fbpx

13254506 10208516614165170 2237904914198581060 n

Kada sam prvi put gledao njemački film „Zbogom Lenjine“ nisam ni pomislio da postoji sličnost između radnje ovog nagrađivanog filmskog ostvarenja i situacije u Bosni i Hercegovini. Sada shvatam da nisam mislio o onome što sam tada živio, a što je prisutno i u momentu dok pišem ove redove.

piše: Edo Kanlić

Za one koji nisu gledali ovu komediju, koja je puno više od toga, radnja se odvija u Istočnom Berlinu 1989. godine. Majka glavnog lika dobija srčani udar i pada u komu nakon što vidi da policija – u koju ona kao zakleta komunistkinja i sljedbenica sistema bezuslovno vjeruje – privodi njenog sina za vrijeme antirežimskih protesta. Budi se nakon nekoliko mjeseci u ujedinjenoj Njemačkoj, a njena djeca čine sve kako bi je zaštitila od novog šoka, koji joj može dodatno ugroziti zdravlje. Na TV-u joj puštaju snimke dnevnika iz vremena socijalizma, hranu prepakuju u staru ambalažu sa oznakom DDR (Njemačka Demokratska Republika), koriste socijalističku terminologiju kako bi se mama osjećala „kao svoja na svom“. Strahuju od njene reakcije kada shvati da svijet u koji je vjerovala više ne postoji.

Na trenutak sam se zapitao zašto se ovog filma sjećam ovako jasno, zašto je u mojoj memoriji pohranjen tako slikovito. To nije slučaj sa drugim filmovima koje sam gledao prije desetak godina, a čijih se naslova danas jedva sjećam. Nisam mogao naći poveznicu između radnje filma i predizborne kampanje u Bosni i Hercegovini. Ipak, osjećao sam da tu postoji neka sličnost, pa sam razmišljao o tome po čemu je ova kampanja drugačija od prethodnih.  

Šefovi nacionalnih stranaka i njihovih lokalnih ogranaka pozivaju na jedinstvo, borbu za opstanak, odbranu države, naroda, časti, religije, tradicije, kulture... Dok upozoravaju na sve opasnosti koje vrebaju i prijete da će narušiti nešto naše, gradovi u kojima živimo gotovo da ne mogu prikriti sve izraženiju etničku jednoobraznost. Kulturu o kojoj pričaju ugrožavaju sami, puštajući kulturne institucije da sa same godinama grčevito bore za egzistenciju. U tome uspijevaju samo zahvaljujući nevjerovatnim naporima kulturnih radnika. O odbrani naroda govore u vremenu kada naše stanovništvo od masovnog iseljenja zadržava samo pandemija. Već dugo se pitam zašto se borce/branioce ne preimenuje u ono što oni jesu – veterani rata. Odgovor mi daje svaki TV kanal ili portal. Iluzorno je očekivati da im se dodijeli taj prizvuk nečega što je prošlo, obzirom da su oni, kao generali/komandanti/branioci/heroji, najglasnije ličnosti ovogodišnje predizborne kampanje.

Kako u svojoj knjizi Rat i mit: Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj piše profesor Dejan Jović, u hrvatskom je društvu prisutan paradoks da se branitelji pozivaju na vječnost hrvatske države, a istovremeno sa ponosom ističu da su je oni stvorili 1991. godine. Logički prateći njihovo rezonovanje, branili su ono što nije postojalo, jer, ako su ga oni stvorili, nije ga moglo biti prije toga. Slična pojava je očita i u Bosni i Hercegovini gdje samoproglašeni državotvorci tvore nešto što je zemlja tisućljetna. Dok negatorima političko-pravnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine trube o njenom hiljadugodišnjem postojanju, istovremeno tvrde da su je oni stvorili 1992. godine. Kao takvi, oni povezuju sigurnost Bosne i Hercegovine sa svojom snagom. Političkom, bezbeli. Ko se suprotstavi ovoj mantri, izdajnik je. Tako kažu.

Kampanja u kojoj se proziva za izdaju, označava linija odbrane, poziva na oslobođenje, uzdiže za herojstvo i oplakuje žrtve je ništa drugo do militarizacija javnog diskursa, normalizacija rata, prihvatanje nasilne komunikacije, stavljanje mete na čelo političkim neistomišljenicima i održavanje atmosfere straha. Od dugogodišnjeg – i uvijek prisutnog – pitanja gdje si bio u ratu, polako prelazimo na propitivanje roditeljske ratne prošlosti. Time utiremo put da sutra neko ocjenjuje društvenu podobnost naše djece na konto ratne prošlosti njihovih dedā. Ja uvijek dodam i nana, ali naše društvo još uvijek odbija razgovarati o ulozi žene u ratu. A jako je važna i mnogo priča mora biti ispričano!

Ono što bi trebalo biti opozicija – o, kako velika riječ nedostojna onih koji se njome diče! – u Bosni i Hercegovini ponizno je prihvatilo ovu opasnu igru nametnutu od strane svevladajućih nacionalnih stranaka. Umjesto da nedvosmisleno osude vođenje ratom obojene kampanje, predstavnici stranaka koje nisu u vlasti pristaju biti pijuni koji prihvataju ratnu terminologiju, pravdaju svoje prisustvo, odnosno odsustvo u ratnim godinama, potvrđujući tako rat kao početak i kraj svega. Nepogrešivo mjerilo čiji ispit moraš položiti da bi dobio teško zasluženu titulu legitimnog.

Mladima poručuju da su dužni ostati i boriti se za ovu državu i njenu budućnost. Emocionalno ih ucjenjuju porodičnim tragedijama, žrtvama predaka i zlatnom prošlošću naroda, čije je ponovno ostvarenje ostavljeno njima, mladima, u amanet. Dragi mladi ljudi, niste vi ovoj državi i društvu dužni ništa! Jedini dug koji su vam nabacili na pleća je vanjski dug posuđen od međunarodnih institucija neophodan za vještačko disanje ovog sistema na izdisaju. Kao vaš zemljak koji proživljava slične probleme, pozivam vas da iskoristite svoje pravo glasa 15. novembra. Dajte sebi priliku da pokušate utjecati na nezavidan položaj u kojem se nalaze vaše lokalne zajednice. Glasajte po svojoj savjesti. Ipak, savjetujem vas da se klonite onih koji svoje kampanje temelje na zloupotrebi bolne prošlosti i trauma vaših porodica. Pogledajte izborne liste i odaberite one za koje mislite da će vas dostojno predstavljati. Ako vas i oni razočaraju, ne libite se da svoju sreću potražite negdje gdje ćete biti poštovani sa znanjima i kvalitetama koje posjedujete. Sami birajte svoj put i ne dozvolite da vas se ne pita!

Pišući ove redove otkrio sam poveznicu između filma o kom sam pisao na početku teksta i predizborne kampanje koja mi sedmicama zadaje glavobolju. Majka glavnog lika  koja se probudila iz kome neodoljivo podsjeća na stanovnike Bosne i Hercegovine, koji se dvije i po decenije pokušavaju snaći u (vječitoj) tranziciji. Ipak, postoji ogromna razlika. Dok djeca iz filma majku nastoje „sačuvati“ od nagle promjene zbog njenog zdravlja, bosanskohercegovački vlastodršci cijelo društvo žele zadržati u ratom obilježenom mentalitetu zbog vlastite koristi. Simuliranjem rata u vrijeme kampanje za lokalne izbore oni zapravo čuvaju svoj bitak. Razlog je vrlo jasan. Za četiri ratne godine uspjeli su prigrabiti položaje, utjecaj i imovinu koju ne bi mogli pošteno steći ni za četiri mirnodopska života. Majka iz filma „Zbogom Lenjine“ je na kraju, iako teško, ipak prihvatila realnost u kojoj se probudila. Dobar je to znak da se i mi možemo produbiti i preuzeti stvar u svoje ruke. Hoćemo li to uraditi, ili je vrijeme konačno reći zbogom budućnosti?

Autor: dwp-balkan.org

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU