sve većem problemu instant izjava javnih osoba, koje čine vijesti iako to nisu, pa do sve većeg problema fake newsa, problem se ne rješava u korijenu u kojem je nastao (Lisabonski sporazum i drugi slični dokumenti) već se financiranjen apela osvještava ideja kako je nasilje također nešto što treba da bude prevladano.

Da pojednostavimo, nadležne nacionalne i nadnacionalne institucije, umjesto da osiguraju sigurno medijsko financiranje i razviju postojeće mehanizme zabrane upliva politike u medije, radije financiraju apele kojima se upozoravaju tijela istih institucija da poduzmu nešto. A novinari i novinarska udruženja prisiljena su se baviti samo ovim frejmom jer im financije za drugačije, one koji zapravo zadiru u srž problema, nisu dostupne.

Individualnim reakcijama do sistemskih rješenja?

No, čak i da jesu, da imamo izrazito snažan medijski sektor (u kojem je npr. dozvoljeno otvoreno i argumentirano vrijeđanje najviših dužnosnika i oglašivača bez straha od odmazde), problem nasilja nad novinarima možda ne bi bio riješen, ali bi svakako bio manji. Pa ipak, nezaštićeni i prezreni, novinari svoj posao doživljavaju kao društvenu i javnu odgovornost. Stoga i dalje rade svoj posao, usprkos 360 zabilježenih slučajeva prijetnji i napada na novinare na (zapadnom) Balkanu te dva pokušaja ubojstva novinara, oba u Hrvatskoj. U oba slučaja, upozorava Hrvatsko novinarsko društvo počinitelj nije pronađen ni kažnjen. Predsjednik društva Saša Leković za Bilten posebno ističe činjenicu da saborski zastupnici vode kampanje govora mržnje i javno napadaju novinare, čime na isto potiču i neke posebno frustrirane građane. Iako se svi podaci objavljuju i bilježe, policijske reakcije su neadekvatne, što se vidi i iz gore navedenih podataka.

Posljednja osoba koja je primila izrazito neugodne prijetnje je legendarna HRT-ova novinarka i aktivistkinja Maja Sever. Ona za Bilten kaže da se osobno trenutno ne može žaliti na postupanje policije koja je detektirala i locirala osobu koja joj je prijetila. No, upozorava kako se ne radi sam o njoj te da su slične prijetnje dobivali i znanstvenici koji nisu desno orijentirani, poput Tvrtka Jakovine i Dragana Markovine  ali i SDP-ovi gradonačelnici poput Kutinskog Andrije Rudića.

Sever smatra kako bi cilj u ovom kontekstu bio postići da društvo kaže kako se nasilne i zlostavljačke prakse ne smiju tolerirati, kako ovakvo nešto više ne smije prolaziti. I to se odnosi, nadodaje, na sve društvene skupine, od izbjeglica, preko marginaliziranih, do žena. Crta koja se mora postaviti mora podrazumijevati društveni konsenzus da je nasilje nešto što treba da bude prevladano.

Težak nas međutim put čeka do tog konsenzusa.

Bilten

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU