fbpx

Što da mu kažem? – „Čuj, ja sam zapravo liberalna, sekularna Šiitkinja, i ISIL me vjerojatno mrzi više nego ti, zato budimo prijatelji“? Teško.

790x4501665kolumnap

Autorica: Masuma Rahim, THE GUARDIAN

Dugo sam očajavala nad onim što sam gledala i slušala posljednjih 15 godina. Jedno vrijeme ljudi su me znali često pitati podržavam li Al-Qaidu i mislim li da je napad 11. rujna ili 7. srpnja bio opravdan. Smatrala sam da je pomalo uvredljivo takvo nešto pitati, no bila sam u ranim dvadesetima, i govorila sam sebi da je bolje da pitaju nego da pretpostavljaju kako simpatiziram ideologiju punu mržnje.

Vremena se, međutim, mijenjaju i nitko me nikad nije pitao podržavam li pokolj Leeja Rigbyja ili što mislim o Charlieu Hebdou, ili Boko Haramu ili zvjerstvima Islamske države po čitavom svijetu. Možda je to napredak, ali kad se bolje pogleda ne izgleda kao napredak.

Činjenica je da se zadnjih godina sve više osjećam nelagodno, i to svaki put kad čujem za novo zvjerstvo. Najprije, uvijek je prisutan užas i nada – gorljiva nada – da počinitelji sebe ne smatraju muslimanima. Onda prezirem sebe što se nadam tomu, no znam kako su strašne posljedice njihovih tvrdnji da su muslimani. Prestravljena sam time.

Zatim, imam osjećaj dužnosti da distanciram islam od djela takozvanih muslimana. Mrzim taj osjećaj: da „outam“ moju vjeru kao nenasilnu. Umorna sam od branjenja svoga sustava vjerovanja i sebe same. Nikakav zločin nisam počinila.

Tumaram Londonom, svojim gradom, u stanju neprestane napetosti; hiper-svjesna pogleda ili osobe koja hoda iza mene. Hidžab nosim više od 20 godina i nikada mi nije donio nikakvu teškoću. No, zadnjih nekoliko dana razmišljam da ga skinem. Nemam namjeru to napraviti, ali dotle je došlo

Usprkos strahopoštovanju što ga imam za manifestaciju tuge – pred solidarnošću s onima kojih je sigurnost i način života tako okrutno silovan – pitam se zašto malokad vidimo slične manifestacije kada su zločini počinjeni u ne-zapadnim zemljama. Ljutim se zbog toga, a onda postanem zabrinuta da je ta ljutnja, iako razumljiva i legitimna, opasna i razdorna. Brinem se kakav će to utjecaj imati na mene.

Od pariških napada uplašenija sam nego ikad. Islamofobni napadi povećali su se za 300 posto. Brojni islamski centri, uključujući džamiju u Finsbury parku, meta su paleža. Posljedica je to video uradaka s verbalnim i fizičkim islamofobnim napadima u javnom prijevozu – a primjetno je da, dok mnogi to rado snimaju, malo tko želi uskočiti i pripomoći.

Onda, prošlotjedna naslovnica u novinama „The Sun“ koja donosi da je svaki peti musliman u Velikoj Britaniji „simpatizer džihada“ – izvrtanje koje sije strah utemeljeno na upitnom istraživanju – ne doprinosi tomu da muslimani osjećaju sigurnost i podršku. Zasigurno, nije svatko tamo vani spreman da nas napadne, no ne može nas se kriviti što smo preplašeni.

Muslimanka sam malenog stasa. Koristim se javnim prijevozom gdje god idem. Često kasno dolazim kući. Nosim hidžab. Laka sam meta. Ali nikada nisam imala bilo kakvih problema, osim što me je jednom jedan čovjek nazvao „jebenim šljamom“. Mislim, jednom me je neki dječak nazvao „zakrabuljenom“ tamo nekad 1999., no jedva da to možemo uzeti u obzir.

Zapravo, ponekad sam zadivljena što nisam ni zlostavljana ni pretučena – još.

Jer, zar smijem imati dosad toliko sreće? Jednom je jednostavno mora nestati. Ljudi koji izgledaju i govore kao ja svaki dan prolaze kroz pakao, a ja ne. Što ako se jednoga dana to dogodi meni? Sumnjam da će moga napadača duboka i iskrena teološka rasprava odgovoriti od toga da me zlostavlja. Što da mu kažem? – „Čuj, ja sam zapravo liberalna, sekularna Šiitkinja, i ISIL me vjerojatno mrzi više nego ti, zato budimo prijatelji“? Teško. Uz to nisam netko tko će situaciju dodatno zapaliti odvraćanjem uvredom na uvredu, tako da bih morala sjediti tu i otrpjeti.

Strašno je što pišem ove riječi. I ako jednoga dana postane još gore, nemam fizičke snage da se obranim od bilo koga tko me napadne. Budem li trčala, neću daleko dospjeti. Nemam nikakve šanse.

Nikada nisam bila svjesnija toga da sam muslimanka, kao sada. Nikada prije nisam bila ispunjena strahom. Živim u Britaniji cijeli život i ona je moj dom koji volim, no sada se bojim stvari koje mi prije kratko vremena uopće ne bi uzrokovale neugodu.

Tumaram Londonom, svojim gradom, u stanju neprestane napetosti; hiper-svjesna pogleda ili osobe koja hoda iza mene. Hidžab nosim više od 20 godina i nikada mi nije donio nikakvu teškoću. No, zadnjih nekoliko dana razmišljam da ga skinem. Nemam namjeru to napraviti, ali dotle je došlo. Moja izloženost me dovodi u opasnost, a jedan mali dio mene misli da je jedini način da preživim taj da zaniječem da sam muslimanka.

U ovih deset godina rada u brizi za mentalno zdravlje, često s nasilnim, opasnim, očajnim, bolesnim ljudima, nikada nisam imala problema zbog svoje vjere. No sada, očekujem da će jednoga dana neki pacijent odbiti da radi sa mnom, ili učiniti nešto gore, zato što sam muslimanka.

Jednom mi je jedan prijatelj rekao: „Neće uvijek muslimani biti neprijatelji. Jednoga dana bit će to netko drugi. Bit će drugačije i lakše.“

Tada sam mu potvrdno klimala. No sada više ne vjerujem u to. Ne vjerujem da će biti bolje; da jednom ljudi poput mene neće biti neprijatelji. Zašto da vjerujem u to? Vidite u kakvom smo stanju. Vidite kakva je vladina strategija za borbu protiv terorizma, koja na sve nas gleda kao na sumnjivce. Vidite neprestani sukob na Bliskom istoku.

Dakle, hoće li to odsad biti ovako? Diskreditirana od medija i političara; dok mi se govori da je moj način života „opasan“; dok se stavlja preda me „sigurnosne mjere“; dok mi se govori da su ljudi poput mene nepoželjni?

Moja obitelj došla je ovamo jer im je život bio u opasnosti u njihovoj vlastitoj zemlji; gdje da ja idem? Kako da tako živim ja ili bilo tko od nas?

Ne možete to potpuno razumjeti ako to nije i vaša stvarnost. Ne možete razumjeti nemoć i bijes koji osjećam kada čujem da se moj jedanaestogodišnji nećak mora braniti od rasističkih islamofobnih komentara svojih neukih školskih drugova.

Prestravljena sam svijetom u kojemu će živjeti djeca moje sestre; zbog svih onih koji su na milosti onih koji šire mržnju i promiču nasilje. U tom smislu, voljela bih kada bi ISIL bio jedini neprijatelj. Nažalost, ISIL je samo vrh ledenjaka koji ne pokazuje znakove smanjivanja.

S engleskog: H.V.

Prometej

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU