fbpx

Jelica1 Copy

Etnografkinja, književnica i novinarka koja se borila za žene i njihova prava u kulturnom i društvenom radu. Žena koju su austrijske vlasti cenzurisale i proganjale, da bi na kraju bila zaboravljena, otkrila je ljepotu ručnog rada boreći se za autorska prava žena i iskazivanje ženske kreativnosti i stvaranja. Bila je daleko ispred svog vremena, oštrog jezika, snažne volje i britkog pera pisala je smatrajući da žena treba da bude obrazovana i načitana. Jedno vrijeme je vodila Višu djevojačku školu u Banjaluci, a živjela je i stvarala u Sarajevu, Mostaru, Zagrebu i Novom Sadu. Ona je i prva žena pedagoški pisac u Bosni i Hercegovini. Svojim naučnim istraživanjima željela je da izloži nekonvencionalni i netradicionalni pogled na ženske stvaralačke mogućnosti, pogled lišen stereotipa koji su podrazumijevali da žena nema pravo na autorsko stvaralaštvo.

piše: Ilijana Božić

Tihomir Ostojić konstatovao je da sve ono što je Vuk Karadžić za narodnu usmenu književnost, to je Jelica Belović za tradicionalne ručne radove i tekstilnu ornamentiku. Njeno djelo je ogledalo jedne epohe u kojem možemo posmatrati protivrječne procese modernizacije društva i kulture tog doba. Njen rad je bio više priznat u inostranstvu gdje je razvila i održavala značajne kontakte pogotovo u krugu etnografa i folklorista, nego u Beogradu, Zagrebu ili Sarajevu. Bila je počasna članica Bečkog folklornog društva. Nažalost situacija se ništa nije promijenila ni danas kada su u pitanju mladi intelektualci. Kazivala je:

„Nije lako ni školovanu čeljadetu sastaviti iz glave geometrijski crtež, a srpska seljanka čini to upravo savršeno, i još mora da prilagodi crtež debljini žica na tkivu za vez! Koliko je tu bistra razuma, zdrave mašte, jake volje, duhovnih domislica i minucijozne pažnje u konstrukciji ornamenta!“

Time je ona ukazivala na ženske mogućnosti, atribute i kreativnost početkom 20. vijeka. Jelica Belović se smatra najplodnijom i najraznovrsnijom učiteljicom i spistaljicom. Prva je pisala o ljepoti ornamentike sa prostora Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine i motivima koji su bili zastupjeni u tim područjima. U člancima kao što su „Žena budućnosti“ i „Moderna žena“ isticala je da žena ne treba biti ograničena bračnim i majčinskim dužnostima nego da treba da doprinese kulturnom i društvenom napretku. Bila je posebna i po tome što nije priznavala zatvaranje u vjerske i nacionalne okvire.

jelica2

Počeci i stvaranje

Rođena je u Osijeku gdje se i školovla, da bi potom obrazovanje nastavila u Zagrebu, Beču i Parizu. Bila je veoma bistra, govorila je devet stranih jezika, a na njemačkom i francuskom je izvanredno pisala. Radove je počela da objavljuje još kao učenica u omladinskim listovima. Kada je stekla obrazovanje počela je da radi kao učiteljica. Svoje znanje prenosila je djeci u Zagrebu, Rumi i Osijeku. Međutim, sticajem okolnosti 1895. godine ova mlada, pametna žena odlazi da živi u Mostar, grad behara, šedrvana, grad koji se diči Neretvom, ali i Aleksom Šantićem. Talentovana Jelica Belović tamo upoznaje pjesnike Aleksu Šantića i Jovana Dučića, te počinje da sarađuje sa časopisom “Zora“. Tako je u Mostaru stekla prijatelje, ali ovaj grad joj je poklonio i ljubav. Naime tamo je upoznala, Poljaka, Bernadžikovskog koji je bio sudski činovnik. Vjenčali su se 1896. godine.

Kada Jelica Belović puna volje i elana počinje da se bavi naučnim radom sa željom da doprinese ženskoj populaciji i kada biva zaokupljena idejom jugosovenstva tim prostorima vlada Austrougarska. Dolaskom Austrougarske, poslije Brlinskog kongresa, polako počinje modernizacija društva. Dolazi do malih promjena u ženskom stvaralaštvu. Polako se mijenja i moda. Žene počinju da se uključuju u društveni i kulturni život, pa dobijamo prve doktorice, prve žene koje rade u vaspitno obrazovnim ustanovama i koje vode djevojačke škole. Međutim, britka ženska pera pojavljuju se u novinarstvu. Pa tako u tekstu Jelica Belović objavljenom u mostarskoj „Zori“ piše:

„Moderna je žena samostalan individualitet, kome ne treba tek tuđi dah, da ga dozove i probudi u život i svijest, pa one za to i ne utehnu, kada im otmeš taj dah, što im je slučaj oduzeo. Moderna žena neće nikada pasti na ženske slabosti. One kuražno stupaju u borbu života.“

Ovim riječima ona ukazuje na vladajuće muško-ženske stereotipe. Za nju su Amerikanke prvakinje jer su kroz društva, saveze i aktivnosti pokazale šta sve žena može. U tom periodu bilo je aktivno još žena koje su se bavile pisanjem i nisu bile samo spisateljice nego i aktivistkinje na kulturnom, obrazovnom i humanitarnom polju. Tada su, za razliku od muslimanskih, srpske i hrvatske žene pristajale da rade u tvornici duvana. Kako se ekonomija razvijala tako su se i žene uključivale u razne vrste poslova. Zapisi iz tog vremena kažu da su tradicionalni zanati bili na cijeni, te da se tekstilna ornamentika smatrala ženskim poslom koji može postati interesantan strancima.

jelica3

Jelica Belović iz grada behara prelazi u širokogrudo Sarajevo, a jedno vrijeme je vodila Višu djevojačku školu u Banjaluci. Početkom 20. vijeka, tačnije 1913. godine Jelica Belović u Sarajevu objaviljuje publikaciju „Srpkinja“. No, djelo je zasmetalo Austriji. Objavljena je u saradnji sa drugim književnicama i aktivistkinjama, ilustrovana motivima narodnog veza, predstavlja rekonstrukciju umjetnosti, života i rada žena. Zbog toga je veoma značajna. Pored teorijskih radova kakav je tekst Savke Subotić o izložbi „Srpska žena“, tekst Stevana Radića o Milici Stojadinović Srpkinji ili Julke Srdić Popović o ženskim knjigama publikacija donosi portrete preko 60 značajnih žena saradnica, književnih društava, urednica, doktorica, profesorica, pjesnikinja, učiteljica i umjetnica. Ni muškarci nisu zapostavljeni. Prikazani su portreti Arkadija Varađanina i Stevana Radića koji su doprinijeli ženskom obrazovanju. Ovim djelom pokazuje se specifičnost ženskog stvaralaštva i njegovo mjesto u kulturi i društvu. Uvodni tekst, nepotpisan, ali za koji se smatra da je njenih ruku djelo nosi naziv „Žene i književnost“. Tekst se bavi uzrocima odsustva žena u književnosti i postavlja pitanja koja će Virdžinija Vulf obraditi 1929. godine u čuvenom eseju „Sopstvena soba“. Međutim, zbog ove publikacije Jelica Belović Bernadžikovska biva prinuđena da napusti Sarajevo i pobjegne u rodni Osijek.

Austrijskim vlastima ova pametna žena nije odgovarala zbog zalaganja za ideju jugoslovenstva. Često su je progonili, a bilo joj je zabranjeno i da piše. Međutim, ni to nije uspijevalo da spriječi njene ambicije, pa je najčešće objavljivala djela pod pseudonimima kako bi se zaštitila od saslušavanja i privođenja. Često je se potpisivala kao muški pseudonim pod kojim je objavljivala radove na njemačkom jeziku. Zbog terora vlasti, često se selila i mijenjala radna mjesta. Iz istih razloga penzionisana je prije vremena. Kasnije kada je Jelica Belović radila na području između Hrvatske i Srbije i bavila se zajedničkim, teško odvojivim folklornim nasljeđem optuživali su je za pretjerani srpski nacionalzam.

Ipak, bez Sarajeva nije mogla. Vraća mu se 1917. godine. Pored naučnog rada i pisanja, tih godina počinje da uređuje jedini srpski list u monarhiji, koji se zvao „Narodna snaga“.

jelica4

Vez

Još dok je bila djevojčica spoznala je ljepotu ručnog rada. Tokom odrastanja i obrazovanja počela je da prikuplja vezove i da ih proučava. U srpskoj kuturi je to tada bila novina, ali i u evropskoj etnografskoj zajednici bila je to nova oblast. Njena ambicija je bila da vez uključi u glavne tokove kulture.Vez je postao njeno snažno i plodno sredstvo političke borbe, a krajem 19. vijeka etnografija je bila sredstvo izgradnje i osnaživanja nacionalnih obrazaca. S ciljem da što bolje prouči narodne vezove bavila se i drugim oblicima etnografskog istraživanja shvatajući da su svi aspekti narodnog stvaralaštva povezani. Predanim radom prikupljala je vezove, potom je tumačila značenje simbola i ornamenata na njima stvorivši novu naučnu oblast. Putovala je po cijelom nekadašnjem jugoslovenskom prostoru i prikupljala. Vodila je razgovore sa Maticom srpskom u Novom Sadu o osnivanju etnografskog muzeja čija bi osnova bila njena privatna kolekcija, ali su svi pregovori propali. Zahvaljujući ugledu koji je postigla u evropskim krugovima često je bila u odborima koji su priređivali izložbe etnografske građe u Berlinu, Drezdenu, Parizu, Milanu, Minhenu drugim evropskim metropolama. Budući da je ostvarila kontakte sa značajnim ljudima iz evropskih krugova nastojala je da južnoslovensku narodnu baštinu predstavi u internacionalnim krugovima te je u velikoj mjeri doprinijela i internacionalnom prepoznavanju južnoslovenskog folklornog nasljeđa.

Neka od najznačajnijih njenih djela iz etnografije su „Građa za tehnološki riječnik ženskog ručnog rada“, kao i „Srpski narodni vez i tekstilna ornamentika“. Ovo djelo sabira folkloristiku, etnografiju, pedagogiju, antropologiju i istoriju umjetnosti kojoj autorka daje ženski pečat. Time je ona osnaživala žene kao autore, i osvajala autorske pozicije u tadašnjem društvu i kulturi.

Prevodila je narodnu književnost na francuski jezik, a najznačajniji događaj u njenom stvaralaštvu bila je izložba „Srpska žena“ koja je bila priređena u Pragu 1910. godine. Tada su izloženi svi srpski vezovi. Međutim i pored sveg zalaganja Jelica Belović nikada nije dobila posao u Muzeju ni podršku institucija, sve je radila samostalno uz svoj redovni učiteljski poziv. Značajna su djela i „Hrvatski narodni vezovi“, Vezilačka umjetnost u Hrvata i Srba“.

Autor: Impuls

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU