fbpx

tito vrijeme

Poslije Brozove smrti prvo su počeli vicevi, pa psovke, pa sve glasnije kritike, a bajka se počela približavati kraju 

Piše: Senka KURT

Taj 4. maj 1980. bio je topao dan. Još mjesec do kraja školske godine. Idem u šesti, jedva čekam raspust. Nedjelja je i s prijateljima na školskom igralištu provodim kraj vikenda.

Prvo je došao nečiji otac. Uplakan, gotovo nije mogao govoriti. Rekao je: “Djeco, idite kući. Umro je drug Tito”.

A onda se na igralištu pojavljuju i drugi roditelji. U jednom momentu više ih je nego nas, djece. Među njima i moja mama. Idem prema njoj. Plačem i kroz suze govorim: “Strah me je. Hoće li sad biti rat?”

To, eto, u tom trenutku nemoguće pitanje izgovorila sam jer sam imala nešto više od 12 godina i jer sam bila ubijeđena da će, čim umre drug Tito, sve strane sile svijeta, što žele nas i nasu zemlju nagrnuti preko granica i zarobiti nas. Jer, nema više druga Tita da nas brani i sve će sada biti moguće.

Znala sam da je Tito bolestan, tu informaciju jednostavno niste (ni kad imate tako malo godina) mogli izbjeći. Dnevnik je počinjao vijestima o njegovom zdravstvenom stanju, dobro se sjećam saopćenja Ljekarskog konzilija (tada sam prvi put čula tu riječ) iz Ljubljane, najboljeg Kliničkog centra tadašnje Jugoslavije. O tome smo pričali u školi, pisali Titu pisma, pjesme, hrabrili ga i slati poruke podrške za što brže ozdravljenje.

Znala sam i da Tito ima 88. godina, mnogo više nego iko iz moje okoline, ali mi do dječije pameti nije dopiralo da će i on jednoga dana umrijeti i da će to biti baš te nedjelje 4. maja 1980. godine.

U magnovenju su mi dani nakon toga, sjećam se da sam stalno bila uplakana. Roditelji su poslani na dežure u preduzećima, mi smo u školama (najprije najbolji učenici) dežurali kraj njegove slike s crnim florom u sali za priredbe. To se zvalo “držali smo stražu” i svi smo silno željeli da nas izaberu. Nas po troje sa svake strane slike stojimo neko vrijeme (da me sad ubijete ne znam koliko) i “držimo stražu, a ostali učenici dolaze, ostavljaju cvijet ili se jednostavno poklone pred Titovom slikom.

Hiljade uplakanih, predsjednici, premijeri, kraljevi i prinčevi

Sjećam se i njegove veličanstvene sahrane, koju smo svi gledali porodično, svih tih velikih svjetskih političkih prvaka. Za neke sam tada čula prvi put, za neke nikad više, ali sjećam se kako se godinama nakon toga govorilo da je to bio najveći svjetski skup političara. Na Titovoj sahrani, tog 8. maja bila su 33 predsjednika, 21 premijer, četiri kralja, pet prinčeva. Na TV smo gledali hiljade uplakanih lica građana iz cijele nam bivše zemlje, koji su došli u tadašnji glavni grad da odaju počast Titu.

Činilo se da je završena jedna velika, važna era u našim životima i nekako sam i kao dijete počela bivati svjesna svega. Jesam, priznajem, voljela sam Tita. Možda ne više od mame i tate, ali Tito je u životu svih nas, njegovih tadašnjih pionira, kad je ljubavna ljestvica u pitanju uvijek zauzimao visoko mjesto. Ponekad i treće i četvrto, u ovisnosti imaš li braće i sestara. Tetke, strine, djedovi, bake, nane… uvijek su dolazili iza Tita. I da pravo kažem, niti me je ko tjerao na to niti je moja uža i šira porodica bila, ne znam ti kako, politički aktivna. Mi nikada nismo imali Titovu sliku na zidu, ni izvezeni goblen s njegovim likom, niti eto neku malu uokvirenu sličicu. Ali smo ga poštovali i voljeli.

Tih godina Jugosloveni su voljeli putovati. I gdje god bi došli izvan granica svoje zemlje jedna čarobna riječ “Tito” otvarala je mnoga vrata. Ne pričam ovo iz druge ruke nego sam se u to uvjerila sama, pa čak i mnogo godina nakon njegove smrti. Naročito u zemljama koje su pripadale Pokretu nesvrstanih, Titovom ličnom izumu, pomoću kojega je odlučio da neće, što bi rekao Džej, “ni na istok ni na zapad”, nego kao Dino Merlin  – sredinom. Pa su nesvrstani dobro došli Brozu da osnuje novi svjetski pokret, gdje je bio najbolji, najveći i najvažniji među jednakima. Pa su mu za to i Amerika i SSSR nerado, ali ipak iskreno, odavali počasti.

No, time neka se bave povjesničari, ja ovdje pišem vlastitu povijest s Titom. To kako sam svakog 25. maja čekala s nestrpljenjem veliku proslavu njegovog rođendana u Beogradu. To se zvalo slet, a zapravo je vrlo disciplinirana, a zabavna vježba mladih iz cijele države, koji igraju, pjevaju, pa opet igraju i pjevaju u čast druga Tita kojem na kraju neki izvrsni omladinac, rijetko i omladinka predaju štafetu.

Jesam, jednom sam par metara nosila štafetu. Koja je prošla kroz Sarajevo. Tako je to bivalo svake godine. Nešto poput puta olimpijske baklje. Štafeta je pronošenakroz svaki grad i selo, danima prije rođendana. Pa su se opet izvrsni učenici birali da je nose koji metar. Do drugog kolege. Ne sjećam se da sam imala veću čast u to vrijeme. Nota bene, idem u niže razrede osnovne, novim štafetu, prate me s lijeve strane omladinka s cvijećem u ruci i s desne, mislim, neki mladi vojnik. Znam da je to jedna od mojih prvih neprospavanih noći u životu.

Šta je bilo poslije Tita? Pa ono s početka teksta. Rat! Ne baš odmah, ali nekako je već tada sve na to slutilo.

Malo milom, malo silom

Prvo se u javnom prostoru počelo s psovkama. Onim najgorim, u kojima se spominje Tito. Mislim da sam pala u nesvijest kad sam to prvi put čula. Negdje na putu za Beograd, gdje smo pred kraj Gimnazije, u sporom vozu išli u Kuću cvijeća. Tamo gdje je sahranjen Tito. Na Dedinje, u elitnom dijelu Beograda, gdje je živio. Neki je pomalo pijani kolega opsovao Tita. Većina nas se zaledila, drugi su se pravili da se ništa nije desilo. Da priznam danas, ne sjećam se jesmo li stigli do Kuće cvijeća. Dan do povratka noćnim vozom u Sarajevo proveli smo u šetnjama kroz Beograd i obilasku kafana. Nota bene, pred punoljetstvom smo i imamo drugačije interese. Kuću cvijeća i onako smo često mogli gledati na TV.

Poslije Tita, tako su nas učili, bit će Tito. A nije tako bilo. Prvo psovke i vicevi, pa sve glasnije kritike. O tome u čemu je griješio, o tome šta je trebao, a nije uradio, o tome šta su strašno uradili i on i režim koji je vodio više od 35 godina (bio je doživotni predsjednik SFRJ), o zatvorenicima koji su krivi i još više o onima koji su nevini, o nepravdi i pravdi. U središtu svih priča Tito je ponovo bio centralna figura.

Već sam studentica i sve teže prihvatam ono što čujem, pročitam. Razumijem šta znače ljudska prava, sloboda govora, hvatam prve bilješke o Golom i drugim otocima, znam za Rankovića, Đilasa… Ok, nije baš sve kao u bajci.

No, s druge strane prihvatam i ono što znam i što živim. U Titovom smo doba imali to o čemu danas posprdno govore oni koji tvrde da danas ništa nije valjalo  – dobar zdravstveni, pristojan obrazovni sistem, puno osobne sigurnosti, mogli smo, kako bi neki s podsmjehom rekli, prespavati na klupi. I da, sjećam se Bajram banke i uskršnjih jaja iz djetinjstva. U mojim i mnogim komšijskim porodicama.

Žao mi je drugovi i drugarice što ću vas razočarati, ali meni je to puno. Živimo državi u kojojoj malo stvari valja. Zdravstvo, obrazovanje, sigurnost… da vam ne kvarim dan. Zapravo, eto, teško se mogu sjetiti šta danas valja. Kome danas vjerujemo? Čemu se danas nadamo?

Kakav god bio (a opet kažem, daleko je to od bajke, naročito kad su se razotkrili veliki krediti i zaduženja) Titov sistem, danas se meni čini sve puno lošije. I možete me optužiti da sam nostalgična te da ni danas ništa ne razumijem, ali moram reći da ovo zaista, zaista nije dobro.

Tito je stvorio kult ličnosti, kažu. Jeste i išlo mu je od ruke. Malo milom, malo silom, ali znao je posao. I da se ne lažemo, mnogi su pristali biti dio Titovog kulta. Bez interesa, već s nadom i vjerom u bolju budućnost. Dijelili se stanovi, imao siguran posao, išlo na ljetovanja, zimovanja, pjevalo i igralo. Budite iskreni, zar vi danas ne bi bili dio tog kulta?

Tito je gušio nacionalne i vjerske slobode, reći će drugi. I u pravu su. Oni što drže do svoje nacije i svoje religije ne negirajući tuđu. No, mnogi su jedva dočekali Brozovu smrt da zamašu raznim zastavama i posiju sjeme smrti između nekadašnjih naroda i narodnosti.

Pro et contra i gdje je nada?

Tito nije dozvoljavao slobodu govora, graknut će borci za ljudska i ina prava. I to je tačno. No, eto danas imamo sve. Niko, na sreću, ne odgovara za verbalni delikt, loše ispričan vic ili neku kritiku na račun društva i režima. Mnoge su porodice upravo zbog riječi uništene, zavijek obilježene. No, o slobodi govora i ljudskim pravima nismo ni do danas puno naučili. Ne pravdam Titove metode, nego samo konstatiram.

Svjesna da u ovom vrlo osobnom tekstu nema ništa što će obradovati Titove protivnike, nema ni previše onoga što će biti melem za uši Titovim sljedbenicima, na kraju moram reću –  bilo je to vrijeme kad smo se nadali. Kako ko i kako u šta.

U bolje sutra, u konstantu, u velike promjene, u to da će Tito biti vječno živ, u to da će poslije njega doći višepartijski, nenametnuti sistem, u to da ćemo od Vardara pa do Triglava zauvijek biti braća i sestre, u to da ćemo se kad Tito umre čim prije ograditi, pregraditi, silom, milom, paktom ili ratom.

Ovisno o tome šta je bio čiji interes, ali svi su se nečemu nadali.

Danas, drugovi i drugarice, dame i gospodo, kad nema Tita, ko nam smeta da živimo u prosperitetu, miru, slobodi, napretku. Gdje je ta nada?

Brozova životna družica od 1952. do njegove smrti (barem na papiru) bila je Jovanka Broz.  Ona zaslužuje posebnu priču!

Izvor: Interview.ba

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU