fbpx

milkica crveni karton

Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“

Draško Stanivuković, mladi gradonačelnik Banjaluke, onaj što je pobijedio Dodika, došao je na sud, da se bori protiv privatizovane države. Izašao je iz blistavog crnog “randž rover diskaverija”, vrijednog brat bratu, stotinjak hiljada maraka. Vrata mu je otvorio naočiti pratilac. A onda su trubači opleli “Đurđevdan”. Znate ono: proleće na moje rame slećeee…” Proljeće promjena, takoreći.

piše: Milkica Milojević

Trubače, vele, niko nije zvao, ni naručio. Vragovi muzikantski čitali, izgleda, najave za medije, ili protokol gradonačelnikov, pa se nacrtali pred sudom da ulove bakšiš. Nije im zamjeriti, udarila korona, nema ni svadbi, ni kafanskih derneka, bar ne onih za široke narodne mase, na koje trubači mogu banuti nezvani. A valja od nečeg živjeti.

Pa su, eto, došli da pozdrave borca za narod i pravdu, onog što će donijeti promjene, da ništa više u Banjaluci ne bude kao prije.

Eh, uzalud vam trud trubači! Sve je ovo već viđeno.

I skupi moćni automobili, i nabildani pratioci, i trubači pred sudom.

Prije ravno 16 godina, Milorad Dodik, onaj što ga je američka državna sekretarka Medlin Olbrajt nazvala “daškom svježeg vjetra na Balkanu”, dakle vijesnikom promjena, slavodobitno je izašao iz istog tog suda, sa - oslobađajućom presudom! I dočekali ga trubači!

Ono, istine radi, nisu svirali “Đurđevdan”, nego “Marš na Drinu”. I to je ta promjena.

Dodik, koji je, podsjećamo, 1998. godine, kao “dašak svježeg vjetra”, sa skupštinskom većinom od ukupno dva poslanika, postao predsjednik Vlade Republike Srpske, nešto je, biće, zabrljao. Pa je koju godinicu kasnije, kad je sletio u opoziciju, dospio na sud.

Teretili su ga, citiram, za “produženo krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 337 stav 4 Krivičnog zakonika RS.”

Svega je u toj optužnici bilo: i davanja budžetskih para privatnoj banci, i isplate “funkcionerskih dodataka” ministrima, pa dijeljenja državnih stanova, opet ministrima i inim kadrovima, čak i, citiram, “isplata funkcionerima iznosa od 1.500 KM i 3.000 KM za kupovinu odijela”.

Ali, gle vraga: tužilaštvo ništa od toga nije moglo dokazati, izvan svake razumne sumnje, kao krivicu Dodikovu.

Jer je utvrđeno da Dodik jest potpisivao rješenja za one pare, za ona odijela, ali da je to bilo, citiram, “ u cilju boljeg predstavljanja RS u inostranstvu, što bi doprinijelo boljem ugledu članova Vlade.” Takoreći, vitalni nacionalni interes marke “Armani”.

Pa je utvrđeno da jest isplaćeno 744.400 KM Banjalučkoj banci, ali da je Dodik tom isplatom “spriječio finansijski krah ove banke, koja je pratila rad niza preduzeća sa većinskim državnim kapitalom.” Dakle, Mile ekonomski spasilac “niza preduzeća”.

Pa je još utvrđeno da stanovi, građeni narodnim parama, jesu nemilice dijeljeni odabranima, ali da je, citiram, “dodjela stanova vršena u skladu sa Pravilnikom o utvrđenim prioritetima, a da je odluke donosila Vlada na prijedlog Stambene komisije.” Znači, sve po zakonu.

E sad, bilo je tu i nedostatka dokaza, sijaset: prosto, nekih odluka Dodikove Vlade nije bilo u arhivi. Ono, Vlada usvojila, časna riječ, ali nigdje nijednog papira, potpisa i pečata.

Ima i za to objašnjenje.

Sud je utvrdio da je, citiram, “u tom periodu Vlada RS promijenila sjedište sa Pala u Banjaluku, da službe nisu bile kadrovski popunjene, stručno i materijalno opremljene, da je na sjednicama Vlade često bilo mnogo tačaka dnevnog reda, da je često mijenjan dnevni red, te da je postojala mogućnost da se određene odluke donešene na Vladi ne evidentiraju u zapisnik sa sjednice.”

Takoreći, Vlada Republike Srpske po principu “reko mi jedan čoek”!

I kad se sve to sabere – oslobađajuća presuda. Nije kriv. Ende.

Pa su trubači, ispred suda, opleli “Marš na Drinu”. A poslije trubačkog pozdrava cijelo se društvo sudsko, uključujući svjedoke, advokate, prijatelje iz publike, ko će ga znati, možda se i za tužioce našla neka stolica, okupilo u kafani. Da uz iće i piće, što bi se reklo, do duboko u noć, slave pobjedu pravde.

Dogodilo se to 2005. godine. Nekoliko mjeseci kasnije Milorad Dodik će ponovo zasjesti na vlast, i tu ostati, hvala na pitanju, do dana današnjeg. A većini aktera gore opisanog sudskog procesa su, nekim čudom, karijere vrtoglavo krenule u vis.

Nije se Milorad Dodik ni nakon 2005. klonio trubača, nikako. Kitio ih je, 2016. u Guči, kao pravi srpski domaćin, stotinama evra, pa je sa trubačima slavio Vučićevu izbornu pobjedu u Beogradu, 2017…

Ali, opet, nisu njemu trubači glavni fah. Dodik je svoj na svome kad sam uzme mikrofon u ruke i zapjeva! Recimo, na Kočićevom zboru.

E sad, kakve to veze ima sa Draškom Stanivukovićem? Pa, nikakve. Osim što je mladi favorit opozicije kriv što Dodik 15. novembra prošle godine nije slavio uz trubače, niti pjevao krajiške. Nego se dohvatio mikrofona da Banjalučanima priprijeti da će ostati bez grijanja, jer su pogrešno glasali.

Ne, nije Draško Stanivuković pokupio glasove na Kočićevom zboru, nego na društvenim mrežama. Ne pjeva on krajiške, nego organizuje hepeninge. To je ta promjena!

A sjećate li se kako je, koliko juče, obećao da će na posao dolaziti biciklom. Pa kako je prevazišao sam sebe i prvog radnog dana u životu u kabinet gradonačelnički stigao - gradskim autobusom.

Ali, biće da gradski bus kasni i da je u biciklu nestalo goriva. Pa se mladi gradonačelnik u borbu protiv privatizovane države sve češće vozi “rendž rover diskaverijem” ili jednako impresivnim “folksvagen amarokom”. Nisu to službeni automobili, nego porodični. Ne zaboravite, Draško je momak iz dobre kuće! I kada se slika na Instagramu i kada ide na sud.

Ej, čija truba, ispred suda svira! Ej, bogat plati, pa ga trubač prati!

Istine radi, nije Draško Stanivuković na sud dospio da, kao onomad Milorad Dodik, odgovara za zloupotrebu službenog položaja. Išao je na saslušanje zbog prekršaja Zakona o javnom okupljanju RS. Okupljao se sa građanima. I to jeste ta privatizovana država. Jer, okupljali su se, u doba korone, mnogi, pa nikom ništa.

I nije to prvi put da jedni idu na sud zato što su šetali, u doba korone i prije korone, a drugi ne idu na sud, ni kad opljačkaju budžet ili – ubiju studenta.

U redu borba protiv privatizovane države, ali kako? S čim i s kim? Sa saradnicima koji ne znaju razliku između obeliska i roštiljnice, ali dolaze iz prave partije? Sa samodopadnim slikavanjem, predstavama za javnost i izjavama koje većina rado sluša, ali koje ništa ne znače?

I to je već viđeno.

“Odlazi circus iz našeg malog grada”, pjevao je čuveni Đorđe Balašević.

Ne, drugari, circus ne odlazi. Širokim drumom što izlazi na most, odlaze ljudi: radnici, intelektualci, djeca, studenti, poreski obveznici…

Samo circus ostaje.

Kolumne „Crveni karton“ objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH. Autorka kolumni je dugogodišnja novinarka, aktivistkinja i feministkinja, koja je u mladosti bila prva žena fudbalski sudija u BiH

Autor: Impuls

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU