fbpx

 h 53313396 1280x852

Ilustracija. Foto: EPA/Tutus Zmijevski

Rat piše životne drame. Uglavnom sa tragičnim krajem. Upravo jednu takvu dramu saznadoh prije par dana, i odlučih da je sa vama podijelim, u nadi da će se okončati na pravedan način.

piše: Muhamed Kovačević

Ako je rijeka Drina masovna grobnica civila, onda je planina Treskavica masovna grobnica vojnika i vojnih lica. Stotine života na toj planini su izgubili momci i ljudi, od kojih je većina možda i prvi put u životu i posjetila tu planinu, u tako životno dramatičnim okolnostima. Svi oni su tu bili zbog operacije oslobađanja Sarajeva, ili zauzimanja Sarajeva, zavisno iz kojeg se tabora gleda. I svi oni su izgubili. Jer niti se Sarajevo oslobodilo, a niti se oduzelo, gledajući iz vojnog ugla. Danas naravno ta činjenica ne znači ništa, osim onim historičarskim istraživačima, kao i veteranima, koji obilježavaju datume bitne za njihovu ličnu utjehu, jer im postratna realnost nije dala ništa od onog za šta su se borili, pri tome mislim na ogromnu većinu svi njih, iz sve tri vojske. Ipak, pored ove ceremonijalne „vidljive“ prezentacije življenja i svjedočenja historije, na sceni je je i druga paralelna, misteriozna i mnogo tužnija realnost, koja se ogleda u diskretnom traganju, za posmrtnim ostacima nestalih vojnika iz sve tri sukobljene strane. Traganje ima i posebnu težinu, ako su u njega uključeni ljudi druge nacionalnosti, odnosno ako posmrtne ostatke traže osobe drugih nacionalnosti, od onih pretpostavljenih. Upravo prije par dana, do mene je došla priča o takvoj jednoj posebnosti. Desimir Kovačević, kojeg mnogi znaju kao Dejana, ispričao mi je priču o svom nestalom vojniku, čije posmrtne ostatke traži, zajedno sa njegovim roditeljima gotovo punih 30 godina. Ljudi bi sada očekivali da Desimir traži Mladena ili Jovana, ali ne! On traži Senada!

Senad (Nijaza) Futić, bio je mladić koji je u vojsku Republike Srpske došao početkom Jula 1992 godine. Bio je član drugog voda prve čete, prvog bataljona lake pješadijske brigade iz Gradiške. Nestao je na planini Treskavici, 16.07.1993 godine, na lokaciji „3 sise – 3 strijene“. Pouzdano se zna, da je bio uhapšen od strane pripadnika jedinice „Zulfikar“. Osjećajući moralnu obavezu prema ovom mladiću, koji po Desimirovim tvrdnjama uopšte nije bio čovjek rata, kao ni konfliktna ličnost, nego nesretnik kojem je sudbina namjenila tragičnu ulogu, Kovačević je pokrenuo privatnu diskretnu istragu, pokušavajući otkriti moguću lokaciju posmrtnih Senadovih ostataka, i na taj način olakšati muku Senadovim roditeljima, koji i u dubokoj starosti ne znaju grobno mjesto svog sina. U toj svojoj privatnoj istrazi, Kovačević je razgovarao sa Z.Lj. Senadovim brigadnim ratnim drugom, također Bošnjakom, koji je ukratko opisao događaj koji se desio te kobne večeri. Prema iskazu, napad jedinice Zulfikar se dogodio oko 19h, bila je žestoka razmjena vatre koja je trajala oko 20 minuta. Kada je pucanje prestalo, i kada su se dotični vojnici „osvijestili“, primjetili su da im fale trojica kolega. Pored Senada, nedostajao je još Zorislav Oršulić i Ostoje Ljepovica. Sutradan ujutru, vojnici Republike Srpske su izveli napad, i pomjerili svoje linije za oko 300m naprijed. Pri tom pomjeranju, na prvih 100m, prošli su tijelo Ljepovice, a na sljedećih 100m i tijelo Oršulića. Tijela Senada Futića nije bilo, ali se pouzdano znalo da je likvidiran. Na tijelu Oršulića, bili su vidljivi tragovi mučenja. Lice mu je bilo unakaženo, a sa desne ruke su mu bila i odsječena 3 prsta. To je bila samo potvrda, silnih krikova koji su odjekivali tu noć, a koje su slušali kolege iz brigade. Pretpostavlja se da su isti tretman imala i ostala dvojica zarobljenika. Posebno zanimljiv detalj se odnosi na tvrdnju, da je u trenutku napada sa pokonim Oršulićem i Futićem bio vojnik, za kojeg Kovačević smatra da je ustvari bio ubačeni element jedinice Zulfikar, koji se tamošnjoj brigadi na terenu, predstavljao kao specijalac Mladićeve gardijske brigade. U prilog sabotaži, Kovačević navodi i to, da je u svom istraživanju otkrio, da je lokacija i lozinka tadašnjeg položaja pripadnika vojske Republike Srpske, odata dirketno iz kasarne u Lukavici, a da je osoba koja je „izdala“ te podatke, sadašnji državljanin Amerike, u kojoj živi nakon završetka ratnih sukoba.

I šta sada?

U današnjem podijeljenom BH društvu, Senad Futić nema svoje mjesto. Kao pripadnik jedne vojske on je okarakterisan kao mrski neprijatelj, i njegova žrtva neće izazvati nikakvu empatiju. Baš kao što je kod pripadnika „svoje“ vojske bio optužen da je ustvari pretekao „svojima“. Time se završava ta tragična i ironijska priča, u kojem jedan čestiti mladić, kojem nije ostavljen nikakav izbor, okončava svoj život na nekoj stijeni, stotinama kilometara udaljenoj od njegove rodne Gradiške, uz veliku mogućnost, da je izdat od strane svojih suboraca. Ko god se bavio istraživanjem rata, zna da ovakve priče nisu izuzetak, nego pravilo! Ali Senada više nema. Mučenje ratnih zarobljenika, kao i njihovo likvidiranje nakon što su dotični zarobljeni i razoružani je ratni zločin. Time naravno bi se trebalo baviti tužilaštvo BiH. Ali realno i iskreno govoreći, gotovo su nikakve šanse, da se do posmrtnih ostataka Senada Futića, dođe na pravno – legalan način. I ovo se odnosi i na mnoge druge ovako slične slučajeve. Tako se priča svodi samo na tragatelja Kovačevića, kao i Senadove roditelje, koji u ovom ludom sistemu, diskretno i u svom privatnom aranžmanu, pokušavaju da nađu kosti svog djeteta, svog prijatelja. Posebno tragičan segment ove priče ogleda se u činjenici, da zbog nepostojanja dokaza o smrti Senada Futića, njegovi roditelji ne mogu dobiti beneficije, koje obezbjeđuje vlada Republike Srpske. Stvar je tu prosta, nema kostiju, nema ni ubistva, a samim tim ni zločina. Do danas se pouzdano zna za dvojicu mogućih ljudi koji su vezani za te događaje, i za koje se vjeruje da posjeduju informacije o mogućoj lokaciji posmrtnih ostataka Senada Futića. Jedan od njih se nalazi u Sarajevu, gdje sada živi. Dok se za drugog navodi da se nalazi na teritoriji Sjeverne Amerike, uz mogućnost stanovanja i u Kanadi.

Autor ovog teksta, moli i preklinje, sve one koji znaju nešto o ovom slučaju, da se jave na diskretan način, i otkriju lokaciju posmrtnih ostataka Senada Futića, te na taj način njegovim roditeljima makar za mrvu ponude utjehu saznanjem, gdje se nalazi grobno mjesto njihovog sina. Također ovim putem molim i apelujem, na sve one koji znaju gdje su masovne grobnice, kao i ostali slični slučajevi, da budu ljudi i otkriju te lokacije. Rat je završen. Mrtve niko ne može vratiti, ali makar može ponuditi utjehu živima koji tragaju za kostima svojih najmilijih.

Autor: Impuls

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU