fbpx

dino new

 Foto: Edvin Kalić

Kao mlad reditelj bio sam u filmskoj ekipi koja je intervjuisala prvog osuđenika za ratni zločin Borislava Heraka koji je uhapšen 11. novembra 1992, a kasnije je priznao da je ubio više od 35 ljudi i silovao desetine djevojaka, od kojih je neke lično usmrtio, uglavnom na području Vogošće, predgrađa Sarajeva. Branislav Herak ostat će upisan u historiji svijeta kao zločinac koji je, osim pred sudom, hladnokrvno i detaljno skoro svaki zločin koji je počinio opisao pred objektivom kamera i grupom novinara među kojima je bio i John Barnes iz New York Timesa, koji je priču o zlikovcu pronio diljem svijeta. Tokom višesatnog razgovora moj snimatelj je više puta odlazio do toaleta na povraćanje od užasa prizora koje je slikovito pokazivao Herak, poput vježbe tehnike klanja na svinjama koju je u ratu primjenjivao na ljudima.

Naravno, među ubicama u ratu 90-ih bilo je i rubno patoloških slučajeva koji kada se nađu u ratnoj situaciji svoje bolesne osobine mogu nekažnjeno činiti. Međutim, većina presuđenih zločinaca uopće nisu patološki slučajevi i to zastrašuje. U bosanskim selima i gradovima su se mnoge "uljudne" komšije 90-ih pretvorile u krvoločne zvijeri, do tada su živjeli skupa, navijali za iste klubove, voljeli iste junake iz filmova i serija, pjevušili iste refrene, čestitali vjerske praznike, slavili rođenja djece i bili tu prvi koji su izražavali žaljenje za gubitak najmilijih. I sve užase u ratu činili su takvi ljudi jedni drugima. Kad čitate ratna svjedočanstva ili slušate svjedoke na tribunalu, često ćete čuti potanko nabrojena imena ubica koji su bili komšije i poznanici. To je tragedija ovoga rata – da se znaju njihova imena jer su se dželati i žrtve poznavali. Spoznaja da su zločinci obični ljudi jest porazna, ali je istodobno korisno imati svijest o tome koliko su ljudska bića nepredvidiva i podložna da u situacijama rata pokažu svoje lice zla. Ima i suprotnih primjera, uvijek se nađe čovjek koji će napraviti moralan izbor, makar i po cijenu života. Međutim, činjenica je da većina ljudi ne djeluje svojom voljom, nego reagira na određenu situaciju, ali to ne opravdava  zločince, jer uvijek postoji mogućnost izbora.

U vezi s tim, zanimljiva je knjiga američkog historičara Jana Grossa “Susjedi” (Neighbours) koja govori o masovnom pokolju Jevreja u mjestu Jedwabne u Poljskoj 1941. Priča se uopće ne razlikuje od priča o pokoljima u Bosni. Rat u BiH nije bio neka vrsta elementarne nepogode, poput zemljotresa ili poplave, nego, vrlo smišljen i razrađen plan masovnih ubistava, etničkih protjerivanja i stvaranja homogenih i čistih etničkih teritorija sa vrlo jasnim instrukcijama političkog i vojnog rukovodstva tadašnje Hrvatske i Srbije. Vi ćete i danas čuti u BiH kako ljudi govore: tako smo fino, dobro prijateljski živjeli u komšiluku i onda je zaratilo. Neko je sa strane pokvario naše komšije. Katkad je to istina, katkad baš i nije. U Bosni je 85% svih žrtava rata iz devedesetih, zastrašujući podatak koji govori da su "komšije" bile pogodno tlo kako probuditi nacionalizam koji će biti vođen ideologijom krvi i tla da više nikada ne bi bilo zajedničkog života. Znaju to i 25 godina iza rata delegati Doma naroda Parlamenta Bosne i Hercegovine koji su odbili usvojiti izmjene Izbornog zakona i na taj način onemogućiti da na izborima budu birane, zbog ratnih zločina, osuđene osobe. Inicijativu za izmjenu tog zakonskog rješenja podnio je delegat Kluba Bošnjaka u Domu naroda Denis Bećirović (Socijaldemokratska partija - SDP) koji je u prijedlogu izmjena pojasnio da birane ne bi mogle biti osobe koje su izdržale kaznu Haškog tribunala ili domaćeg suda za to krivično djelo.

Ova negativna odluka nije nikoga iznenadila jer je i ranija inicijativa sličnog karaktera iz Ureda visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini sa pozivom domaćim vlastima da donesu zakon koji bi zabranio negiranje genocida, ratnih zločina, kao i glorifikaciju ratnih zločinaca ostao bez političkog odgovora. Umjesto da su presuđeni zločinci prokazani i postiđeni kao najveća sramota svojih naroda, mnogi od njih mogu se opet naći na izbornoj listi stranaka. Ratni zločin u BiH je časna kategorija svetosti boraca za "svoje", nije neizbrisiva činjenica koja zločinca stavlja van političkog života, već djelo kojim se ponosi i preporučuje za javnu funkciju. Masovne ubice osnivaju asocijacije na državnom budžetu poput "Stvaraoci Republike Srpske", kao ugledni građani se pozivaju u prve redove na pozorišnim premijerama i entitetskim svetkovinama. Nema tu razlike između vlasti i opozicije, svi su ponosni na svoje "heroje" iz mračnih devedesetih. Sinhronizovano se negira, laže i poriče, prikrivaju tragovi zločina, kako bi se institucionalizirala kultura smrti i nasilja. Oni drže kršćanske tribine uz blagoslov sveštenstva čime crkva nedvosmisleno pokazuje da nema ništa protiv zločina koji su počinjeni u njihovo ime ili za njihovu nacionalnu ili vjersku stvar. Štoviše, oni smatraju da su to herojska djela i veličanjem ratnih zločinaca žele dijelom participirati u kolektivnom zlu. Hannah Arendt je pisala da se moral srušio u puke mores – navike, običaje, proizvoljne konvencije – i to ne kod kriminalaca, već kod običnih ljudi, kod onih koji nisu ni pomišljali na to da dovedu u sumnju moralne propise sve dok su bili društveno prihvaćeni. Tako se učvršćuje ideja mi smo u pravu, mi nismo činili zločine, mi smo se samo branili. Probiti tu emocionalno-patriotsku blokadu neće biti moguće sve dok vladajuća elita nastala na perverziji zločina uživa slikajući se sa svojim ratnim idolima, dok zvanično slave rođendane Ratka Mladića, dok patrijarh prima Momčila Krajišnika, dok Kordić  gostuje na crkvenim tribinama, dok se citira Karadžić kao mudrac po udžbenicima i opjevava po familijarnim sijelima, dok oni koji su pobili na hiljade nedužnih ljudi proglašavaju se braniteljima svoje nacije, dok im se štampaju ratni memoari i promoviraju knjige po tribinama, gostuju na tv emisijima.

Ubice uživaju veliku popularnost, oni su celebrity, društveno prihvaćeni, oni su u temelju bosanskohercegovačkog društva i zato podršku ratnim zločincima mnogi smatraju moralno ispravnom i opravdanom.

Zato se ne treba začuditi ako po odsluženju zatvorske kazne neko poput ratnog zločinca Jadranka Prlića ambicioznog aparatčika, đaka političke škole u Kumrovcu, bude u narednih nekoliko godina, legalno i "ponosno" kandidat za parlamentarnog zastupnika ili premijera. To ne bi bilo ništa neobično jer su dokazane ubice već bile na najvišim državnim funkcijama predsjedavajućeg Predsjedništva BiH i ministra vanjskih poslova u postdejtonskoj BiH. I koljač s početka teksta Herak, danas kao slobodan građanin ima mogućnost političkog i društvenog angažmana. Njegova zatvorska i koljačka biografija najbolja mu je referenca za političku karijeru. U BiH je sve moguće jer su na listama za funkcije načelnika u općinama diljem BiH, na lokalnim izborima koji su održani 2016. godine 3. oktobra ukupno 50 kandidata su optuživani, ili je protiv njih vođena istraga u vezi sa ratnim zločinima, kriminalom ili korupcijom. Najpoznatije ime je Fikret Abdić koji je načelnik općine Velika Kladuša. Predsjednik Laburističke stranke BiH, Abdić je pomeo konkurenciju na lokalnom nivou. On je u martu 2012. godine pušten na slobodu iz zatvora u Puli, nakon odslužene dvije trećine petnaestogodišnje kazne. Osuđen je zbog ratnog zločina počinjenog na području Bosanske Krajine u periodu 1993. do 1995. godine. Proglašen je krivim kao vrhovni zapovjednik Narodne odbrane Autonomne pokrajine zapadna Bosna, odgovoran za otvaranje logora i prihvatnih centara, kroz koje je prošlo najmanje 5.000 civila i ratnih zarobljenika.

Županijski sud u Karlovcu Abdića je 2003. osudio na 20 godina zatvora, a Vrhovni sud Hrvatske preinačio mu je kaznu na 15 godina. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo je optužnicu protiv Miroslava Kraljević (SNSD) koji trenutno obavlja funkciju načelnika opštine Vlasenica. Optuženi se tereti da je za vrijeme rata u BiH, tokom 1992. i 1993. godine, učestvovao u sistematičnom napadu na civilno bošnjačko stanovništvo na području Vlasenice i okoline. Njegova politička kampanja za izbore bila je sa bilbordom "Jurišnika", na kojem se nalaze fotografije načelnika i osuđenog za ratne zločine, ratnog komandanta Vojske Republike Srpske Ratka Mladića. Stranice enciklopedije srama i gađenja bosanskohercegovačke političke scene se svakog izbornog ciklusa upotpunjuju vraćanjem ratnih dželata u politiku.

U epilogu knjige o ratu u Bosni i Hercegovini Ljubi bližnjega svoga Peter Maass piše: "... sad sam mnogo svjesniji krhkosti ljudskih odnosa, i daleko svjesniji šta znači li šta može značiti kada si Jevrej. To sam naučio od bosanskih Muslimana, koji su načinili dvije fatalne greške. Mislili su da to što su pripadali manjini nema značaja u civiliziranoj Evropi, a vjerovali da je divlja zvijer zauvijek upokojena. Nisu shvatili da, iako sam pridaješ vrlo malo značaja svojoj pripadnosti nekoj vjeri, drugima to jednog dana zna postati važno; a to sto vaše društvo djeluje stabilno ne znači da će zauvijek takvo ostati. Muslimani protiv kršćana, Jevreji protiv ne-Jevreja, bijelci protiv crnaca, siromašni protiv bogatih – toliko je šavova po kojima se jedno društvo može poderati, kad dopadne manipulatorima u ruke. To su lekcije kojima me je podučila Bosna i koje su ostale u meni i vjerovatno me promijenile. Divlja zvijer je tu, a tlo pod mojim nogama više nije čvrsto kao što je bilo."

Danas divlja zvijer jeste laž i obmana koja kida istinu, kao jedini lijek za naše ozdravljenje, jer doći do forenzičke istine sa imenima i prezimenima ubijenih, znači dosegnuti pravdu u ime svih zaboravljenih žrtava.

Pravo na slobodno sjećanje je osvajanje prostora slobode od prošlosti kao tjeskobe, zla i krvi, to mora biti shvaćeno u i kancelarijama evropskih predstavnika u BiH, jer ravnodušnost i zaborav su nastavak zla koje ponižava žrtve i produbljuje jaz među etničkim zajednicama. Taj ponor i jaz su mogući prostor nekih budućih nesporazuma i sukoba. Ako se sjetimo onoga što se dogodilo prije više od 25 godina imamo mogućnost izbjeći nove katastrofe. A ako ne, riskiramo postati žrtve vlastite ravnodušnosti. Indiferentni prema lekcijama naše prošlosti, bit ćemo takvi i prema mogućoj nadi za budućnost. Zato je sistemsko njegovanje zaborava opasno, ako mi zaboravimo, bit ćemo zaboravljeni. Pamćenje je otpor protiv nacionalističkog nasilja koji siluje sjećanje kroz kulturu laži i poricanja stvarajući generacije koje su podložne za obmanu, manipulaciju i potčinjenost. U BiH se kroz školske programe, udžbenike istorije/historije/povijesti totalitarno i lukavo kreira orkestrirana kolektivna nevinost SVOJIH i kolektivna krivnja DRUGIH, što izaziva strah, frustraciju i mržnju naspram drugog.

Nema kulture saosjećanja i empatije bez savjesnog i odgovornog suočavanja sa prošlošću koje neće biti ako budemo uklanjali ili ne dozvoljavali spomen-ploče sa mjesta terora i nasilja, a podizali ratnim zločincima uz svečane dočeke i prijeme televizijske prijenose i vatrene govore. Zato mislim da nije pravedno prema sugrađanima srpske nacionalnosti koji su ostali u opsjednutom Sarajevu ili su morali izaći iz svog grada, da na mjestima poput Vijećnice ili Markala stoji na spomen-ploči prefiks srpski zločinci, već bi je trebalo zamijeniti distinkcijom koje su Sarajlije same napravile u ratu, ne želeći da povrijede svoje srpske komšije i identificiraju ih sa brdskim zločincima, nazvavši zločince istorijski/historijski/povijesno tačno - četnici. Na taj način se moralno i civilizacijsko posrnuće jasno ideološki pozicionira kao kontinuitet zla u 20 stoljeću, nasuprot mnogim svijetlim primjerima antifaštičkog zanosa i borbe unutar istog naroda.

Istina o ratu u BiH ne može biti selektivna, ona je činjenična i mjerljiva. Njemački filozof Immanuel Kant na jednom mjestu kaže da niko ko bi proveo život među zlikovcima, ne poznajući nikoga drugoga, ne bi mogao imati pojam vrline. Mi smo društvo zgažene vrline, transgeneracijskog grijeha koji će svom potomstvu ostavili u nasljeđe svijet ubojica, zemlju za zločince.

Dino Mustafić, je pozorišni i filmski redatelj, javni zagovarač Inicijative za REKOM i osnivač udruženja „Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje“.

Ukoliko ste zainteresovani za problematiku negiranja ratnih zločina preporučujemo publikciju “Nazivanje ratnih zločina pravim imenom” koju možete pogledati na linku.

dwp-balkan.org

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Da - 5.5%
Ne - 81.7%
Možda - 11%

Ukupno glasova: 109
Glasanje u ovoj anketi je završeno

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU