fbpx

rsz kyle johnson unsplash

Ekstremizam je po definiciji djelo ili ideologija koja izlazi iz okvira društveno prihvatljivog, bilo iz pragmatičnih bilo iz moralnih razloga. Ekstremizam je otvoriti rafal iz kalašnjikova prema zgradi Vlade i raniti policajca.

To nije događaj za koji bismo trebali tražiti opravdanje ili, još gore, slaviti kao herojski čin. Nije ni događaj koji je moguće zanemariti. Ipak, namjesto senzacionalističkog izvještavanja koje krši etički kodekst novinarske struke, dizanja moralne panike i zazivanja snažnijeg represivnog aparata, valjalo bi stati na loptu. Prihvatiti da se radi o izoliranom incidentu, ali da je taj izolirani incident poprilično simptomatičan. Većina komentara dobro zamjećuje kako ovaj incident otkriva jako puno o stanju u društvu.

Namjesto sigurnosnih mjera koje bi mogle dovesti do erozije demokracije, ograđivanja Markova trga ili onemogućavanja novinarima_kama pristup ministrima_cama, koncentrirajmo se na poprilično zabrinjavajuće stanje našeg društva. Stanje u kojem se ljudi ne čude što se ovakav incident uopće dogodio, nego se čude što se nije dogodio ranije i što se ne događa češće. 

Stanje u kojem namjesto svjetski priznatog mirovnog projekta mirne reintegracije slavimo Herceg-bosnu srce ponosno dok nam optuženici za ratne zločine pokolja nad civilima (među kojima je i tromjesečna beba), kao ugledni građani i friško diplomirani teolozi šeću u povorkama “za život”.

Stanje u kojem “druga strana priče” sasvim legitimno i bez posljedica tvrdi kako je Jasenovac bio radni logor, a Loborgrad maltene humanitarni projekt Ante Pavelića, i gdje se potom čudimo kada na školskoj fasadi svanu ustaški simboli, a usred bijela dana pojavi se transprarent “silovat ćemo srpske žene i djecu”. Stanje u kojem se stvari efikasno rješavaju postavljanjem plinskih boca na jednu od prometnijih cesta u glavnom gradu.

Mi živimo u društvu koje je kao normalno prihvatilo činjenicu da država nije uložila atoma snage da pruži ozbiljnu i prijeko potrebnu podršku i pomoć braniteljima i njihovim obiteljima nakon rata, ali uredno eksploatira žrtvu tih ljudi za svoje političke ciljeve i održavanje pozicija moći.

U društvu koje se nikada nije rehabilitiralo od rata, koje je izgrađeno na ratnoj mitologiji i vječitom položaju žrtve, gdje upravo oni koji se pozivaju na svetost rata koji je obranio našu najljepšu zemlju i neviđene patnje hrvatskog naroda, tu istu zemlju i taj isti narod kradu i varaju s rukom na srcu dok svira himna.

Dok se huškamo gdje su nam djedovi bili četrdesetprve i četrdesetpete, a očevi devedesetprve, svjedočimo potpunoj devastaciji te iste države za koju su se navodno svi oni borili. Izjedena korupcijom i klijentelizmom, sustavno uništenog gospodarstva i pravosuđa na svim razinama, rasprodana, Lijepa naša, reče jednom davno TBF, silovana.

Stoga, ne, ne čudi nas ekstremizam. Čitamo kako je počinitelj dvadesetdvogodišnjak, sin branitelja koji se navodno slikao u HOS-ovoj majici, i ne čudi nas to. Znamo da je izolirani incident, ali znamo i da je bilo pitanje vremena da se desi neki takav ekstremistički slučaj.

Radikalizacija se događa u određenom kontekstu, postoje određeni faktori, društveno-ekonomski, psihološki i institucionalni, koji vode nasilnom ekstremizmu.

Neki od tih faktora su marginalizacija, nejednakost, progon, ograničen pristup kvalitetnom i relevantnom obrazovanju, negiranje prava i građanskih sloboda, osjećaj nepravde i diskriminacije, osobna kriza i tragedije, frustracija, otuđenje, fascinacija nasiljem, traženje odgovora na značenje života, kriza identiteta, socijalna isključenost, otuđenje, razočaranje demokratskim procesima, polarizacija, ali i krhka država, nedostatak vladavine prava, visoka stopa korupcije i visok kriminalitet.

Faktori u Hrvatskoj, vidimo, pogoduju razvoju nasilnog ekstremizma. Zato nas ne čudi. Jer znamo koliko smo frustrirani i izjedeni osjećajem nepravde, koliko je naših sugrađana_ki socijalno isključeno i koliko izolacija i fizička distanca zbog korona krize doprinose već ionako prisutnoj otuđenosti. Koliko smo svjesni nedostatka vladavine prava i visoke stope korupcije i koliko smo razočarani demokratskim procesima i navodno pravnom državom.

I što ćemo sad?

Hoćemo li ograditi Markov trg, bolje opremiti policiju, možda im povećati ovlasti? Pa onda biti zgroženi, ali ne i začuđeni kada se opet desi neki incident. Ni policija ni kazneni sustav ne sprečavaju ovakve incidente, naglasio je sociolog i kriminolog Valerio Baćak u svom gostovanju na N1, to mogu činiti obrazovanje i druge institucije. I u pravu je, uzroci ovog događaja su kompleksni i sustavni i neće se rješiti kozmetičkim zahvatima.

Hoće li institucije pravne države ojačati i hoće li napokon početi namjesto političkih elita služiti građanima_kama ove zemlje? Hoćemo li djecu u vrtićima učiti empatiji i emocionalnoj inteligenciji, a u osnovne i srednje škole kao obvezne predmete uvesti nenasilje i nenasilnu komunikaciju i građanski odgoj i obrazovanje?

Sumnjam. Ali se nadam.

Nadam se društvu u kojem će neko dvadesetdvogodišnje dijete branitelja kroz odgojno-obrazovni sustav naučiti povijesne činjenice i nositi se sa svojom situacijom i svojim emocijama. Društvu u kojem će to dijete imati povjerenja obratiti se institucijama zemlje za koju mu se otac borio i namjesto za kalašnjikovom posegnuti za olovkom. Na kraju krajeva, odnosno na samom početku, društvu u kojem nitko kod kuće nema kalašnjikov.

Lana Bobić - voxfeminae.net

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU