fbpx

rsz lara varat noćni marš 2020

 Foto: Lara Varat, Noćni marš 2020.

Posljednjih nekoliko tjedana, koliko traje ovaj val balkanske inačice #MeToo pokreta, čini se kao da je regija konačno pronašla sluha za svjedočanstva seksualno zlostavljanih žena. Daje li nam to nadu da su ovi prostori, čije tlo je stoljećima natapano mizoginijom, spremni vjerovati ženama i napustiti uobičajeni obrazac okrivljavanja žrtve za djelo počinitelja?

Svjedočanstvo srpske glumice Milene Radulović o silovanju koje je, kao srednjoškolka, doživjela na satovima glume pokrenulo je lavinu novih priznanja o seksualnom zlostavljanju. Vijest se, poput požara, proširila i preko granice, uspjevši rastinjati hrabrost djevojaka diljem Balkana, od kojih su neke vlastita iskustva davno zakopala, čekajući bolja vremena da isplivaju na površinu i budu podijeljena s javnosti. Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Crna Gora u samo nekoliko dana preplavljena su ispovijestima djevojaka koje su dijelile iskustvo Milene Radulović.

Ne čudi samo zavidna hrabrost djevojaka koje su odlučile progovoriti u javnosti. Ono što daje nadu jest promptna reakcija institucija i akademske zajednice s ciljem da zaštite studentice i sankcioniraju prijestupnike. Akademija dramskih umjetnosti i Likovna akademija među prvima su javno pozvale studentice da prijave bilo kakav oblik seksualnog uznemiravanja. Od početka kampanje #NisamTražila do danas, na ADU je stiglo 27 prijava protiv njihovih zaposlenika, a neki su već suspendirani i udaljeni iz nastavnog programa.

Nakon ADU-a, pala je Likovna akademija, gdje su dvije bivše i dvije sadašnje studentice opisale ustaljeni obrazac neprimjerenog ponašanja pojedinih profesora, koje je uključivalo seksističke komentare, dodirivanja, neumjesne pozive u ateljee, iza kojih bi uslijedili pozivi na seks. Slične metode omalovažavanja, kritiziranja i konačno zastrašivanja opisalo je barem devet studentica Veterinarskog fakulteta, koje su doživjele od istog profesora, a koji je nakon odjeka u medijima smijenjen s dotadašnje funkcije. Pet prijava zaradio je i Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Facebook grupi Nisam tražila spominju se i Filozofski fakultet u Zadru te Pravni fakultet u Splitu. (Dosad je zaprimljeno više od 60 prijava za seksualno uznemiravanje i zlostavljanje na fakultetima, op.ur.)

Dubrovnik je pak, ovih dana, potresala afera u kojoj se šef policije sumnjiči za slanje neprimjerenih poruka, neprilične pozive na sastanke i diskriminatorni odnos prema ženama. Sudbina optuženog policajca još je nesigurna, ali sigurno je da i dalje uživa u naklonosti lokalne zajednice koja je organizirala prosvjed u znak podrške optuženiku. Dubrovčani su time pokazali, nemali broj puta viđenu, praksu zaštite muškarca, čiji se iskaz automatizmom uzima kao vjerodostojniji od iskaza žrtve.

Potonji je, s druge strane, podložan neprestanom propitkivanju, relativiziranju ili čak negiranju. Eklatantan primjer takvog odbacivanja svjedočanstva žene imamo priliku vidjeti na HRT-u, čiji vrh odbija istražiti prijavu za seksualno zlostavljanje koju je njihova novinarka podnijela protiv ravnatelja poslovanja, poručivši joj da navedeni problem pokuša samostalno riješiti.

Vrhunac nerazumijevanja za goruću problematiku koja je uzdrmala hrvatsku javnost, pokazao je rektor zagrebačkog Sveučilišta Damir Boras kada je, oglušivši se na prijavu za seksualno uznemiravanje protiv jednog od profesora na FFZG-u, navedenog – umjesto sankcioniranja – odlučio nagraditi počasnom titulom profesora emeritusa.

Prijave i dalje stižu, kreiraju se Google obrasci kojima se omogućuju anonimna svjedočanstva, formiraju se radne skupine, odbori i povjerenstva za procesuiranje optuženih za seksualno uznemiravanje, organiziraju se edukacije za studente, ali i za profesore. Poput domina, padaju jedan za drugim do sada nedodirljivi predstavnici moći, čime se konačno počinju poduzimati konretni koraci ka suzbijanju sveprisutne zloporabe pozicija. Zahvaljujući nesrazmjeru moći između zlostavljača i žrtve, mnoge od njih bile su, barem dosad, primorane prihvatiti uznemiravajuće i seksističko ponašanje autoriteta.

Unatoč znatnoj podršci žrtvama u javnosti, komentari na društvenim mrežama, izjave predsjednika Milanovića i izostanak reakcija pojedinih predstavnika institucija otkrivaju i onu drugu stranu inertnog sustava. Iskrivljavanje granice između bezazlenog flertanja i seksualnog uznemiravanja, umanjivanje patnje zlostavljenih žena, kao i okrivljavanje žrtava za ponašanje koje su doživjele još uvijek su dio kolektivnog stava nacije oko pitanja seksualnog uznemiravanja. Javni prostor i dalje je zagađen izjavama u kojima se očekuje da žene preuzmu odgovornost za provokativnu odjeću, dvosmislene signale koje upućuju pripadnicima suprotnog spola ili ambicije koje su ih ponukale da preko kreveta dosegnu laskavu poziciju u kojoj njihov zlostavljač najčešće već godinama uživa.

Međutim, sigurno je da pokret Nisam tražila daje nadu da će žene na ovim prostorima ipak konačno osjetiti okus pravde, te da u budućnosti pokretu zlostavljanih žena neće biti potrebno nadjenuti ime Nisam tražila jer će svima biti bjelodano jasno da je van svake pameti okrivljavati žrtve za nepravde koje su im počinjene. Čini se da je uspostavljena kritična masa, značajan postotak populacije koji je žrtve nedvosmisleno podržao, pokazavši empatiju za njihovu patnju. Među njima su dekani fakulteta koji su odmah omogućili žrtvama anonimno prijavljivanje te profesor Veterinarskog fakulteta koji je dao prednost svjedočanstvu studentica pred visokopozicioniranim kolegom i podnio njihove prijave.

Ne smijemo zaboraviti golemu podršku koje su žene pronašle jedne među drugima. Dijeleći svjedočanstva u Facebook grupi, naišle su na razumijevanje i prihvaćanje među onima čije životne priče su obilježene na sličan način, pronašavši time empatičnu sredinu, u kojoj njihove rane konačno mogu početi cijeliti.

Autorka: Valentina Marinović - VoxFeminae

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU