fbpx

knjizevno vece

Boreći se da nađe svoje mjesto, queer književnost se istovremeno morala boriti protiv književnog kanona koji je na ovim prostorima uvijek bio patrijarhalno ukorijenjen, falogocentričan i heteronormativan. Tu borbu je nužno pratila i borba za elementarna ljudska prava koja je zahtijevala reprezentaciju. Moć jezika je moć imenovanja, a bez moći imenovanja, kako to kaže Donna Haraway u “Cyborg Manifesto”, ostajemo prećutani ili imenovani pogrdno, isključeni i opisani od strane onih koji ne pripadaju našem iskustvu. I sam termin „queer“ je nekada služio upravo da se queer osobe označe kao “izopačene” a reimenovanje te riječi i davanje pozitivnog značenja stavilo je moć opisivanja u ruke onih koji su do juče bili/e isključeni/e kao takvi - kao kompleksna ljudska bića sa iskustvima drugačijeg konstruiranja ljubavi, romantičnih i seksualnih odnosa.

piše: Selma Kešetović

Tako je queer književnost imala dva zadatka: dekonstruiranje žudnje u heteronormativnoj matrici i ispisivanja svoja koja će tražiti publiku koja joj ne pripada. Ne postoji tačka u kojoj se sa sigurnošću može tvrditi da je queer književnost otpočela ili počela brojati svoju povijest, ali budući da je u bivšoj Jugoslaviji homoseksualnost bila kažnjiva zakonom, a umjetnost takve vrste cenzurirana, prodor u javnu sferu queer književnost će doživjeti tek raspadom Jugoslavije, kada su se pojavile i pojavili autori i autorice koji su mogli svoje žudnje imenovati bez straha od gonjenja zakonom, ali opet, s teškim zadatkom odupiranja i dalje homofobnom, transfobnom i heteronormativnom društvu.

Ono što povijest sigurno radi, a treba se tome neprestano odupirati, jeste brisanje povijesti manjinskih skupina kako one ne bi ostvarile kontinuitet i kako bi uvijek kretale iz početka. Upravo je iz tog razloga važno prisjetiti se početaka.

Naši pioniri/ke u ispisivanju queer iskustva pojavili/e su se otprilike u isto vrijeme u matičnim državama - sad su imali/e zadatak da se odupru nacionalističkom patrijarhatu i da osnaže queer osobe koje su, za promjenu, željele čitati o queer likovima, o queer iskustvima i čitati poeziju koja govori o queer subjektu.

Jedan od prvih queer romana na prostoru bivše Jugoslavije doći će iz Srbije i napisat će ga Dejan Nebrigić. Dejan Nebrigić je bio neumoljivi mirnodopski, feministički i gej aktivist čiji će se život rano ugasiti, nasilno, bit će ubijen na svoj dvadesetosmi rođendan od strane svog partnera. Iza sebe ostavlja ne samo rezultate svoje političke borbe, nego i prvi gej roman pod naslovom Beograd-Paris-New York”.

222084 1200 1200

Vjerovatno zbog svoje generacijske melankolije (muškarci njegovog godišta su se našli u žarištu nacionalističkog raspada Jugoslavije u vrijeme kad je trebalo zakoračiti u važno doba gradnje identiteta i odnosa i uglavnom su ostali pasivni, prepušteni i sjetni) i djelimično zbog unutarnje otpornosti prema općevažećem šovinističko-nacionalističkom sustavu, Dejan je poistovijetio svoj umjetnički izraz s programskom tenzijom esteticizma, tačnije, s velikim estetom svjetske književnosti Oscarom Wildeom. I ne onim dijelom Wildeovog opusa gdje se on, uglavnom superiorno, bavi englesko-francuskom aristokratijom, nego njegovom ispoviješću u zatvoru, kada je već osuđen zbog svoje homoseksualnosti, ispovijest koja je rezultirala knjigom „De Profundis“. Da se podsjetimo, Oscara Wildea je u zatvor smjestio otac njegovog ljubavnika, tada ugledni aristokrata Markiz Queensberry. Oscar se našao između kompleksnog odnosa oca i sina, a oni su ga vrlo rado žrtvovali. Ironičnim putem iste tragične priče, Dejan se zaljubio u mladića koji je karakterom i svojim odnosom prema njemu doista podsjećao na mladog Alfreda Douglasa. Njegov otac, ugledni srbijanski moćnik, također nije bio oduševljen Dejanovim „pogubnim utjecajem na njegovog sina“ i cijeli taj slučaj je završio na sudu, a Dejan nije dobio dvije godine zatvora, ali jeste smrtne ozljede od svog bivšeg ljubavnika. U romanu „Paris-New York“ odlučuje se za književni stil koji je bio svojstven Oscar Wildeu i opisuje potragu za svojim Z., njegovim Alfredom Douglasom i neprestano se definira u odnosu na njega. Smoren padom jugoslovenskih vrijednosti koje mu nisu bile bliske i užasnut nadolazećim, prisiljen je bježati u Paris ili New York koje je smatrao centrom zbivanja, a Beograd tek pukom periferijom. Međutim, poput Krležinog Leona koji se vraća da bi uvidio koliki je Glembaj, Dejan se vraća u Beograd da bi dijelio sudbinu svog prijatelja kao i srbijanskog naroda. Iako krajnje nepoželjan u društvu koje je na nacionalizmu i fašizmu gradilo temelje novog doba, Dejan je to stanje definirao svojom stvarnošću. Nije ga ponukao na drugačiju odluku ni njegov konstantan strah od smrti. Naravno, prenaglašen strah od smrti prati skoro sve marginalizirane osobe, jer se tako reflektira njihovo simboličko umiranje (jer nisu dorasli zahtjevima falogocentričnog sustava). Njegov roman ostaje izravan i pripovjedački i iako je postmodernizam već proglasio smrt autora, ispovjedni ton romana otklanja zavjesu između autora i pripovjedača i ostavlja nam svjedočanstvo o jednom životu u heteronormativnoj i patrijarhalnoj Srbiji.

Hrvatski pisac Dražen Ilinčić svojim romanom „Berlinski ručnik“ donosi sasvim drugačije, i kulturološko i queer iskustvo. On je uvidio da se aktivizam kreće novim tijekom (nakon što je stvorena povoljnija klima za queer populaciju), da se Zagreb mijenja pod zadatom misijom prilagodbe europskom načinu života (i gnuša se balkanizacije koja mu se, eto uvijek, nekako obija o glavu) i da porno-šik polako nalazi povoljno tlo. No, biti peder i dalje nije baš za diku, posebno ako se hoćete izraziti na ulici poljupcem ili držanjem za ruke. Vidjevši da je medijski prostor postao fleksibilniji, Dražen Ilinčić se odlučio ispovijediti kolegama, pederima, cijeloj Hrvatskoj i šire, knjigom koja je odmah buknula kao prvi gay roman u Hrvata i (Hrvatica, je ‘l?). No buknula, ali nije osobito zainteresirala same desničarske čuvare/ice morala, njima je ta knjiga vjerovatno bila potvrda niza stereotipa koji iznose kako bi spriječili daljnju emancipaciju homoseksualaca i lezbijki u Hrvatskoj. I upravo je tu Ilinčić naišao na negodovanje među samom queer populacijom, jer je autor doslovno uzeo na sebe zadatak da govori u ime svih homoseksualaca u njegovom podnevlju. Kako Trpimir Matasović primjećuje, pripovjedač uvijek radije koristi „mi“ nego „pošteno ja“. Pošto sebe smatra zrelim i uspješnim i svoj svjetonazor ispravnim, pripovjedač s podsmijehom gleda na pokušaje mlađih homoseksualaca da se pronađu, da izaberu neki put koji rezultira ljubavlju, a ne samo seksom. Generalizacije kojima se pripovjedač rasipa kako bi svako svoje zapažanje proglasio zapažanjem homoseksualne populacije, ali i generalizacije kojima podilazi još uvijek tvrdom falogocentrizmu, prelako su čitljive i tako je prelako i dobio osudu - pri samoj prezentaciji knjige.

10428290. UY458 SS458

„Berlinski ručnik“ nema osmišljene strukture. Zamišljen i ostvaren kao asocijativna ispovijest koja će ga razotkriti kao homoseksualca koji se osjeća kao autsajder u rodnoj Hrvatskoj, pa brzi seks traži u otvorenom gradu Berlinu, gdje postoje divne saune u kojima uživa do mile volje (i bez ikakvih poteškoća, vezivanja i suvišnih pitanja) i ne trudi se promijeniti stanje u rodnoj zemlji. Odlučuje se za bijeg iz „svoje stvarnosti“ u svijet gdje nije bitno ništa do njegove erekcije. Njegova rodna Hrvatska ga uglavnom interesira u virtualnom prostoru, gdje on pomno traži potencijalne partnere za seks putem gay profila. Gay profili jesu jedna sasvim specifična stvarnost za gej populaciju kojom se povezuju i dolaze do kontakta, seksualnog, ali i nekog drugog.

Virtualni prostor je zauzeo važno mjesto u romanu. I doista, upravo je virtualni prostor gradio gay/lezbian identitete u balkanskoj kulturi. U nemogućnosti bilo kakve komunikacije ili priznanja svojih seksualnih preferencija (i onog što ih može pratiti, od tjeskobe do samoubojstva) jedini prostor gdje mogu propitivati, upitati, konstruirati, upravo je globalna mreža. Ona može mnogo pomoći osobama koje se ne uklapaju u vladajuće modele seksualnog (ili nekog drugog) ponašanja, ali također može biti opasan bumerang. To nemalo olakšava homoseksualcima da pronađu osobe svoje seksualne orijentacije. Također, queer forumi (repezentativni www.queer.ba, www.gay.hr i www.gay-serbia.com) nude stalne debate i načine na koji se mogu konstruirati gay/lezbian identiteti (i ne samo oni, nego i oni biseksualnih, transrodnih i ally-saveznika/ca) i prelazi u potpuno ispunjene potrebe za komunikacijom. Gej osobe na našim balkanskim prostorima tada su (još uvijek) u stanju velike represije, te su izgubljene u pokušajima kopiranja heteroseksističkih modela. Tako pripovjedač primjećuje da su brojni profili u kojima je prisutna autohomofobija, dakle, strah - navodna superiornost od feminiziranih muškaraca i muškaraca „pederske naravi“. Patrijarhalno društvo funkcionira na principu binarnih suprotnosti kultura/priroda, muškarac/žena, hetero/homo… Jedna strana suprotnosti gradi identitet na osnovu i na štetu druge, muškarac se definira kao ono što nije žena i kako patrijarhalno društvo favorizira muško, a žensko definira kao nužno negativno, onda muškarac uspostavlja svoj diskurs moći na štetu žene. Na sličan način se gleda i na seksualnost. Heteroseksualac je favoriziran u patrijarhalnom društvu, jer on uspostavlja red i mir u poretku. To jeste njegov poredak. Kako se žene koje su marginizirane u društvu, podsvjesno žele približiti centru moći time što podržavaju taj centar, taj isti centar moći ih ugnjetava, tako je i u homoseksualnoj populaciji mnogo onih koji se žele približiti heteronormativnom centru moći time što će podržavati iste. Tako i određeni broj gej muškaraca ocjenjuje žensko kao nužno negativno, voljan je u raspravama stati na stranu heteronormativnih muškaraca, voljan je dijeliti ljude svoje seksualne orijentacije na feminizirane i nefeminizirane (s tim što je feminizirano loše), govoriti o pravim muškarcima i tetkicama, čak i napadati one homoseksualce koji odbijaju sudjelovati u podršci onog sustava koji ih ugnjetava i diskriminira. Njihovi profili obvezno sadržavaju dio u kome traže „normalne“ muškarce, a ne „tetkice i femi-dečke pederske naravi.“ Poneki dodaju „nemam ništa protiv njih, ali neka se drže podalje“ (replika tako često korištena u pasivnoj homofobiji: „nemam ništa protiv homoseksualaca, ali neka se drže dalje od mene i moje djece.“) Pripovjedač na pojedinim mjestima vrlo uspješno rasvetljuje stereotipe i načine represije, a na drugim upada u zamku dominantne muške kulture. I sam je svjestan svojih povremenih izleta političke nekorektnosti („Ljubav nije jaka, kako se obično govori, ona vam je obična pičkica - oprostite, vrlo suvremeni vitezovi, na političkoj nekorektnosti“. [1]) Iako je prihvatio zadaću da predstavi gay populaciju muškom heteroseksualnom čitatelju (i zavidnom ženskom pogledu), nije se osjećao dužnim da odgovori na zahtjeve političke korektnosti kojoj teže aktivisti, jer je to njegova ispovijest, onakva kakva jest, a ako je i politički nekorektna, opet je homoseksualna, autentično njegova, prva.

Dosta se polemiziralo o svrsi pornografije. Budući da su joj oduzeli status trivijalizacije i budući da se sam autor njome diči kao instrumentom kojim bi približio svoj gej identitet nekom muškom voajeru koji (po nahođenju samog autora) nema tako izraženu dostupnost realiziranja seksualne želje. Kao, muškarci žele seks i u gay svijetu, uvijek dobivaju seks. Politika spolova je učinila da se smatra da žene ne žele seks i stoga, on nije tako dostupan heteroseksualnim muškarcima. Ipak, pornografija u romanu je nesvrhovita. Tako barem kažu gay hrvatski teoretičari. Ima je previše i nije smisleno strukturirana. Dobar je materijal za masturbaciju, ali ne za kongitivne procese. Pripovjedač joj pribjegava kad god se počnu nazirati bilo kakva egzistencijalna ili esencijalna pitanja. Kao i kod Dejana Nebrigića i Dražen svoju pripovjedačku formu nameće kao svjedočanstvo, opirući se smrti autora zarad ispisivanja neheteronormativnog iskustva.

Mima Simić, neizostavno ime u feminističkom aktivizmu, novinarstvu i teoretskom polju dekonstruiranja falogocentričnog sustava, istodobno je prodavačica proze koja je svojim kratkim pričama uzdigla lezbijski senzibilitet na sasvim novu razinu. Kako je i sama rekla, poslala je svoje tekstove krutoj i patrijarhalnoj hrvatskoj književnosti da bi i sama uvidjela kako će se ta ista hrvatska književnosti nositi s njenom poetikom. No, dok se proza lagano uvlačila u internet i štampane zbornike, Mima je žurno radila i na kritici i dekonstrukciji te iste hrvatske književnosti i ostalih pojava pogubnih za ženski(e) identitet(e) u našim južnoslavenskim društvima. Koliko je njena kritika relevantna i koliko ostavlja duboke tragove među književnicima/ama i umjetnicima/ama, pokazao je nesvakidašnji primjer u kojem je na njenu kritiku njegovog filma „Go West“ odgovorio osobno Ahmed Imamović, pozivajući je javno da mu „popuši njegovu kurčinu“, pri tome je nazivajući ono, jer je nije mogao percipirati kao ženu. Taj ispad, ravan skandalu u tjednim novinama, naškodio je samo neslavnom reditelju, dok se Mima Simić hrabro ponudila da i dalje radi na analizi njegovog djela, koji je takvim ispadom još jednom potvrdio da je njegovo djelo zapravo loše maskirana patrijarhalna tvorevina koja ima malo ili nimalo veze sa samom queer tematikom.

mima simic 990x556

Mima Simić

Zalazeći u poetsku kreaciju atmosfere kakvoj je bila sklona Virginia Woolf, koristeći naziv njenog slavnog romana „Svjetionik“, autorica nam nudi otočnu avanturu jedne drugačije ljubavi. „Jezik je nasilje nad osjećanjima“, reći će ona, pripovjedačičin objekt želje, time naglasivši nemogućnost izražavanja ženskog u falogocentričnoj kulturi čiji temelj jeste upravo muški glas. Ona se pak ne povodi jezikom nego erotikom u kojoj preuzima mušku rodnu ulogu subjekta u seksualnom zavođenju i „uzima“ feminizirane muškarce koji je podsjećaju na djevojke. Međutim, kada feminizirani muškarci postaju subjekti (žele natrag svoju društveno prihvatljiviju rodnu ulogu), ona se povlači i njena želja za lezbijskim erotskim iskustvima raste. Najprije, ona podilazi muškoj kulturi koja lezbijke erotizira u svojim fantazijama i čini ih bezopasnim za njihov sustav. Tako se ljubi s pripovjedačicom, a onda prenosi lezbijsku seksualnu napetost svom ljubavniku kojeg uzbuđuje. U dnevnik piše želju za pripovjedačicom kako bi uzrujala majku. Iako želi skinuti rodne stigme koje je sprečavaju da se izrazi, nikada u tome neće uspjeti do kraja. Ljubavni trougao rezultira trudnoćom one nje. Iako je otac njen ljubavnik, ona svoje dijete smatra plodom svog lezbijskog iskustva sa pripovjedačicom. Dijete ne želi van ni nakon isteka trudnoće, te tako postaje otjelovljenje bunta koji počinje i završava u fantaziji, nedozvoljenoj fantaziji koja prkosi naturalizaciji heteronormativne želje. Zadržavanjem djeteta u majčinoj utrobi, protagonistica ga čuva od jezika (temelja falogocentrizma) i prijeti tom istom sustavu putem naučenog straha od smrti (simboličke kastracije) koji predstavlja ženski spol.

I dok su djevojčice odrastale uz animiranu seriju „Candy“, “Candy” je priča Mime Simić o još jednoj djevojci koja je izgubila oca i identitet gradi mimo rodnih granica. Figuru oca zamjenjuje očuh koji je zlostavlja, a nasilje se opravdava kao neizostavan dio represivne kulture. Pripovjedačica se zaljubljuje u njenu rodnu neutralnost koju nalazi prekrasnom. Samo rodnu neutralnost. Ostatak njene želje je usmjeren ka njenom spolu, ka vagini koja se u priči pojavljuje i kao svojevrsna metafora pripovjedačičine izgubljenosti u otvoru u koji pada i teškom mukom se izvlači van. Pripovjedačica koja se bori za status simboličke moći uz svoju braću, pronalazi izvor zadovoljstva, pokretača svog libida, u vagini kao alternativi toj istoj moći. Zbog toga Candy jeste i ostaje programski tekst same autorice.

O metatekstu, tako popularnom u postmodernoj literaturi, autorica će progovoriti u dopadljivoj priči „Dečko sretne curu“. I kako se obično sumnja u ženske spisateljske sposobnosti, te se objašnjene nalazi u naturaliziranju činjenice njenog spola, pa se jednostavno kaže: ‘ona je cura’, implicirajući patrijarhalno određenje koje jedan takav identitet nosi. Pripovjedačica će rješenje jednodimenzionalne prezentacije rodnog pisma vidjeti u feminiziranom muškarcu koji više nije stereotipizacija homoseksualca, nego realna mogućnost evolucije putem feminizacije drušva kao takvog. No, budući da društvo još nije doseglo svoj stupanj feminizacije i budući da je riječ o patrijarhalnom hrvatskom društu, dečko-pisac, oscarwildeovski tip mladića sa plavim kovrdžama (postoji naturalizirani stereotip da kovrdže označavaju senzibilnog vlasnika) osjeća nelagodu glede svog identiteta, te demonstrativno reže kosu do krvi. Lišen svake misionarske uloge, pripovjedač-dečko se prepušta misionarskoj ulozi djevojke koja koči njegovu kreativnost, odbacuje ga kao ljubavnika i nalazi da je on, jednostavno, samo dečko. Obrnut rodni odnos u kojem je cura kritičarka na kraju rezultira sprečavanjem nastanka samoga teksta.

I za kraj, vrijedno je spomenuti da queer proza nije više takva novina na našim prostorima, već ravnopravna književnost koja lako pronalazi put do svojih čitatelja/ica. U Bosni i Hercegovini dvije autorice, Lejla Kalamujić i Lamija Begagić, uspjele su svojim romanima “Zovem se Esteban” i “U zoni” normalizirati queer književnost do momenta u kojem ona nije puka etiketa, nego književnost koja se promatra kroz univerzalne kriterije umjetnosti. Dragoslava Barzut, neumorna aktivistica iz Srbije, uspjela je isto napraviti svojim romanom “Papirne disko kugle.”

Očekujemo da će se progres nastaviti i da jednog dana queer književnost neće biti posebna kategorija, nego univerzalna književnost koju čitaju svi/e - i koja se nalazi u udžbenicima nastavnog plana i programa.

 

[1] Berlinski ručnik-Dražen Ilinčić, Fokus komunikacije, Zagreb 2006, str. 49

Autor: Impuls

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU