fbpx

9apollo and daphne

Vijenac od lovora krasio je glave osvajača od antičkih vremena i rimskih imperatora do Napoleona Bonaparte vjekovima poslije. Kako je Apolon i bog pjesnika, pjesnici su često simbolizirani lovorovim vijencima. Dafne je i ime prve opere, djela kompozitora Jakopa Perija

Kroz historiju čovječanstva zabilježeni su mnogi pobjednici i pjesme o njihovim podvizima. Generali i vladari kao što su Aleksandar Veliki, Gaj Julije Cezar i Napoleon Bonaparta, velikani među osvajačima čija su imena opstala davno nakon propasti njihovih carstava, zauvijek su ovjekovječeni u analima historije. Neki pobjednici su, pak, svoja imena istaknuli na drugim poljima – maratonskim stazama i sportskim dvoranama. A nisu ni svi pjesnici laskali dostignućima drugih, a mnogi su u svojim stihovima pjevali o ljubavi, često tragičnoj i neuzvraćenoj. Kada usporedimo ove grupe naizgled različitih historijskih ličnosti, kada pogledamo skulpture i slike na kojima je prenesen njihov lik, možemo primjetiti jedan vrlo čest motiv. Na glavama ovih velikana prikazan je vijenac.

Simbolizam vijenca vuče svoje korijene u pričama o Apolonu, jednom od najvažnijih grčkih bogova. On je sin Zeusa, vrhovnog boga grčke mitologije i titanke Leto, božice iz starije generacije božanstava. Zajedno sa sestrom blizankom Artemidom, Apolon spada u mlađu generaciju božanstava. U njegov mitski podvig ubraja se ubijanje čudovišne zmije Pitona kojeg je njegova ljubomorna maćeha Hera, boginja braka, poslala na Leto kao kaznu za Zeusovu preljubu. Na mjestu gdje se odvila ova bitka, a koje je u Delfima nadomak planine Parnas, Grci su izgradili svetište u čast Apolona (koji je među svojim brojnim atributima i bog proročanstva). Svetište je predvodila proročica Pitija, čija je titula preuzeta iz imena pokošene zmije, tj. Pitona, a koja je svoje proročke vizije crpila uzdisanjem plinova koji su izlazili iz pukotina u zemlji na kojoj je izgrađen hram. Grčki filozof Platon je zabilježio da je njegovom učeniku proročica Pitija rekla da nema mudrijeg od Sokrata, na što je Sokrat navodno izjavio da „zna da ništa ne zna“. Za Grke je svetište u Delfima predstavljalo centar svijeta i u hramu se nalazio kameni omfalos (što u prijevodu znači pupak, a u datom kontekstu „pupak svijeta“).

Za Grke je Apolon predstavljao ideal atletski građenog i mladog čovjeka, te je zabilježeno mnogo mitova o njegovim ljubavnicama među smrtnicama – pa čak i o pokojem ljubavniku. Mnogi od tih mitova imaju nesretne završetke, gdje njegovi zaljubljenici stradaju zbog svoje čežnje prema mladom bogu. No, jedan se naročito ističe. U tom mitu, Apolon je osjetio neuzvraćenu ljubav prema jednoj djevojci, te je ta priča ostala najzapaženija među umjetnicima.

Prema predanju, Apolon, kao vrsan strijelac, jednog je dana ismijavao Erosa, boga ljubavi, zbog njegove upotrebe luka i strijele u svrhe zaljubljivanja smrtnika hicem u srce.

„Šta radiš sa tako moćnim oružjem nestašni dječače?“ – dobacio je Apolon. „Oprema koju nosiš dostojna je mojih ramena. Umijem da ulovim životinje i nanesem smrtne rane svojim neprijateljima. Čak je i monstruozni Piton pokošen mojim strijelama! Budi zadovoljan što svojim strijelama raspaljuješ ljubav u srcima ljudskim, ali moju čast nećeš dostići.“

Eros, razjaren ovakvim uvredama, pripremi dvije strijele – jednu zlatnu i jednu olovnu. Zlatnom strijelom je pogodio Apolona i time izazvao u bogu strastvenu ljubav prema nimfi Dafne, kćeri riječnog boga Peneja. No, drugu strijelu, onu od olova, namijenio je za Dafne. Ista je imala suprotan efekat i izazvala je u Dafne odbojnost prema Apolonu. Jednom prilikom, kada su ugledali jedno drugo, započeli su utrku – Apolon ganjajući Dafne i izjavljujući svoju ljubav prema njoj, a ona bježeći od njega. Trčali su dugo i držali rastojanje između sebe, no Eros odluči da još jednom interveniše i pospješi Apolona u naporima. Shvativši da ju Apolon sustiže i osjetivši da je na izmaku snaga, Dafne povika svom ocu Peneju: „Oče, pomagaj! Otvori zemlju da me proguta, uništi ljepotu što me povrijedi ili promjeni mi ovaj oblik tijela što me uništi! Oslobodi me od ovog čovjeka istog trenutka!“. I čim izgovori te riječi, Dafne osjeti neku težinu u udovima. U grudima osjeti kako se pretvaraju u koru drveta, od njene kose posta lišće, od njenih ruku grane, od prstiju grančice, a noge joj se stopiše sa zemljom kao korijenje. Dafne tako postade drvo lovora. (Njeno ime, zapravo, na grčkom jeziku i znači lovor.)

Iako ga je odbila, Apolon se zakleo da će je voljeti zauvijek. „Pošto ne možeš biti moja nevjesta, bit ćeš moje drvo lovora. Uvijek ću te imati u svojoj kosi, moje lire će te imati, moji tobolci će te imati. Pratit ćeš generale kada sa svojim vojskama krenu po trijumfe, na pobjedničkim ceremonijama isticat će te, a isto tako kao što sam ja vječito mlad – tvoje lišće imat će ljepotu i neće venuti“. Nakon izjavljivanja ovih riječi, Apolon je sebi izradio lovorov vijenac. Od tada, lovorov vijenac smatra se simbolom slave. Dodjeljivan je pobjedničkim atletičarima i drugim sportistima na Pitijskim igrama koje su održavane u Delfima u Apolonovu čast, dok je u onim poznatijim – Olimpijskim igrama, pobjednicima dodjeljivan vijenac od maslinova drveta. Vijenac od lovora krasio je i glave osvajača od antičkih vremena i rimskih imperatora do Napoleona Bonaparte vjekovima poslije. Kako je Apolon i bog pjesnika, pjesnici su često simbolizirani lovorovim vijencima. Dafne je i ime prve opere, djela kompozitora Jakopa Perija. Titula laureat, koja znači ovjenčan i koja korijen vuče iz latinskog naziva za ovu biljku – laurus nobilis, izraz je kojim se označava dobitnik neke prestižne javne nagrade na polju nauke ili umjetnosti.

Autor: Damir Omerbegović

prometej.ba

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU