fbpx

large lonely boy child sad

Američki časopis Pedriatics (2017) procjenjuje kako čak 17,8% djece ima neki oblik razvojnog invaliditeta. Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada Zagreba navodi kako otprilike 5% djece u javnim školama ima teškoće u učenju, dok ih čak 20% pokazuje smetnje vezane za poremećaj pažnje. Oko 10% djece u redovnom školstvu RH školuje se po primjerenom programu obrazovanja. U kontekstu školovanja djece s teškoćama inkluzija, kao filozofija kreće od pretpostavke kako su sva djeca različita i kako sva djeca mogu učiti. 

U skladu s time inkluzivno obrazovanje jest ravnopravno sudjelovanje i uvažavanje djece s teškoćama unutar redovnog odgojno – obrazovnog sustava. Taj proces podrazumijeva i da ta djeca imaju posebnu pomoć i podršku koja je u skladu s njihovim potrebama. Vrijednosti kojima inkluzija teži jesu uvažavanje, izgradnja senzibiliteta za različitost i omogućavanje učenja u skladu s potrebama pojedinca, a bez isključivanja u posebne skupine ili institucije. Realizacija te ideje zahtijeva kvalitetnu mrežu podrške, dovoljan broj stručnjaka različitih profila, suradnju institucija unutar školskog sustava te suradnju školskog sustava sa zdravstvenim sustavom, sustavom socijalne skrbi itd., dostatna sredstva i zakonski okvir koji to omogućava. Teškoće koje prevladavaju su problemi s govorom, razumijevanjem, čitanjem i pisanjem, smetnje pažnje, problemi u ponašanju i emocionalni problemi.

Nastavnici i školovanje djece s teškoćama

Nastavnici u svojem formalnom sveučilišnom obrazovanju dobiju jako malo informacija o poučavanju djece s teškoćama. Tema se pokriva uglavnom kroz (rijetke) izborne kolegije, a znanje stječu prvenstveno kroz rad i suradnju sa stručnim suradnicima i ostatkom kolektiva, ali i vlastitom dobrom voljom: čitanjem literature, pohađanjem predavanja ili edukacija i sl.

Inkluzivno poučavanje zahtjeva detaljnu pripremu nastavnog sata, odabir i korištenje odgovarajućih metoda individualizacije te evaluaciju ishoda (Lozančić i Mirošević, 2015). Iz iskustva suradnje s učiteljima i nastavnicima o poučavanju djece s teškoćama vidljivo je kako su često frustrirani jer: a) ne smatraju se kompetentnima za rad s djecom s teškoćama b) uključivanje djeteta s teškoćom u razredno okruženje je izazovno c) preopterećeni su raznim drugim zadacima (kojih je svake školske godine sve više) i d) nisu adekvatno plaćeni za provođenje tolikog broja različitih programa.

Voditelji županijskih vijeća u pravilu nemaju na raspolaganju dovoljno sredstava da plate predavače na svojim skupovima tako da predavanja na temu školovanja djece s teškoćama ovise o dobroj volji nekog stručnjaka. Kada govorimo o teškoćama u učenju govorimo o više različitih skupina problema koji kod djece uzrokuju teškoće u savladavanju nastavnog gradiva, a tu zalazimo u područje medicine, psihologije, edukacijsko – rehabilitacijskih znanosti i drugih srodnih znanosti. Učitelji i nastavnici se ne smatraju dovoljno informiranima o određenoj teškoći i osjećaju manjak podrške u kreiranju i realiziranju odgojno – obrazovnih programa za djecu s teškoćama. Zbog nedovoljnog broja stručnih suradnika u školama oni često tu potporu uistinu nemaju.

Kreiranje i provođenje specifičnog programa za dijete s teškoćom iziskuje dodatni trud i vrijeme koji nisu adekvatno plaćeni. Situaciju dodatno otežava i činjenica da je broj djece s teškoćama sve veći, a to za pojedinog učitelja ili predmetnog nastavnika znači izradu i provedbu više različitih programa. Izrada individualiziranog odgojno – obrazovnog programa (IOOP) podrazumijeva sastavljanje dokumenta u kojem se predviđaju svi sadržaji, individualizirani postupci i ishodi učenja za dijete s teškoćom, a provođenje IOOP-a podrazumijeva izradu posebnih materijala, korištenje pristupa koji odgovara potrebama djeteta, vođenje računa o tome da se dijete minimalno stigmatizira, da ne odudara od ostatka razreda i još neke stvari, ovisno o potrebama djeteta.

Za izradu i provođenje programa za dijete koje ima individualizirane postupke nema naknade. Naknada se dobiva samo za kreiranje i provođenje programa koji ima sadržajnu prilagodbu. Ukoliko za provođenje IOOP-a nije osigurana odgovarajuća edukacija, dovoljan broj radnika i adekvatna naknada ne možemo očekivati kvalitetnu inkluziju. Ipak, navedeni nedostaci školskog sustava ne skidaju odgovornost s učitelja i nastavnika za kreiranje i provođenje programa za djecu s teškoćama.

Nedostatak stručnih suradnika

U našem školskom sustavu rade stručni suradnici pedagozi, stručni suradnici edukacijsko – rehabilitacijskog profila (edukatori – rehabilitatori, logopedi i socijalni pedagozi), psiholozi i knjižničari. U RH je na snazi Odluka o zabrani novog zapošljavanja službenika i namještenika u javnim službama. U skladu s time u školama se ne mogu otvarati nova radna mjesta na kojima bi se zaposlili stručni suradnici. Rezultat toga je manjak stručnjaka koji su školama potrebni za omogućavanje inkluzivnog obrazovanja kao i nepoštivanje Državnog pedagoškog standarda. Problematikom manjka stručnih suradnika u hrvatskom školskom sustavu bavila se građanska inicijativa Psihološko proljeće koja je prikupila podatke o zastupljenosti stručnih suradnika u školama i našla da je u čak 156 osnovnih škola koje imaju 15 i više djece s teškoćama zaposleno nula stručnih suradnika edukacijsko – rehabilitacijskog profila te se stoga u njima ne primjenjuje državni pedagoški standard, a broj školskih psihologa je najniži od svih profila stručnjaka.

U navedenom članku nalazi se i zanimljiv podatak o osnovnoj školi u kojoj su zaposlena čak četiri stručna suradnika, no nijedan na puno radno vrijeme: psiholog, pedagog i knjižničar zaposleni su na pola radnog vremena, a edukacijski rehabilitator na četvrtinu radnog vremena, tako da ta škola broji sve skupa 1.75 stručnih suradnika. To je zabrinjavajuće s obzirom na činjenicu da su nalazi psihologa i stručnjaka edukacijsko – rehabilitacijskog profila neophodni za bilo koji postupak utvrđivanja oblika školovanja za dijete s teškoćama. Briga za mentalno zdravlje djece kao i s njime povezani poremećaji i teškoće u učenju su zasebna tema. Cijela baza podataka o zastupljenosti stručnih suradnika u školama dostupna je na https://psiholoskoproljece.org/.

Slika: Dječji vrtić Ciciban

inkluzija grafika

Početkom školske godine 2018./19. provodila se mjera zapošljavanja stručnih suradnika u školama, no mjera se odnosila isključivo na pripravništvo od godinu dana te su natječaji bili aktivni svega mjesec dana. Tako su se radnici jedne otočke škole poveselili kako će dobiti psihologa na godinu dana, no on je ipak odlučio ne doći jer je shvatio da si s pripravničkom plaćom ne može priuštiti selidbu i najam stana. U skladu s prosječnom ekipiranosti stručnih službi škole postupci utvrđivanja oblika obrazovanja za djecu s teškoćama su često dugotrajni i skupi jer zahtijevaju honorarno zapošljavanje vanjskih suradnika, a roditelji često snose troškove privatnih psiholoških i logopedskih obrada koje škola ne može omogućiti. Za obradu je obavezan i nalaz liječnika školske medicine čija se ordinacija često nalazi daleko od mjesta u kojem se dijete školuje.

Zbog sve veće zastupljenosti teškoća u jezično – govornom razvoju logopedi su jako traženi, no u školama slabo zastupljeni. Radi sve veće opterećenosti, administracije, ograničavajućih okvira za rad i niskog koeficijenta škola je sve manje atraktivno mjesto za rad te sve više logopeda otvara privatne prakse u koje roditelji vode djecu jer im škola ne može omogućiti tu uslugu, a na logopedski termin u bolnici se jako dugo čeka. Slična je situacija i sa psiholozima. 

Pomoćnici u nastavi

Uključivanje pomoćnika u nastavi ili stručnog komunikacijskog posrednika kao podrške djetetu s teškoćom relativna je novost u hrvatskom školstvu. Njihova uloga u nastavi je pružanje neposredne potpore učeniku u nastavnim i vannastavnim aktivnostima, a u to spadaju razne aktivnosti koje ovise o tome koju vrstu pomoći učenik treba s obzirom na teškoću. Pomoćnici u nastavi ne osiguravaju se svim učenicima s teškoćama već samo onima kojima je pomoć neophodna radi teškoća koje ih sprječavaju u svakodnevnom funkcioniranju. Ideja je odlična, ali u provedbi se nameću razni problemi. 

Učeniku se pomoćnik u nastavi osigurava za sljedeću (ili sljedeće dvije) školske godine slanjem zahtjeva nadležnim tijelima koja, ukoliko smatraju da je potreba za pomoćnikom opravdana, zahtjev odobravaju i osiguravaju sredstva za njegovo zapošljavanje. Pomoćnici u nastavi osiguravaju se projektima financiranima sredstvima Europske unije, no njihovo financiranje, satnice i obaveze nisu standardizirani na razini države. Svaki osnivač provodi zaseban projekt zapošljavanja pomoćnika u nastavi tako da pomoćnici diljem Lijepe naše imaju različite ugovore o radu, različit broj sati u ugovoru o radu (za učenike koji pohađaju isti razred), satnice, obaveze, mjesečnu dokumentaciju koju su dužni ispunjavati itd.

Najsvježiji primjer je aktualna pandemija i nastava na daljinu koja se počela provoditi u ožujku ove godine. Što s pomoćnicima? Neki su s učenicima radili online, neki su odlazili kod učenika i u njegovom domu mu pomagali s praćenjem nastave, neki su bili prisiljeni koristiti godišnji odmor, a neki su imali prekid rada uslijed okolnosti. Sve je ovisilo o odluci osnivača (voditelja projekta). Pomoćnici u nastavi rade različite poslove, pa tako nije neuobičajeno da, npr., nose učenika koji ne može hodati i nema kolica. Njih se može se angažirati za rad s jednim učenikom ili za rad sa skupinom stoga u praksi ima primjera pomoćnika koji za 20-ak sati tjedno pružaju podršku dvojici učenika od kojih obojica imaju višestruke teškoće. Iva Tadić, predsjednica Udruge pomoćnika u nastavi navodi kako je Satnica pomoćnika u nastavi uglavnom 25 kuna, a često rade duže nego što to predviđa njihova tjedna satnica. 

Teret koji nose roditelji

Biti roditelj djeteta s teškoćama može biti u najmanju ruku izazovno. Roditeljima je potrebna formalna i neformalna podrška koju u svojoj zajednici često nemaju, a odgoj djeteta s teškoćama utječe na privatnu i poslovnu sferu života, te često zahtijeva prilagodbe, kompromise i odricanja. . Biti roditelj djeteta s teškoćama često znači odvajati puno vremena za pisanje domaćih uradaka i učenje s djetetom. Ukoliko je dijete uključeno u neki oblik individualnog rada (psiholog, logoped, instrukcije) koji nije osiguran od strane škole to za roditelja znači i značajne financijske izdatke (jedna majka dječaka s disleksijom kaže da mjesečno odvaja 1000kn za logopedski tretman, op.a.). Često je teškoća u učenju povezana sa zdravstvenim problemom ili je rezultat neke kronične bolesti, a to može zahtijevati liječničke preglede i terapije. Radi manjkavosti zdravstvenog sustava roditelji preglede nerijetko obavljaju privatno što je dodatni trošak. Centralizacija je problem vrlo blizak roditeljima djece s teškoćama, posebice onima koji žive u ruralnim područjima, ali i svima koji ne žive u Zagrebu. Većina usluga dostupna je samo u gradovima, a to znači pomno planiranje obaveza i značajno vrijeme utrošeno na putovanje. Radi svega navedenog mnogi roditelji traže da im se odobri pravo na rad s polovicom punog radnog vremena.

Udruge za pomoć djeci s teškoćama i njihovim roditeljima prisutne u RH, nerijetko su osnovane od strane roditelja djece s teškoćama. Udruge su tu kako bi (barem donekle) osiguravale podršku za koju država ne izdvaja dovoljno sredstava. Razne udruge bave se pružanjem podrške djeci s teškoćama i roditeljima djece s teškoćama kreirajući mrežu usluga, pa se tako u rad udruga uključuju razni stručnjaci koji korisnicima nude svoje usluge po manjoj cijeni ili volonterski.

Školovanje djece s poteškoćama nije prioritet

O društvu puno govori način na koji skrbi o svojim najranjivijim skupinama. Škola je mjesto učenja, ali i mjesto druženja i zabave. U njoj se uči puno više od nastavnog gradiva i u njoj dijete provodi značajan dio vremena. Glavna ideja inkluzije jest promjena uvjerenja kako svi moramo biti isti i kako sva djeca moraju učiti na isti način. Djeca su budući odrasli ljudi (to kao da stalno zaboravljamo), a to znači i budući donosioci odluka. Stvarno prihvaćanje razlika je osnova za kvalitetnije školstvo, ali i za kvalitetnije društvo. Ono što u Hrvatskoj trenutno imamo nije inkluzija već integracija – djeca s teškoćama pohađaju redovnu školu, no nisu ravnopravno uključena u proces učenja te su često izolirana ili etiketirana. Školovanje djece s teškoćama nikad nije pri vrhu liste prioriteta, a često je izvor frustracije. Uvijek ispadne da je sve drugo bitnije.

Kad se šalju zahtjevi prema višim instancama taj se problem nekako maglovito spomene, i to najčešće na kraju. Na školstvu se štedi na razne načine te škola često nije u mogućnosti pružiti mnoge usluge, stoga se roditelji često obraćaju udrugama za pomoć djeci s teškoćama. Možemo očekivati kako će se posljedice krize uzrokovane pandemijom osjetiti i kroz financiranje udruga stoga će i tu biti ograničenja. Decentralizacija također zahtijeva otvaranje novih ustanova i novih radnih mjesta, a donosioci odluka to uvijek pokušavaju izbjeći. Ukratko, svi navedeni problemi imaju zajednički nazivnik, a to su nedostatna sredstva i nedostatan interes da se ta sredstva osiguraju.


Izvor naslovne fotografije: pxfuel
Autorica teksta: Marta Klobučar, mag. paed. soc.

radnickaprava.org

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU