fbpx

000 1N87TG e1596186540213

Foto: AFP / Daniel Mihailescu

Tko je doživio veću nacionalnu traumu u komunizmu? Tko je privukao više stranih investicija? Tko više mrzi izbjeglice i bolje štiti granice? Ova natjecanja na europskom Istoku epilog su velikog “otvaranja” svijetu nakon 1989. godine.

Autor: Florin Poenaru

Jedan od najustrajnijih političkih mitova u posljednjih trideset godina je onaj o “otvaranju” zemalja Varšavskog pakta nakon pada komunizma. Tranzicija se, između ostalog, prikazivala kao prilika za ponovno povezivanje s ostatkom svijeta nakon navodne polustoljetne izolazije iza Željezne zavjese. Granice i zidovi će nestati što će otvoriti mogućnost izgradnje pravog “otvorenog društva”.

Dok su se neka blistava obećanja tranzicije vrlo brzo pokazala ispraznima, a i brojne prateće politike neprovedivima, ovaj mit je ostao toliko ustrajan da argumentacija u suprotnom smjeru zvuči kao najobičnije zanemarivanje stvarnosti. No, unatoč snažnom stisku tog mita, nastojat ću pokazati da je povijesna istina upravo suprotna: 1989. je bila trenutak de-internacionalizacije bivših komunističkih zemalja. Umjesto otvaranja svijetu tranzicija je donijela zatvaranje u nacionalne granice, potragu za samo-definicijom i identitetom, otpor i resantiman prema strancima i, općenitije, svojevrsnu introspekciju koja je reducirala komunističko iskustvo na nacionalnu traumu i tako zanemarila njegov internacionalni karakter. Razloge ustrajnosti mita ću objasniti analizom njegovih ključnih komponenti. Također, sugerirat ću i alternativnu povijest hladnog rata koju mit nastoji potisnuti.

Periferija, provincija i nacionalizam

Jedan od presudnih faktora u oblikovanju i održavanju mita bio je anti-komunizam: hegemonijska ideologija tranzicijskog perioda u svim bivšim komunističkim zemljama. Dubinski inspiriran hladnoratovskim dihotomijama i kategorijama, anti-komunizam je opisivao bivše komunističke zemlje kao nazadne, nedovoljno razvijene i općenito odvojene od zapadnih država zbog dominacije komunističkih partija. Također, komunizam se portretirao kao nešto što je nametnuto izvana (Rusi) što je suspendiralo normalan tijek povijesti i stvorilo nacionalne enklave s autoritarnom i konzervativnom nomenklaturom. Anti-komunizam je tranzicijske transformacije sveo na imitaciju generičke, ahistorijske i prilično ideologizirane slike Zapada. Uz to je postavio i scenu za natjecanje u patnji među državama, pravi festival mučeništva i samosažaljenja uzrokovanim “komunističkim zločinima”.

Takav je okvir, između ostaloga, pridonio zaboravljanju zajedničkih iskustava ovih zemalja, i to ne samo unutar institucija Varšavskog pakta i Comecona, već i izvan granica bloka. Taj je zaborav pomalo čudan s obzirom na to da su glavni proponenti anti-komunizma upravo bivši disidenti koji su uspijevali mobilizirati internacionalne mreže za njihove akcije upravo zbog povezanosti tih zemalja. Međutim, 1989. ta je povezanost nepovratno izgubljena nastojanjima svake zemlje da se pokaže zapadnijom i/li manje komunističkom od svih ostalih.

Drugu važnu komponentu mita čini prevlast i snaga globalizacijske teze koja se uspostavila devedesetih godina, taman dok su komunističke zemlje izlazile iz prethodnih socio-ekonomskih aranžmana. Prema ovoj tezi svijet je napokon definitivno povezan, a svi njegovi dijelovi stoje u nekom odnosu međuzavisnosti. U ovom “ravnom” svijetu, granice, zidovi, nacije i lokalne privrženosti tretirani su kao anakronizmi i prokazani kao obrambeni mehanizmi. Liberalna demokracija i kapitalizam će trijumfirati bez konkurencije. Tu se nije radilo samo o odjecima teze o “kraju povijesti”. Pad komunizma i raspad Sovjetskog Saveza su tvrdnje teoretičara globalizacije učinile otpornima na sve izazove. No, to nije bilo sve što nam je teza nudila. Globalizacija se pojavila već osamdesetih kao eufemizam za neoliberalizam i njegove prakse izmještanja proizvodnje u potrazi za jeftinijom radnom snagom i resursima. Bio je to vrlo ugodan termin koji je označavao okrutan i nasilan proces: jasan primjer de-politizacije jezika. Kapitalizam je nestao kao opis svijeta, uključujući i anti-globalistički pokret. Globalizacija se pojavila kao neminovnost koja se realizira punom brzinom, što je pridonijelo dojmu da su bivše komunističke države samo uskočile na vlak globalne povijesti rješivši se svojih arhaičnih političkih režima.

Naredna komponenta mita tiče se ekonomije. Transformacija ekonomije nakon 1989. cementirala je ideju po kojoj su se bivše komunističke zemlje izlegle iz ljuske jajeta da bi se povezale sa svijetom. Čini se nemogućim raspravljati s ovom idejom s obzirom na to da je zasnovana na činjenicama. Naposljetku, multinacionalne korporacije su otvorile urede i pogone u tim zemljama. Elitama je omogućeno putovanje po svijetu u potrazi za poslovnim prilikama, obrazovanjem i turističkim iskustvima. Jeftini letovi su odveli radničku klasu na bolje plaćena radna mjesta širom Europe. Iseljenici su svojim novim potrošačkim navikama transformirali centre bivših komunističkih gradova povezivajući ih s međunarodnim stilovima. Stranih i čak egzotičnih roba u šoping centrima ima u izobilju, za razliku od slabo opskrbljenih i lokaliziranih komunističkih dućana.

Posve je jasno da su ove zemlje integriranije u globalni kapitalistički sistem, samim tim i zavisnije i ranjivije, nego što su njihove ranije komunističke inačice ikad bile. Ali to ih ne čini internacionalnijima, upravo suprotno. Kao što je Andre Gunder Frank anticipirao, istočnoeuropske zemlje integrirale su se kao periferne zemlje globalnog sistema, nalik onim južnoameričkim. Dok su se nadale da će dohvatiti Zapad, bivše zemlje Varšavskog pakta postale su područja proizvodnje zasnovana na jeftinom radu i ekstrakciji prirodnih resursa – ukratko, ekstraktivne ekonomije za korist transnacionalnog kapitala, dok su društva prepuštena političkoj kontroli u autoritativnoj maniri. Natjecanje u privlačenju izravnih stranih investicija i globalnog kapitala zahtijevalo je utrku prema dnu među državama što je destabiliziralo državne proračune, uništilo socijalne, zdravstvene i obrazovne servise i usluge te produbilo eksploataciju slabo plaćene, fleksibilne i politički demobilizirane radničke klase. Integracija nakon 1989. je bila u prvom redu karakterizirana neujednačenim razvojem unutar granica svake pojedine države, što je dovelo do velikih razlika i nejednakosti među gradovima i regijama. Države su naprosto napustile velike segmente populacije i usput izgubile kapacitete za intervencije i aktivni angažman, osim u slučajevima zaštite kapitala i poretka, i silom ako treba. Države su dakle sve manje nacionalne, u smislu da adekvatno vrše funkcije na svom teritoriju, a kamoli internacionalne.

Daleko od internacionalizma komunizma

Članstvo u Europskoj uniji, za one zemlje koje su ga uspjele steći, dodatno je pridonijelo njihovoj de-internacionalizaciji. Pored periferne integracije u njemački izvozni model, EU znači i brutalne iskaze nacionalnog egoizma i interesa koji se nastoje ostvariti ne uzimajući u obzir interese drugih članica. Ti su mehanizmi i navike bili najočitiji u nedavnim raspravama oko prirode i dometa postpandemijskog oporavka.

Po svim parametrima 1989. predstavlja moment de-internacionalizacije bivših komunističkih zemalja unatoč svim mitološkim konstrukcijama koje su tvrdile suprotno. Sovjetski Savez i Jugoslavija, svatko na svoj način, su se raspali na samoizolirane enklave, zabrinutije pitanjima granica, identiteta i rivalstva sa susjedima nego internacionalnim dosegom i suradnjom. To su zemlje politički srezanog utjecaja i reducirane na regionalne predstraže za globalni kapital. One ne mogu igrati nikakvu smislenu međunarodnu ulogu s obzirom na unutarnji kolaps izazvan nizom povezanih razloga od kojih prednjače emigracija, nejednakost, pogoršana demografska slika, deindustrijalizacija i de-urbanizacija. Poljska i Mađarska se tu nameću kao iznimke s obzirom na njihovu zastupljenost na globalnim medijskim naslovnicama proteklih godina. Međutim, njihova notornost je zasnovana na agresivnoj afirmaciji nacionalizma i nacionalnih vrijednosti, što se, paradoksalno, danas čini kao jedini način afirmacije internacionalizma: od Trumpa preko Bolsonara i Modija do Putina. Poljska i Mađarska, zajedno s ostatkom bivšeg komunističkog bloka, predstavljaju avangardu u svijetu kojeg obilježavaju zidovi, protekcionizam, nacionalna zatvaranja i sebični interesi. U svijetu koji je de-internacionaliziran unatoč globalnoj prirodi kapitalističke integracije.

Mit o otvaranju nakon 1989. nije opasan samo po sebi, već i zbog povijesti koju želi zatomiti i zamračiti. To je s jedne strane povijest iskrene internacionalne predanosti komunističkih društava, a s druge povijest alternativnog globalnog političkog projekta koji se oblikovao u hladnoratovskom periodu između Drugog i Trećeg svijet: drugim riječima, između komunističkih režima na europskom Istoku i zemalja globalnog Juga. Raste broj akademskih radova koji nastoje rekonstruirati detalje ove suradnje, ali nužno je potrebna i njena politička reafirmacija kao alternativne forme međunarodne suradnje i solidarnosti.

Iz ove perspektive možemo ocijeniti i promjene koje je navodno tranzicijsko otvaranje trebalo donijeti. Uzmimo na primjer Rumunjsku. Ta je država pomogla 1950-ih izgraditi prvu indijsku rafineriju u državnom vlasništvu. Nije pomogla samo radnicima već i kapitalom, ključnim resursima, inžinjerima i arhitektima. Lukasz Stanek je dokumentirao kako su rumunjski arhitekti zajedno s mađarskim i poljskim kolegama oblikovali urbani razvoj Akre i Bagdada. Kasnijih sedamdesetih su rumunjski inžinjeri pomogli u izgradnji prve željezničke pruge u Andama, a prvi vagoni su proizvedeni u malom gradu na zapadu Rumunjske. U to su vrijeme studenti s globalnog Juga poplavili Bukurešt i ostale gradove u potrazi za obrazovanjem što je dovelo do rasne i jezične raznolikosti. Ništa od toga se danas ne može ni zamisliti, pogotovo zato što je sjećanje u posljednjih trideset godina izbrisano. Dovoljno se prisjetiti kako su bivše komunističke zemlje reagirale na izbjegličku krizu 2015. da bi shvatili koliko su daleko od internacionalizma iz komunističkih dana.

Unatoč mitu, transformacije nakon 1989. nisu dovele samo do periferizacije već i do provincijalizma, parohijalizma i sitničavog nacionalizma. Bivše komunističke zemlje su zatvorene u nove granice – socijalne, geografske i mentalne – koje su slabije vidljive od Berlinskog zida, ali snažnije u učinku ograničavanja. Međutim, sve to nije dovoljno da bi se mit otklonio. Za nadilaženje izolacije i zatvorenosti nužno je ponovno otkriti smisao predanosti internacionalizmu.

Bilten

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Kandidata - 7.5%
Kandidatkinju - 13.6%
Kod glasanja pol kandidata/kinje mi nije bitan - 77.6%

Ukupno glasova: 147
Glasanje u ovoj anketi je završeno

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU