fbpx

Iako nismo niti glasni, niti smo agresivni, pitanje osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju mora biti prioritet svakoj vladi, na svim razinama.

Ante Raos Kolumna2

A gdje sam tu ja? Nekako mi dođe da se svaki put pitam vidi li itko u ovoj 'grebenoj' državi osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju. Dobili smo novog mandatara, konstituirali smo Hrvatski sabor, izabrali smo predsjednika Sabora i odlučili smo se za reforme. Koje i kakve, eh to je već pitanje, ali sa sigurnošću mogu reći da ja tu sebe ne vidim.

Da me se krivo ne shvati: nisam ja protiv ove ili one koalicije, nisam ja protiv ovog ili onog mandatara, ja sam samo za osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju. Dakle ja nisam PROTIV, ja sam ZA, ali za istu šansu, za život bez ograničenja, za obaveze i odgovornost, a tek onda prava. Ali ja tu sebe ne vidim, izazovi koje zagovaram niti su na vidiku, a niti su u porukama onih koji su se izjasnili za reforme. Ovih dana slušam razne najave kojima će se štititi ovi ili oni, ovo ili ono, ali osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju ni u primisli. Ponekad mi dođe da se upitam tko sam ja u stvari i što su to moje obveze i kako ih ostvariti, kada u većinu ustanova ne mogu ući a kamoli biti njihov korisnik ili ne daj Bože djelatnik.

Iza nas je 2015., godina u kojoj smo pokušali skrenuti pozornost na ravnopravnost, na zajednicu jednakosti, na rješenja u kojoj smo svi u poziciji da odlučujemo o vlastitim izazovima i sve smo dali da se to i dogodi, ali preko pola milijuna osoba raznih uzrasta niti se tko sjeti, niti ih tko razumije. Izmišljeni su nekakvi očevidnici koji služe predstavnicima vlasti kao paravan transparentnosti, a u biti zadaća im je da se veliki broj osoba s invaliditetom degradira, da se njihovi izazovi marginaliziraju. Što reći za osobu koja ima oštećenje organa za kretanje u visini od 80 posto, koja ne može ostvariti pravo na beneficirani radni staž jer se u očevidniku ne vodi pod tom stavkom. Nažalost, ovo je istinito. Ali to je samo jedan mali banalni izazov u odnosu na mnoga druga pitanja koja treba regulirati kako bi bili u funkciji potreba osoba s invaliditetom i djece sa teškoćama u razvoju, kako bi im se omogućila maksimalna ekonomska i svaka druga integracija.

Znam da nemam pravo nikome suditi, a ja to i ne radim, ja samo zagovaram da osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju ne smiju biti stvar zaborava ili 'džoker zovi' u (pred)izborno vrijeme. Iako nismo niti glasni, niti smo agresivni, pitanje osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju mora biti prioritet svakoj vladi, na svim razinama. Ma koliko mi bili različiti, u svemu što radimo bitno je naći ono osobno, ali ne materijalno, već ono što te oblikuje, što te ističe.

Novi mandatar? Vjerujem kako je i inteligentan i sposoban za mnoge zadaće, ali odgovorno tvrdim da izazove osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju niti razumije niti poznaje, što mu niti malo ne zamjeram. Da biste razumjeli i poznavali određene izazove morate ih živjeti osobno, a život s invaliditetom ne želim nikome. I iza svih velikih imena stoji samo čovjek, jednostavan, naivan, iskren, pošten, svoj, human, nehuman, dobar, loš.

Zato kada govorimo osobama koja se kreću pomoću invalidskih kolica, na štakama, kada govorimo o slijepim i slabovidnim, gluhim i nagluhim, osobama koje žive razne intelektualne izazove, nemojmo nikada zaboraviti da i iza njih stoji samo čovjek sa svim svojim manama i vrlinama.

I svi vi koji ste preuzeli odgovornost ne zaboravite: i ja sam tu, jedan od četiri i kusur milijuna stanovnika i samo želim odlučivati i misliti o sebi i za sebe, kao i svatko drugi. Ništa više!

Piše: Ante Raos/ in-portal

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU