fbpx

child

Mi živimo u koroni od kad sam se ja rodio. Mene ne grle. Mene se plaše. Ne dolazi mi niko kući, niti ja idem nekom.

Piše: Edina Heldić Smailagić

Ja sam odustao od kafe. Moja mama mi je rekla da to loše utiče na moj potencijal. Možda bih joj povjerovao da to nije isto rekla za hljeb, pite, hamburgere, pice, slatkiše i sve ono za čim vape obična djeca. Ona kaže da ja nemam autizam, nego sam samo neobičan dječak. Slabo govorim, ali puno mislim. I imam kako mama kaže „slonovsko pamćenje“. Sjećam se šta je rekla nekoj ženi kad joj je saopštila da ja imam neki taj autizam. Rekla je: „Moj sin nema autizam, on ima mene“. Sviđa mi se kako govori moja mama. Jasno i kratko. Ne sviđa mi se kako govore drugi ljudi. Puno pričaju i izbjegavam ih. Mama kad govori kao da crta ili pjeva. Kad su se neki ljudi naljutili što idem u vrtić s njihovom djecom, ona je povukla svojim prstićem nevidljivu liniju na hodniku i zatražila da svi roditelji stanu na tu crtu zajedno s njom kako bi vidjeli koliko je ona neobična, neobična kao i ja. Nikad to nisam zaboravio. Zato sam odustao od kafe, unaprijed odustao. Još sam ja mali. Vidio sam da ona stalno pije kafu iz šolje na kojoj je moja slika, pa sam je pitao. Sviđa mi se vaš konkurs, a i mama voli da pišem. Juče mi je objašnjavala da konkurs nije o kafi, nego o koroni. Napisaću vam sad nešto i tome. Možda me ne shvatite, ali hoću. Ja volim što se zadesila korona u mom gradu. Mislim da sam prvi u razredu primjetio da je nešto došlo u naš mali grad. Svi su odjednom postali tiši. Djeca više nisu gledala u mene, nego su bila zamišljena ispod onih maski. Ja sam bio hrabar. Nosio sam masku prvi i to rado, dok su druga djeca odbijala i pravila probleme. Moja mama koja mi je „pomagač“ u školi (drugi je zovu asistent, meni je to čudno) je bila ponosna što sam to prihvatio. S obzirom da mi sve oko odjeće smeta, ona je mislila da nikad neću prihvatiti masku. Ja jedva dočekao s tim da ja nosim uvijek istu, dok druga djeca mijenjaju ih. Iskreno su mi njihove maske smiješne, kao da smo na ringišpilu, a ne u školi. Ja sam mami rekao da mi kupi samo velike, bijele maske. Djeca se uvijek derala na času, pa su s maskama prestali da proizvode toliko zvukova. Meni je zaista bilo fino. Sjedim s mamom i uživam u tišini. Još nam skratili nastavu. Divno!


Najsrećniji sam bio kad su rekli da idemo kući i da ćemo pratiti nastavu na televizoru. Još mamu korona vratila kući, pa je stalno bila sa mnom. Tata je kupovao sve, a ja i mama smo bili u kući zatvoreni dva mjeseca. Mama je svaki dan smišljala kako da se igramo i kako da učimo. Učenje ne volim, ali mama se puno rastuži kad ne učim, pa joj popustim. To su najljepša dva mjeseca mog života. I mamina su. Počele su je zvati druge mame i pitati za savjet. Moja mama sa mnom uči oduvijek, a one su tek sad zbog korone morala kući podučavati djecu. Tad su shvatile ko je moja mama. Mi živimo u koroni od kad sam se ja rodio. Mene ne grle. Mene se plaše. Ne dolazi mi niko kući, niti ja idem nekom. Mama ima malo drugarica i ja znam da kad joj kažem da je ona moj najbolji drug, ona poželi da joj to neko drugi kaže. Ona kaže da sam ja sav njen svijet i to je zaista tako. Draga redakcijo, naš život se nije promijenio dolaskom korone u nekom groznom smislu. Postao je bolji. Sad svi znaju kako je mojoj mami kad ljudi drže razmak od mene i nas. Mislim da će korona proći, i da će promijeniti djecu i velike ljude. Onda će oni doći u našu kuću da se igraju sa nama. Ja sam napravljen ovako i ne mogu da se mjenjam. Nekad je to mama pokušala da promijeni i onda me prihvatila. Korona će promijeniti druge. Svi su se poželjeli grljenja i voljenja, pa će onda kad se ovo sve završi zagrliti i mene. Možda je mama u pravu kad kaže da autizam ima nas, da autizam ima svijet, a ne obrnuto i da sam ja biće ljubavi, i da svijet nije spreman da to uvidi. Vjerujem da će nakon korone biti. Do tada ja uživam s mamom. Šaljem vam puno zagrljaja, draga redakcijo. Nadam se da će ovo pismo pročitati neki dječak sličan meni ili mama slična mojoj i shvatiti da nisu sami. Ja vam ostavljam svoju adresu. Ako neki dječak hoće da bude moj drug, može mi se javiti.

Benjamin, februar 2021., Banjaluka

 

Autor: Impuls

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU