fbpx

7archbiskop romero

„Ovog sam tjedna dobio obavijest da sam na listi onih koji će sljedećih tjedana biti ubijeni. Želim, međutim, jasno reći da glas pravde nitko ne može ubiti.“

Papa Franjo u nedjelju je proglasio svetim Oscara Romera, nekadašnjeg biskupa u Salvadoru koji je ubijen zbog toga što je stao na stranu siromašnih i obespravljenih stanovnika Salvadora, nasuprot desničarskoj diktaturi. Zanimljiv je to događaj i s aspekta praćenja promjena koje se događaju u Vatikanu od dolaska argentinskog pape. O Salvadoru i Romeru je Marijan Oršolić pisao na Prometeju u četiri nastavka od ljeta do jeseni 2013. Ovdje ih donosimo na jednom mjestu, radi upoznavanja s ovim važnim i velikim čovjekom, radi prezentacije još jednog dokaza da vjera i religija ne moraju nužno biti instrument porobljavanja ljudi i da imaju veliki emancipatorski potencijal, radi ilustracije jedne teze Viktora Ivančića kako je „u nekim teološkim radovima više izvorno lijevih ideja i subverzivnog potencijala nego što bi se današnja oficijelna ljevica usudila prevaliti preko usta“, te kao poruka vjerskim poglavarima na našim pravoslavno-muslimansko-katoličkim prostorima – koji bi mogli puno toga naučiti od Oscara Romera. 

1. O nepoznatom blizancu Bosne i Hercegovine

Ima jedna siromašna država od nekoliko milijuna stanovnika koja je od druge polovice 15. stoljeća živjela pod čizmom raznih stranih osvajača. Krajem 20. st. u ovoj je državi, nakon nekoliko desetljeća diktature, izbio krvav građanski rat koji je odnio desetke tisuća života. Svjetske sile su bile podijeljene u davanju podrške zaraćenim stranama i nisu pokušale spriječiti rat.

Najstrašniji detalj iz tog rata je pokolj u jednom naselju na granici sa susjednom državom, gdje su vojnici za nekoliko dana pobili ogroman broj civila optužujući ih za suradnju s gerilcima iz njima protivničke vojske. U naselju se skupilo sve stanovništvo okolnog kraja, izbjeglo pred sukobima zaraćenih vojski. Vojnici su najprije razdvojili žene i muškarce. Muškarci su nakon ispitivanja brutalno pogubljeni na nekoliko lokacija oko naselja. I dan-danas ekshumiraju se ostaci žrtava koji leže po selu i obližnjim poljima. Bio je to najužasniji pokolj u novijoj povijesti kontinenta na kojem se nesretna država iz priče nalazi. Osim tog zločina, poznati su i brojni manji, ali ništa strašniji zločini koje su počinili razni plaćenici i vojnici koji su, istrenirani u stranim zemljama, došli boriti se u građanskom ratu. I dan-danas, negiraju se ti zločini i traže se opravdanja za njih, a počinitelji još uvijek nisu procesuirani.

Rat u toj zemlji je bio jako krvav, književnici koji su ga opisivali pisali su o „kletvi nasilja“ i „stoljetnoj mržnji“ na prostorima gdje se vodio. Završio je političkim pregovorima, nakon kojih nije bilo pobjednika. Mnogi su se emigranti tada vratili u zemlju puni nade u demokratsku tranziciju. Ali su se razočarali. Desila se politička promjena, ali ne i kulturna i promjena mentaliteta. Danas je država iz priče siromašna tranzicijska zemlja koja se zbog unutrašnjih nemira, posljedica građanskog rata, problema s pomirenjem, korupcije i ideološki manipuliranog obrazovanja slabo ili nikako razvija. Intelektualci iz te zemlje svjedoče o vladavini divljeg kapitalizma, o prijetnjama smrću koje im šalju nacionalisti zbog kritičkog pisanja, o potpunoj kontroli medija od strane političke moći. Njeni stanovnici žive od pomoći emigranata koji su za vrijeme i poslije rata otišli u bogatije zemlje. I dvadesetak godina po završetku rata stanje u zemlji je nesigurno zbog čestog nasilja, obračuna mafijaških klanova i uličnih bandi. Nakon završetka rata u državi se na vlasti smjenjuju nacionalisti i ljevičari.

Može se, naravno, u gore opisanom prepoznati i Bosna i Hercegovina, ali, za potrebe naše priče, gornji se opis ipak odnosi na jednu drugu državu. Radi se o El Salvadoru, maloj srednjoameričkoj državi u kojoj se 1980.-1992. vodio građanski rat između pristaša vojnog režima i ljevičarskih gerilaca. Salvadorska Srebrenica o kojoj je gore bilo riječi je selo El Mozote u blizini granice sa Hondurasom, a 10. prosinca datum koji se pamti kao dan najvećeg zločina u novijoj povijesti američkog kontinenta. Zločin su počinili pristaše vojnog režima, podržavanog od SAD-a, koje su negirale da se pokolj dogodio, dok strani mediji nisu iznijeli dokaze o zločinu. Rat je odnio oko 75.000 života, a milijun i pol stanovnika Salvadora je emigriralo.

Posebno tragična priča vezana za građanski rat u El Salvadoru jest sudbina brojne djece čije je roditelje vojni režim smaknuo, a onda djecu ili prodao u druge države ili su ih posvojili sami vojni komandanti koji su im ubili roditelje. Danas se otkrivaju porijekla mnoge djece bivših vojnih dužnosnika, i istraživači su često u nedoumici da li otkriti istinu i tako ugroziti identitet djece žrtava i razoriti obitelji u kojima sada žive, ili prešutjeti istinu i omogućiti da ubojice koji su tu djecu usvojili ostanu nekažnjeni. Koga zanima više o ratu u El Salvadoru, preporučio bih mu/joj odličan roman salvadorskog književnika Horacia Castellanosa Moye „Bezumlje“, te nagrađivani film „Nevini glasovi“ meksičkog redatelja Luisa Mandokija.

El Salvador je danas država koja ima jednu od najviših stopa ubojstava u svijetu. Stanje se djelomično popravilo s novom vladom koja je uspjela isposlovati primirje između zaraćenih uličnih bandi, obećavši njihovim vođama amnestiju i vrativši im zatvorene članove obitelji. Vođe bandi su pristale i na program integracije u društvo i obećale da neće više regrutirati nove članove u školama. U svrhu daljnjeg pomirenja prošlosti i društva, prvi demokratski izabrani predsjednik i prvi ljevičarski lider El Salvadora nakon rata, Mauricio Funes, prošle je godine zatražio oprost zbog masakra u El Mozoteu. To je uradio na 30. obljetnicu ubojstva salvadorskog biskupa Oscara Romera, kojemu je i posvećen ovaj rad, i to iz tri razloga.

Prvi razlog vezan je za predavanje baskijskog teologa oslobođenja Jona Sobrina koje sam imao prilike slušati početkom ožujka ove godine u Beču, a u kojem je iz prve ruke govorio o svom prijatelju, pokojnom biskupu Romeru i o kontekstu u kojem je ovaj djelovao.

A upravo kontekst u kojem je djelovao biskup Romero, salvadorsko društvo, u mnogočemu me podsjetilo na Bosnu i Hercegovinu – što sam i demonstrirao uvodnikom ovog rada – i pomislio sam kako bi naša zemlja možda imala što naučiti iz primjera jedne njoj slične zemlje. I tu leži drugi razlog ovog rada.

Treći razlog je vezan za vjerske autoritete koji djeluju u državama kakve su Bosna i Hercegovina i El Salvador. Kako treba i kako može djelovati vjerski autoritet, poglavar vjerske zajednice u takvim neslobodnim tranzicijskim društvima, polariziranima između raznih nacionalnih i komunističke ideologije, opterećenima raznim ratovima i zločinima prošlosti, gdje novokapitalističke elite izrabljuju narod i po svaku cijenu nastoje manipulirati religijom i njenim službenicima kao sekundantima pljački koju provode?

U Bosni i Hercegovini vjerski autoriteti su pokazali vidnu dozu nesnalaženja u ovakvim uvjetima, kako u svom odnosu prema siromašnima za koje bi se trebali zauzimati a to ne čine nikad dovoljno konkretno i glasno, te u svom odnosu prema zločincima, te političkim i bogataškim elitama kojima se ne obraćaju s konkretnim kritičkim riječima, tako i u odnosu prema podređenim članovima vlastitih zajednica, koje ne promatraju kao braću i sestre, nego kao podanike i, poželjno, poslušnike.

Naši su vjerski poglavari u Bosni i Hercegovini ili nastojali pod cijenu šutnje o nepravdi održati dobre odnose sa svima, ili su i sami bili upleteni u razne nepravde i nečasne radnje, ili su pokazivali razne frustracije prošlošću i osvetoljubiva ponašanja, a prema podređenima u svojim zajednicama nastupali su uglavnom bespogovorno, s pozicija moći. I često se tu ne radi o zlim ljudima, „pijunima mračnih sila“, nego o ljudima koji su po svojoj osobnoj i teološkoj izgrađenosti nedorasli izazovima predvođenja vjerskih zajednica u ovom vremenu. Ili se u cijeloj priči radi i o krizom nagriženim vjerskim zajednicama u kojima je stanje duha tako loše i siromašno, da je onda i logičan izbor loših vjerskih poglavara koji te i takve zajednice predvode.

Ali, za razliku od vjerskih autoriteta u BiH, u El Salvadoru je postojao jedan vjerski poglavar koji ovima u BiH može poslužiti kao uzor ili kao ogledalo u njihovom djelovanju i predvođenju vlastitih zajednica. Riječ je o biskupu Oscaru Romeru, čiju priču ćemo ispričati u nekoliko sljedećih nastavaka.

2. Biskup Romero, neprijatelj naprednih vjerskih časopisa i teologa oslobođenja

Oscar Arnulfo Romero y Galdámez rođen je u mjestu Ciudad Barrios u deveteročlanoj obitelji na blagdan Velike Gospe 1917. Nakon završene osnovne škole i sjemeništa studira teologiju u Rimu, gdje je i zaređen 1942. Kao mladi svećenik Romero je osnovao društvo liječenih alkoholičara i pomagao sagraditi i posvetiti katedralu u San Miguelu. Godine 1977. imenovan je za nadbiskupa San Salvadora i tako postao čelnim čovjekom salvadorske Crkve.

Za one koji s obzirom na današnju percepciju biskupa Romera očekuju idiličnu priču o čovjeku koji se cijeli život borio za prava siromašnih slijedi iznenađenje: Oscar Romero je bio poznat kao konzervativan biskup pod nemalim utjecajem Opusa Dei kojega je u odnosu prema društvu više zanimalo održavanje dobrih odnosa s vladajućim desničarskim vojnim režimom, nego zauzimanje za siromašne seljake koji su činili većinu populacije u Salvadoru, a u odnosu prema kršćanskoj praksi, više ga je zanimalo pedantno održavanje liturgijskih propisa i ispravno podjeljivanje sakramenata, negoli proročki sadržaj kršćanske vjere koji se zalaže za stvaranje svijeta novih međuljudskih odnosa. Zbog svega toga narod ga nije volio. I samo njegovo imenovanje biskupom bilo je plod dogovora i savjetovanja vatikanskog nuncija s četrdeset osoba iz krugova vlade, poduzetnika iz viših društvenih slojeva, koji su preporučivali Romera smatrajući ga „jednim od svojih“.

Čak se i kao pomoćni biskup Romero prethodno borio protiv zaključaka Konferencije latinoameričkih biskupa iz 1968. u Medellinu (Kolumbija), a koji su pledirali za primjenu smjernica Drugog vatikanskog sabora na latinoameričke prilike, i koji su se zalagali za stajanje na stranu siromašnih i obespravljenih a ne na stranu moćnih i bogatih izrabljivača, što je kasnije nazvano „preferencijalna opcija za siromašne“. Osim Romera, zaključcima ove konferencije usprotivile su se i latinoameričke oligarhije i vlada SAD-a koja je pomagala desničarske vojne režime u latinoameričkim zemljama, ali i službeni Vatikan. Romero je odbio podržati svećenike nadahnute zaključcima iz Medellina, smatrajući ih neprijateljski raspoloženim kritičarima Crkve i Pape.

Čak je biskup Romero, kad je 1971. imenovan za urednika crkvenog časopisa „Orientacion“, inače dotad kritički raspoloženog i otvorenog časopisa, preokrenuo orijentaciju tog časopisa u naglašenije katoličku, te je promijenio sastav suradnika časopisa, distancirajući se od socijalno i politički angažiranih svećenika. Zbog smanjenog interesa čitatelja i nezadovoljstva novom koncepcijom lista, „Orientacion“ je na kraju upao u dugove i polako se gasio. (Ako vam na pamet pada neki primjer analogan ovom odsjeku, znajte da je to i bila namjera!)

Štoviše, Romero je u nekim svojim člancima čak opravdavao postupke vojnog režima, time neizravno opravdavajući i strašnu represiju koju je taj režim provodio. Istovremeno je oštro kritizirao kristologiju Jona Sobrina, koji se zbog toga morao braniti pred rimskim kongregacijama, te istupe salvadorske crkvene komisije „Justitia et pax“, zbog kritika koje je ova upućivala salvadorskoj vladi. Njihovim shvaćanjima suprotstavljao je svoje, vrlo konzervativne i papinstvu odane stavove izražavajući ih „čak s izvjesnom intelektualnom agresivnošću“ (J. Sobrino).

Prema gore opisanom, Oscar Romero je u svojim stavovima i djelovanju bio sličan mnogim vjerskim autoritetima koje poznajemo na našim prostorima.

A onda se desilo nešto što mu je potpuno promijenilo život. Bila je to smrt njegovog prijatelja, isusovca Rutilia Grandea.

Rutilio Grande je djelovao u jednoj maloj seoskoj župi, gdje je u biblijskim grupama zajedno sa siromašnim seljacima njihove životne prilike prosuđivao u svjetlu Riječi Božje. Ustanovivši kako su siromaštvo i tlačenje teme o kojima Biblija stalno govori i da se preko proroka i Isusa Bog uvijek svrstavao na stranu žrtava, Grande je poticao seljake koji su u teškim uvjetima radili na plantažama kave, pamuka i šećerne trske, na sindikalno organiziranje i traženje prava na život dostojan čovjeka. Plantaže su bile u vlasništvu nekoliko obitelji koje su se na brzinu obogatile zahvaljujući podobnosti vojnom režimu. (Ako u prethodnim dvjema rečenicama prepoznajete krupne kapitaliste, vlasnike šoping-centara koji su se u BiH obogatili na brzinu, te njihove obespravljene i ponižene radnike, znajte da je i to bila namjera!)

Veleposjednici su se osjetili ugroženima i uz pomoć vojnog režima su počeli protjerivati svećenike koji su kritizirali njihovu nepravdu. Kad je godine 1977. protjeran njegov prijatelj svećenik iz obližnje župe, Grande je na misi pred 6000 ljudi održao vatrenu propovijed u kojoj je govorio kako je „opasno i ilegalno biti pravi kršćanin u Salvadoru“. Iznijevši statističke podatke o nepravdama i bijedi u Salvadoru, Grande je žestoko kritizirao veleposjednike nazvavši ih licemjerima koji se nazivaju katolicima, a iznutra su zluradnici koji razapinju „Gospodina koji okolo hoda pod imenom (...) jednog jednostavnog zemljoradnika.“ Javno je prozvao vojni režim kao one koji bi, kad bi Isus sišao u Salvador, Isusa uhitili, strpali u zatvor, osudili ga revolucionara i kršitelja ustava, te ga ponovno razapeli.

Nakon ove propovijedi Rutilio Grande je zajedno s dvojicom prijatelja, starcem zemljoradnikom i sedmogodišnjim dječakom, ubijen iz zasjede.

O pavlovskom obratu koji je nastupio u životu i javnom djelovanju Oscara Romera, ili „čudu Romero“, kako su pričali mnogi njegovi suvremenici, u idućem nastavku. 

3. Javno djelovanje obraćenog biskupa Romera

U prvom smo nastavku upoznali biskupa Oscara Romera kao vrlo konzervativnog čovjeka, nesklonog promjenama u Crkvi i teologiji oslobođenja, a koji je održavao dobre odnose s vladajućim režimom. No ubojstvo njemu bliskog prijatelja, ali i jednog od njegovih neistomišljenika koji su djelovali na liniji zaključaka iz Medellina, isusovca Rutilia Grandea, otvorilo mu je oči

Do dna duše potresen smrću prijatelja, Oscar Romero je pomislio, a kasnije i zapisao: „Ako su ga ubili za ono što je činio i radio, onda i ja moram poći istim putem. Rutilio mi je otvorio oči.“ Odmah nakon Grandeovog ubojstva, otkazao je suradnju s vladom sve dok se ne otkriju ubojice. Unatoč protivljenju vatikanskog nuncija i na iznenađenje vlasti, Romero je organizirao misu zadušnicu za Rutilia Grandea u katedrali u San Salvadoru i tamo okupio više od 100.000 ljudi.

Povučeni, plašljivi, u knjige i propise zatvoreni biskup Romero, odjednom postaje neobično hrabar i sklon sve češćim susretima s običnim ljudima i razgovorima o njihovim svakodnevnim problemima. U skladu s osnovnom porukom kršćanskog Boga koji je iz ljubavi prema ljudima u tolikoj mjeri podijelio sudbinu s njima da je i sam po Isusu Kristu postao čovjekom, Romero je počeo dijeliti sudbinu sa svojim vjernicima. Živio je i jeo skromno, stanujući ne više u biskupskoj palači nego u jednostavnoj sobi jedne bolnice za oboljele od raka. Na opće iznenađenje prekinuo je i daljnju gradnju katedrale u San Salvadoru, sve dok se u zemlji ne uspostave pravda i mir, a prestane ubijanje i nasilje.

Svoje svećenike je zapanjene pozvao na dijaloško razmišljanje u duhu Evanđelja i participativni model biskupske službe u kojemu je odluke donosio savjetujući se s njima, odrekavši se tako hijerarhijskog poimanja Crkve. Opet neočekivano, za najbliže savjetnike Romero je izabrao one teologe koje je samo nekoliko godina ranije prokazivao kao neprijateljske moderniste i inovatore koji rovare protiv Pape i Rima. Ispričao se svima koje je ranije osuđivao i sada je i sam često i rado citirao zaključke iz Medellina. Jon Sobrino, čovjek kojega je nekoć žestoko kritizirao, postao mu je jedan od najbližih suradnika. Radio je mnogo više i mnogo bliže narodu, a opet je djelovao puno uravnoteženije i mirnije nego ranije.

Naravno, zbog svega toga, poput svog pokojnog prijatelja Rutilia Grandea, stekao je brojne i opasne neprijatelje u najmoćnijim ljudima El Salvadora. Bogataši i moćnici koji su mu ranije laskali i nazivali ga prijateljem, sada su ga mrzili, okretali mu leđa, ili ga javno kritizirali. Raniji prijatelji iz konzervativnih crkvenih krugova obrušili su se s neviđenim kritikama i prigovorima na Romerov račun. Sumnjičili su ga između ostalog i da potiče na gerilsku borbu protiv vlasti i terorizam. Čak je u jednom časopisu predloženo da Papa provede egzorcizam nad Romerom. Preporođeni Romero više nije odgovarao ni prefektu rimske Kongregacije za biskupe koji ga je sada stalno sumnjičio radi brojnih sitnica iz njegovih propovijedi i javnih postupaka, te radi tobožnjeg miješanja u politiku zbog kojega zanemaruje svoje dušobrižničke dužnosti. Čak su iz Vatikana poslana tri vizitatora, kontrolora da nadziru Romerov rad.

Nakon izabiranja Ivana Pavla II. za papu Romero se susreo s njim u Rimu, ali nije naišao na razumijevanje za svoj rad i za tešku situaciju u salvadorskoj Crkvi. Papa mu je, da li jednostrano negativno informiran ili neraspoložen prema njegovim proročko-kritičkim stavovima o socijalnoj pravdi, dao savjet da se potrudi oko boljih odnosa s vladom svoje zemlje.

I Romerove su se propovijedi promijenile: više nisu bile apstraktne i nepovezane sa svakodnevnim životom vjernika, nego su bile žive, konkretne i nudile su vjernicima nadahnuće, orijentaciju i nadu. Kritizirao je i one koji mnogo mole, ali ostaju izolirani od stvarnosti i ništa ne poduzimaju da se isprave i izmjene nepravde u sredinama gdje žive, očekujući od Boga da napravi ono što bi oni sami trebali napraviti.

Ali, kritizirao je i prakticiranje kršćanstva koje se ograničava samo na politički angažman. Što ne znači da je od političkog angažmana bježao. Nije se svrstavao uz stranke ili ideološke pokrete, ali je sve glasnije i češće pozivao na promjenu socijalnih, političkih i gospodarskih struktura i za više pravde u društvu. Sve to nije bilo moguće bez postavljanja neugodnih pitanja o uzrocima siromaštva i nepravde, o socijalnim mehanizmima koji tlače i ponižavaju radnika i seljaka.

Naglašavao je da kršćanin može biti samo onaj koji će u ovim pitanjima stati na stranu siromašnih i marginaliziranih, a da kršćani ne smiju biti suučesnici vladajućeg nepravednog sustava. U starozavjetnom proročkom nadahnuću koje ga je zahvatilo, sve je češće govorio i o idolopoklonstvu kao najvećem neprijatelju kršćanstva, idolopoklonstvo koje na mjesto Boga života stavlja idole smrti, to jest, apsolutizirane materijalne stvarnosti: bogatstvo, moć, nacija.

Romero je promijenio i svoj stav prema marksizmu. Umjesto dotadašnjeg oštrog i agresivnog obračunavanja s marksizmom i komunizmom, sada je smatrao kako kršćani imaju što naučiti iz marksističke kritike. Npr., kada marksisti kažu kako je religija opijum za narod, to je često znalo biti i istina, jer je Crkva umjesto poticanja potlačenog naroda na organiziranje i borbu za pravdu, tješila ljude životom na drugom svijetu i poticala ih da se mire s nepravdom i „nose svoj križ“. Sve to ipak ne znači da je usvojio i metode kojima se praktično ostvarivao marksizam. Naprotiv, ove je kritizirao zbog nasilnosti i govorio je o „kršćanskom idealu nenasilja“. Romero je postao otvoren za sve one koji se zauzimaju za pravdu iz bilo kojih motiva, pa i ako ti motivi uopće nisu vjerski.

Preporođeni Romero je sada prozreo nepravedne društvene i vjerske strukture koje su svako zalaganje za pravdu i siromašne nazivali komunizmom. Kao što je rekao brazilski biskup Dom Helder Camara: „Kad dajem hranu siromašnima zovu me svecem. Kada pitam zašto su siromašni zovu me komunistom.“ Ukratko, Crkva je dobra dok podržava postojeće strukture, a njena briga za siromašne je dobra dok se ograničava na Caritas. Govor o Bogu je dobar dok ne ugrozi političke i gospodarske strukture, koje su zapravo pravi bogovi kojima se ljudi upleteni u njih klanjaju. Što se tiče siromašnih: država je tu da proizvodi siromašne i obespravljene, a Crkva je tu da ih tješi i daje im mrvice.

I to je otprilike sažetak najvažnijih točaka iz Romerova djelovanja nakon smrti prijatelja Rutilia Grandea. Poput Isusovog, i Romerovo javno djelovanje koje se zalagalo za siromašne i pravdu, a koje su vjerski i državni autoriteti smatrali subverzivnim i nedopustivim, trajalo je tri godine a onda je završilo nasilnom smrću. O tome u sljedećem, završnom nastavku ove priče.

4. Vječni život pšeničnog zrna i pandži Lava Judinog

Prestankom suradnje s vladom kojega je inicirao Romero, salvadorska Crkva je izgubila i veliku većinu materijalnih sredstava i dotadašnjih privilegija. Romero je to smatrao dobrim znakom da Crkva postaje autentičnijom i da počinje dijeliti sudbinu siromašnihonako kako je to Krist želio. Sve jače neprijateljstvo koje su vojna vlada i viši slojevi društva pokazivali prema biskupu Romeru on je prihvatio kao sudbinu svakoga tko poradi zalaganja za dobro trpi progonstvo, i na koncu najčešće biva i ubijen. Ubrzo je Romero počeo dobivati sve više prijetnji smrću. Jedan pokušaj atentata bombom nije uspio. Kao da je poput Isusa predvidio svoju smrt zbog svog zalaganja za pravdu, Romero je dva tjedna prije smrti u jednom intervjuu rekao da će, ako bude ubijen, „uskrsnuti u salvadorskom narodu“.

Kapi koji su prelile čašu bile su njegovo pismo Jimmyju Carteru da prestane vojno pomagati salvadorski režim, te apel u propovijedi vojnicima da prestanu ubijati svoje sugrađane. Dana 24. ožujka 1980. Oscar Romero je ubijen za vrijeme svete mise koju je služio, odmah nakon propovijedi hicem u srce. Propovijed je bila o pšeničnom zrnu koje mora pasti u zemlju i umrijeti kako bi donijelo bogat rod.

Njegovom je pokopu prisustvovalo 250 tisuća ljudi iz cijeloga svijeta. Vojska je čak pucala na narod za vrijeme sprovoda, da bi na kraju Romerovo tijelo bilo na brzinu pokopano u lađi crkve. Istraga o njegovom ubojstvu nikad nije provedena zbog temeljitih opstrukcija od strane vlasti. Kasnije se saznalo da je nalogodavac njegovog ubojstva bio uvaženi desničarski političar Roberto D'Aubuisson, koji nikada nije izveden pred sud, nego je kasnije čak postao predsjednik parlamenta, da bi 1992. umro od raka grla.

Pucnjava na Romerovom sprovodu, koja je rezultirala s više od 40 poginulih i par stotina ranjenih, bila je kap koja je prelila čašu strpljenja salvadorskog naroda. Ubrzo nakon ovih događaja počeo je krvav građanski rat između vlade i ljevičarskih pobunjenika. Umjesto da saslušaju biskupa Romera, SAD su tijekom rata financirale vojni režim s više od tri milijarde dolara.

Tijekom rata vojni je režim nasilno pokušavao izbrisati Romera iz narodnog pamćenja. Dovoljno je bilo da se u raciji u nekoj kolibi nađe Romerova slika pa da se sve stanare kolibe poubija. U održavanju uspomene na biskupa Romera nije pomogao ni Vatikan. Iako je Ivan Pavao II. prilikom dvaju posjeta Salvadoru posjetio Romerov grob u katedrali i na njemu se pomolio, iako je pokrenuo i postupak proglašavanja Romera blaženim, to se do danas nije dogodilo. Zašto? Navodno: zato što Kongregacija za svece treba još malo razmotriti njegov slučaj, kako je za pontifikata Benedikta XVI. glasilo službeno obrazloženje iz Crkve. Prava je istina: zato što mnogi u službenoj Crkvi nisu bili spremni proglasiti blaženim čovjeka bliskog teolozima oslobođenja, koji se zalagao za socijalnu pravdu i za nehijerarhijski model Crkve, i koji je kritizirao današnju Crkvu koja živi u trijumfalizmu i pompoznosti, i ne solidarizira se sa siromašnima. Nakon Romerove smrti samo je još njegov nasljednik Arturo Rivera y Damas bio jedan od onih koji su ga podupirali, a onda je uslijedilo imenovanje konzervativnih biskupa koji su redom bili u dobrim odnosima s vojnom vladom.

Ali ako službena Crkva nije bila spremna prepoznati važnost i veličinu biskupa Romera, mnogi teolozi jesu. Karl Rahner se često pozivao na njega kao uzor mučenika, Jürgen Moltmann je njega i Dietricha Bonhoeffera isticao kao primjere modernih mučenika, a Jon Sobrino je dao svoj prilog sjećanju na Romera poznatim radom „Isus Galilejac iz salvadorskog konteksta“. Romerovu veličinu prepoznale su i mnoge civilne udruge koje ga, uz Bonhoeffera, Martina L. Kinga, Gandhija i Maximiliana Kolbea ubrajaju među najveće borce za pravdu 20. stoljeća. Američki redatelj Oliver Stone je režirao i film „Salvador“ u sjećanje na Romera.

Nije ga nikad zaboravio ni narod Salvadora, koji ga i dan danas zove „San Romero“ („sveti Romero“), i dalje čuvajući njegove slike u svojim sirotinjskim kućicama. Biskup Romero je ipak svojim životom, a posebno poslije svoje smrti, uspio privući pogled međunarodne javnosti na teško stanje u Salvadoru. Posvuda po svijetu osnivale su se grupe solidarnosti i pomoći za nekoć široj javnosti nepoznatu zemlju. Kad bi barem i mi građani BiH dobili nekog svog Romera koji bi barem nakratko skrenuo pogled svjetske javnosti na našu zemlju kojoj prijeti polagano pretvaranje u izoliranu crnu rupu Europe! Dodajmo ipak na kraju priče o sjećanju na Romera da je jedan od prvih poteza novog pape Franje bilo ponovno pokretanje (odnosno, čak „deblokiranje“, kako je rekao nadbiskup Paglia) beatifikacijskog procesa biskupa Romera.

U ne tako davno pročitanoj knjizi američkog komunikologa Philipa Yanceya „Isus kakvog nisam poznavao“ naišao sam i na sljedeći citat: „Dvije riječi ne bismo nikad mogli primijeniti na Isusa iz evanđelja: dosadan i predvidljiv. Kako se onda dogodilo da je crkva ukrotila takvu ličnost – i uspjela, kako je to rekla Dorothy Sayers, 'vrlo djelotvorno obrezati pandže Lavu Judinu, pretvorivši ga u pristalog kućnog ljubimca za blijede kapelane i pobožne stare gospođe'?“ Tri godine djelovanja Oscara Romera, tri godine na strani siromašnih i obespravljenih, predstavljaju snažan izazov djelovanju današnjih vjerskih autoriteta koji su anestezirali beskompromisne glasove Isusa i starozavjetnih proroka. A njegovo obraćenje tek u šezdesetoj godini života poruka je kako nikada nije kasno za bolji, kršćanskiji život, te za bolje, kršćanskije društvo i Crkvu.

Slika Isusa koju danas naviješta Crkva više odgovara slici Vulkanca Spocka iz „Zvjezdanih staza“: čovjek koji ostaje hladnokrvan, logičan, miran, staložen, sabran, besprijekorno discipliniran, intelektualno i duhovno nadmoćan, koji ima kontrolu nad emocijama i svijetom s kojim je pomiren, i koji je u korektnim odnosima sa svima, iznad i izvan konflikata i emocija kojima se razdiru opterećeni, siromašni, nezadovoljni... Da li to odgovara biblijskom Isusu?

Dovoljno je otvoriti Evanđelje i tamo sresti emotivnog čovjeka, osjetljiva na nepravdu, razočarana tvrdoglavošću i razbješnjena samoopravdavanjem i licemjerjem svojih sunarodnjaka, oduševljena jednostavnom vjerom, čovjeka koji poradi kraljevstva Božjeg, svijeta novih i boljih međuljudskih odnosa, beziznimno govori istinu i suprotstavlja se nepravdi i strukturama koje ju proizvode, što ga dovodi do nasilne smrti. Koja ipak nije kraj. Što pokazuju izvještaji o Isusovom uskrsnuću, ali i brojni primjeri njegovih učenika koji su zbog svoje velike ljudskosti i borbe za pravdu i siromašne nadživjeli smrt koju su im priredili protagonisti nepravednih društvenih struktura. Duboko svjestan toga bio je i Oscar Romero, izjavivši malo prije svoje smrti: „Ovog sam tjedna dobio obavijest da sam na listi onih koji će sljedećih tjedana biti ubijeni. Želim, međutim, jasno reći da glas pravde nitko ne može ubiti.“

Neka ove gornje riječi posluže kao ohrabrenje i nada svima onima koji su, bilo iz religioznih bilo iz nereligioznih motiva, zbog zalaganja za pravdu i istinu doživjeli poniženje, šikaniranje i represiju. A neka posluže i kao ozbiljna opomena onima koji su pokušali nasilno ušutkati glas pravednika, kao i onima koji su iz straha i interesa stali na stranu nepravednih nasilnika.

Marijan Oršolić

prometej.ba

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU