fbpx

000 1AX3HK e1571136618365

Diže se hajka! Nepotrebno se stvaraju tenzije! Mediji to samo rade da povećaju čitanost! – tako glase neke od službenih i stručnih reakcija na slučaj silovanja 15-godišnje djevojčice u malom mjestu kraj Zadra. Prvi se na tom interpretacijskom tragu cijelog slučaja javio glasnogovornik suda u Zadru, a priskočio mu je u medijskoj raspravi i Marin Mrčela, sudac Vrhovnog suda. Istim, samo retorički neutralnijim i kamufliranijim stavovima, služe se i oni koji zazivaju neovisnost i cjelovitost pravosuđa.

Marko Kostanić - Bilten

Sav ovaj institucionalni cinizam uperen je prema obrani odluke suca Ivana Markovića kojom je pet punoljetnih osoba prijavljenih za kontinuirano grupno silovanje i ucjenjivanje djevojčice pustio da se brane sa slobode, uz zabranu prilaska žrtvi i obvezu javljanja dva puta mjesečno u policijsku postaju. Pored samog odvratnog zločina, neophodno je i znati da svi osumnjičenici, uključujući još dvije maloljetne osobe, žive u istom malom mjestu kao i žrtva. Također, čini se, prema dostupnim medijskim izvještajima s lica mjesta, da sam zločin nitko ni niječe. Naime, prilikom pritvaranja osumnjičenih, pred policijskom postajom su se pojavile njihove obitelji koje su glasno negodovale i navodno optuživale žrtvu da je sama dala povod za masovna silovanja.

Sasvim očekivano i nužno, sučeva odluka je izazvala burne reakcije. Osim krajnje neobjašnjivog izostanka pritvora za brutalan zločin koji, prema svemu sudeći, uopće nije sporan, šokantnosti odluke je dodatno pridonijela činjenica da žrtva i osumnjičenici žive u istom malom mjestu. I da su mjere zabrane prilaska u tom slučaju sasvim drukčija stvar od onih u milijunskom gradu. No, same reakcije i zahtjeve javnosti i udruga nije potrebno ovdje dodatno pojašnjavati. Da bi sagledali dubinu društvenog problema, valja se usredotočiti na one koji brane odluku suca. Naveli smo dvije “taktike”: prozivanje medija i obrana autonomije pravosuđa.

Dvije taktike

Krenimo s drugom. Tako spomenuti sudac Mrčela tvrdi da se postupci o maloljetnicima po zakonu ne smiju iznositi u javnost i da je, zapravo, samim curenjem informacija u javnost na neki način kontaminiran slučaj. Jer kad dospije u javnost onda svi sude bez da znaju dovoljno. Na stranu validnost formalnog i pravnog argumenta, ali što kad je posrijedi prilično očita nepravda i kad se vidljivo žrtva ne štiti? Što bi svi trebali naprosto šutjeti? Je li nam djelovanje hrvatskog pravosuđa posljednjih godina jamac povjerenja u sustav da će sam ispraviti krive korake ili nepravde u proceduri? Jesu li svjesni oni koji se pozivaju na autonomiju pravosuđa kako se sustav odnosi prema ženama žrtvama nasilja? Što bi svi trebali čekati da se u zrakopraznom prostoru sustav sam od sebe popravi i glumiti mudrace koji ne mogu ništa komentirati jer ne znaju sve informacije? Evo vam jedna informacija: grupa muškaraca je godinu dana silovala djevojčicu i živi s njom u istom malom mjestu.

A možda još gnjusnija taktika je ona koja svu krivicu slijeva na medije po obrascu na samom početku izloženih parafraza. Međutim, ona je postala sasvim uobičajena, pogotovo na desnici. Kad god se dogodi neki politički ili društveni problem koji vam ne odgovara, optužite medije za dizanje hajke. Bilo da se radi o popovima, navijačima ili korumpiranim političarima. Nažalost, iako se radi uvijek o podloj podvali, ona se zasniva na postojećim medijskim trendovima. S obzirom na klikbejt politiku, breaking news poetiku i urednički pristup temeljen na “šokiranju i skandaliziranju”, lako se i u ozbiljnim slučajevima braniti time da se radi o hajci i umjetno stvorenoj tenziji. Koliko god da je gnjusno, može zvučati uvjerljivo.

Dakle, s jedne strane tobožnja neovisnost pravosuđa, a s druge ovisnost medija o oglašivačkim prihodima, kreiraju prostor za obranu ovakvih i sličnih sudskih odluka. Neovisnost pravosuđa je, inače, politički izboren civilizacijski doseg, a ne licenca koja se stječe na pravnom fakultetu. I kad je ona ugrožena – bilo na rodnoj, političko-stranačkoj ili ekonomskoj osnovi – može se obraniti jedino javnim djelovanjem. Kao što se i uvjerljivost medija može povratiti jedino njihovom neovisnošću od oglašivačkih prihoda.

Sustav koji ne štiti silovane djevojčice ne može se pozivati na neovisnost, neutralnost i autonomiju. Tu mu neovisnost, neutralnost i autonomiju ne mogu priskrbiti pravni autoriteti i stručnjaci, već samo oni koji traže za pravdu za djevojčice.

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU