fbpx

GojkoBerickolumna

Zašto smo to preko noći zaboravili, zašto smo se na najsuroviji način obračunali s tim modelom i završili u močvarama dubokih etničkih podjela i mržnje? Bilo kako bilo, moraćemo ponovo naučiti ono što smo nekada tako dobro znali.

Piše: Gojko Berić

Prođe i Dan državnosti, drugi od dva najznačajnija državna praznika Bosne i Hercegovine. Dan nezavisnosti pada 1. marta, a ovaj o kojem je riječ u današnjoj kolumni 25. novembra. Oba ova datuma su, kao što znamo, predmet višegodišnjih sporenja između “političkog Sarajeva” i “političke Banjaluke” i obilježavaju se samo u polovini zemlje, pa ni tu kako bi dolikovalo njihovim nazivima. U svakoj nacionalističkoj manifestaciji pod zastavama vladajućih stranaka ima sto puta više žara nego u otužnom okupljanju grupica antifašista, koje ne dozvoljavaju da 25. novembar prekrije veo zaborava. Neki mediji učestvuju u tome po inerciji svoje “patriotske” površnosti i tako, i ne htijući, upotpunjuju sliku jedne propale države i njenog propalog društva. Pandemija koronavirusa i opća rezignacija ljudi ovog su novembra tu sliku učinile otužnijom nego ikada posljednjih godina. A zapravo je najprecizniji komentar tog parodijskog ceremonijala dao jedan sredovječni stanovnik Sarajeva, koji je na pitanje TV reportera šta misli o obilježavanju Dana državnosti, odgovorio: “Sve je to nasilu!”. Da simbolika bude potpuna, Sarajevo je toga dana bilo najzagađeniji grad na svijetu.

Ko se danas u Sarajevu smije?

Prije 77 godina časni partizanski vijećnici ZAVNOBiH-a okupili su se u Mrkonjić-Gradu i u kasnoj novembarskoj noći donijeli odluke kojima su udareni temelji buduće “i srpske, i hrvatske, i muslimanske” socijalističke republike. Novi početak istorije Bosne i Hercegovine! Trideset sedam godina kasnije umire njihov Bog Josip Broz Tito, a deceniju potom i njegova država koja se zvala SFRJ, skončavši u krvi i pepelu. Još jedan početak istorije svakog od naroda koji su u toj zemlji živjeli zajedno, da bi onda ušli u međusobne pokolje i, kako sada izgleda, zauvijek se razišli. Svi su se odrekli svega što je bilo zajedničko, pa i zajedničke antifašističke borbe, čiji su spomenici vandalski i temeljito uništavani. Zapaljena je i zgrada u kojoj je održano zasjedanje ZAVNOBiH-a, i danas je u očajnom stanju, pretvorena u simbol primitivizma i slijepe mržnje prema partizanskom pokretu. Istorijski događaj koji se desio u maloj bosanskoj varošici u jeku Drugog svjetskog rata Srbi u Republici Srpskoj ignorišu kao datum koji nije vrijedan njihove pažnje; za Hrvate je 25. novembar samo još jedan neradni dan i ništa više, ali ni Bošnjaci, generalno uzevši, ne ispoljavaju prema tom datumu nekakav poseban senzibilitet. On je potreban samo njihovoj vladajućoj nomenklaturi, kao dokaz državotvornog identiteta i cjelovitosti danas etnički podijeljene zemlje, pa je, sve u svemu, i na toj strani više mimikrije nego iskrenosti. Čitam u novinama izvještaj o obilježavanju “jednog od najznačajnijih datuma za našu zemlju” upadljivo plasiran pod naslovom “Antifašisti u Mrkonjić-Gradu ukazali na značaj ZAVNOBiH-a”. Kome i zašto je mala grupica ljudi, sa zastavom koja nije oficijelno državna, dužna da i poslije toliko decenija ukazuje na notornu činjenicu da bez tog zasjedanja ne bi bilo današnje Bosne i Hercegovine, ako više nego dominantna većina građana ove zemlje ne osjeća potrebu da tu istinu čuje? To je pitanje sa kojim se moramo suočiti svi mi, licem u lice, ljevičari i desničari, stari i mladi, antifašisti i neofašisti, akademska zajednica i mediji. Ono više ne može biti teret natovaren samo antifašistima u izumiranju.
Nije slučajno da ni ove godine u Mrkonjić-Gradu nije bilo nijednog političara. Možda je to i bolje, jer njihovi govori u slavu 25. novembra ne samo što zvuče vanvremenski već su i u dubokoj suprotnosti sa stvarnosti koju je vladajuća politika oblikovala. I psi lutalice osjećaju da je život u ovoj zemlji na granici nepodnošljivosti, ne samo zbog galopirajućeg siromaštva. Prođite Ferhadijom ili Titovom. Ko se danas u Sarajevu smije? Jedino TV voditeljice polupokrivenih bedara i njihovi gosti iz svijeta estrade. Običan svijet više ne reaguje ni na najbolji vic. Protekli izbori su pokazali da se obistinila stara izreka: “Možeš varati narod koliko hoćeš i kako hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš”. Mi živimo u lažima do grla. I komunisti su obećavali više nego što su mogli, ali iza njih su ostali mnogi gigantski podvizi. Danas imamo posla s političarima koji su postavili lažne putokaze. Više se ni Milorad Dodik ne usuđuje dovesti u pitanje jedini put spasa, onaj koji vodi u EU, ali svojim opstrukcijama čini sve da sa tog puta skrenemo. Pitajte Bakira Izetbegovića kakvu on Bosnu i Hercegovinu želi i čućete viziju potpuno suprotnu onome što SDA čini svugdje gdje ima dominantnu vlast. Neka vam Dragan Čović odgovori na pitanje da li je treći entitet njegov životni politički cilj i dobićete nedvosmisleno negativan odgovor, čija je jedina mana – neiskrenost. Sudbina 14 “domaćih zadataka” koje je Evropska komisija još prije skoro dvije godine postavila našem državnom vrhu dokaz su njegove aljkavosti i neodgovornosti, u krajnjem slučaju otvorene opstrukcije i mrzovolje prema standardima koji vladaju u porodici evropskih zemalja. Navodno je u pitanju strah od vladavine prava, koja bi mnoge naše narodne deputate odvela iza rešetaka. Počinjem sumnjati u to inače rašireno mišljenje naprosto zato što je i EU puna takvih i sličnih tipova.

Carstvo slobode i veselih ljudi

Njemačka kancelarka Angela Merkel nedavno je na adresu našeg regiona uputila sljedeću poruku: “Ne smijete zaboraviti da morate živjeti jedni sa drugima”. Mi smo u socijalističkoj Jugoslaviji tako i živjeli, zajedno, a ne jedni pored drugih i naučili smo kako se to radi. Stotine hiljada ljudi različitih nacija bile su spojene prijateljskim i bračnim vezama, a u Bosni i Hercegovini i komšilukom, njenom neformalnom, ali najvažnijom socijalnom institucijom. Bila je to zemlja koja je građanima sovjetske komunističke imperije izgledala kao carstvo slobode i veselih ljudi, kapija kroz koju se stizalo na Zapad. Vjerujem da je to dobro poznato i gospođi Merkel, rođenoj i odrasloj u totalitarnoj Istočnoj Njemačkoj. Zašto smo onda preko noći zaboravili živjeti zajedno, zašto smo se na najsuroviji način obračunali s tim modelom i završili u močvarama dubokih etničkih podjela i mržnje? I koliko će to još trajati? Bilo kako bilo, moraćemo ponovo naučiti ono što smo nekada tako dobro znali.

Oslobođenje

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU