fbpx

duska nikola 635x300

Ubili su ih zato što su časno nosili lijepa imena. Duška i Nikola. Dugo sam nosio breme ove neispričane priče.

Autor: Esad Eso Boškailo

Dr Dušanka Kuzman (23.11.1944 – 19.07.1992)
Dr Nikola Kuzman (14.02.1941 – 19.07.1992)

Pišem, nek se zna…

Rodili se u jednom, ubijeni u drugom ratu.

Nije još rat, nije još 1992.

Čapljina, lijep gradić na obali rijeke Neretve, tridesetak kilometara južno od Mostara. Do Jadranskog mora isto toliko, samo na drugu stranu. Nizastranu.
Kad neko tada kaže – Idem kod Nikole – znalo se, zub zabolio.
Ima još insana u čaršiji sa imenom Nikola, ali kad se rekne – Idem kod Nikole – znači idem kod specijaliste stomatologije, dr Nikola Kuzman.
E još kad se kaže idem ili kod Duške ili kod Nikole, a onda se baš zna, Dušanka Duška Kuzman, doktor stomatologije. Supruga Nikolina.

Nikola je rođeni Čapljinac, rodio se u vakat, 1941. godine. Duška je na svijet došla u Mačvi 1944. godine.
Nikola, taman napunio pedesetu, visine tačno koliko treba, težine taman, zgodan i veseo čak i u čuvenih 7 ujutro kad smo ko mravi ulazili u naš Dom Zdravlja.

Valjalo je biti na vrijeme ili će te Vejsil na ulazu utefteriti i morebit se dobije neki minus pa se i od plate “odbije”.

A, Duška, visoka, uredna i lijepa. I vesela – ali tek poslije treće džezve kafe.

Pričalo se da su se uposlenici “Ambulante” u Čapljini smijali posmatrajući kao se Duška i ja, ne baš raspoloženi prije prve 3-4 kafe, pozdravljamo minimalnim podizanjem ruke i obrva, bez imalo damara da se kaže barem dobro jutro.

Duška bi rekla: ”To je maksimalno za moj jutarnji pozdrav, a bogami Eso je gori od mene, treba mu do podne da se nasmije”.
Iza 10 sati, neka druga energija bi se pojavila i dr Duška bi prozborila, a onda bi preko hodnika zvali da naletim iz medicine rada u zubno na kafu. I kolače. Tamo so vazda dr Alma Bubalo, Zika, Fikreta…

U neka doba, Nikolu izabraše za predsjednika Opštine. Kažu promjeniće se Nikola, vlast je to, ne more on biti isti…
U pravu su bili, Nikola nije ostao isti!

Postao je puno bolji, pomagao gdje je god mogao, izlazio, družio se s ljudima, kafići, šetnje po rivi, sportski centar, Bjelave, FK “Borac”…
Svake godine smo ljetovali zajedno u Neumu, u Nikolinoj vikendici, Tiha luka… znate to već kako ide … more i morski proizvodi, pa sve što uz to ide kako Bog zapovijeda.
A priče naše, Nikoline i moje… e, tu morate dobro utonuti u najdublje tajne imaginacije, pa da čujete dvojicu Vodolija kad razvežu o filozofiji i niočemu.

A onda…

Kako kaže “Zabranjeno Pušenje” –

“Proljeće devedeset druge
Vreli čelik raznese
Sve komšiluke i sve derneke…”

Kraj je aprila 1992., odoh iz okupiranog Počitelja, čamcem preko nabujale, aprilske i mutne Neretve, pa uz brdo do Međugorja pa u Čapljinu.
Naš Dom zdravlja, granatiran, preselio u Duhansku stanicu. Tamo su kameni zidovi širene najmanje pola metra. Kažu, bezbjednije je.
Velika prostoriju, sve liči na rat, kreveti, ranjenici, zavoji, nosači za infuzije.
Pa i jeste RAT.
Dan je, svjetlo je prigušeno ali vidim, Duška i Nikola su tu.
Priđem i izgrlimo se.
– Ostali smo tu, mogli smo otići, hoćemo da pomognemo.
Rekoh: Da zamolim mog druga Kapu, može vas prebaciti tamo. Moj drug Kapa za sve ima rješenje, on će to organizovati.
– Nemoj Eso, tu smo, ostajemo, mi smo ekipa Doma zdravlja i hoćemo pomoći kome treba. Mi smo Čapljinci.

Juli je 1992., Duška i Nikola rade u ratnoj bolnici, ja sam na frontu, sa civilima i borcima.
I onda ta vijest koja me mori i progoni, i progoniće me dok sam živ.

Ubili su Dušku i Nikolu!
Juli 19, 1992.!

Pitao bih koju Dušku, kojeg Nikolu, recite mi prezime… ali ne ide.
Samo je jedan bračni par sa tim imenom.

Izvučeni iz stana u zoru jula 1992. i svirepo ubijeni, kažu na Modriču ili na Domanovićima.
Sve što do tada nije bilo normalno, postalo je luđe i nenormalnije.
Ostali su kao doktori da pomognu koliko mogu tom narodu čapljinskom i taj nenarod čapljinski, ti fašisti ubiju moju Dušku i mog Nikolu.

Ubistva uvijek imaju motiv, da to ne smetnem.
Ubili su ih zato što su časno nosili lijepa imena. Duška i Nikola.
Dugo sam nosio breme ove neispričane priče.

Dugo sam nosio breme zamišljenog susreta sa njihovim kćerkama koje su preživjele rat i žive u Kanadi.
Kako ću predeverati susret sa Sonjom i Natašom.

Prije 4-5 godina, u Torontu smo kod prijatelja iz Zadra, rekoh: Ajšo idemo naći Sonju i Natašu.
Nađemo se i isplačemo zajedno.
Lakše je tako, kažu.
Ne znam, da li je.

esoi ekipa 768x541

tacno.net

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU