fbpx

5politickia

Appleov novi sistem, bez obzira na način na koji to neko pokušava opravdati, trajno će iznova definirati ono što pripada vama i ono što pripada njima.

Do sada ste vjerovatno već čuli da Apple planira uvesti novi i izuzetno invanzivni nadzorni sistem koji bi bio sastavni dio velikog broja preko milijardu do sada prodatih iPhone uređaja, a svi ti uređaji funkcioniraju na osnovu softwarea ove kompanije koji djeluje na principu “uzmi ili ostavi”.  Ova nova ofanziva okvirno bi trebala započeti uvođenjem iOS-a 15⁠ – što će se sasvim sigurno desiti polovinom septembra ⁠- a telefonski uređaji Appleovih američkih korisnika određeni su kao prva ciljana kategorija. Rečeno nam je da će druge zemlje biti pošteđene, ali ne zadugo.

Možda ste primijetili da nisam spomenuo koji problem Apple namjerava riješiti. Zašto? Zato što to nije ni važno.

Nakon što sam pročitao hiljade i hiljade komentara o ovom skandalu koji se upravo dešava, postalo mi je jasno da mnogi ljudi razumiju da to nije važno, ali tek rijetki – a pitanje je da li ih uopće ima – su to spremni naglas reći. Iskreno govoreći – ako je iskreno govoriti još uvijek dozvoljeno – stvari su uvijek dešavaju na ovaj način kad neka institucija od značaja pokrene kampanju kako bi opravdala neodbranjivo zadiranje u našu privatnost. Oni ludo jurišaju na neku navodnu kotu, s koje tihim, svečanim glasom pričaju o svojoj moralnoj misiji prije nego što se strastveno pozovu na strašni bauk Četiri jahača Infopokalipse, upozoravajući da nas samo neka amajlija sumnjive prirode – ili sumnjivo ažuriranje softwarea – može spasiti iz najmračnijih ulica kojima hode pripadnici naše vrste. Svi oni koji imaju neku principijelnu zamjerku odjednom su prisiljeni o svojim strahovima govoriti izvinjavajućim tonom, uz blago nakašljavanje i uz neki dobronamjeran komentar tipa: “Međutim, izgubio sam prijatelja kada su se neboderi srušili…” ili “Kao roditelj, shvatam da je to stvarni problem, ali…”.

Kao roditelj, kažem vam da ponekad nije važno zašto muškarac u dobroskrojenom odijelu nešto radi. Bitne su posljedice.

Appleov novi sistem, bez obzira na način na koji to neko pokušava opravdati, trajno će iznova definirati ono što pripada vama i ono što pripada njima.

Kako?

Zadatak koji Apple namjerava provesti putem svog novog nadzornog sistema – zabranu da se njihovi cloud sistemi koriste za pohranjivanje digitalnih informacija korisnika, u ovom slučaju radi se o zakonski zabranjenim fotografijama – obično se provodi putem pretraživanja njihovih sistema. Iako je još uvijek problematično pretraživati ​​privatne datoteke milijarde ljudi, činjenica da oni mogu vidjeti samo one fajlove koje ste im vi dali u ovom slučaju predstavlja ograničenje koje ima suštinski značaj.

Međutim, sada će se sve to promijeniti. Prema ovom novom dizajnu, vaš telefon će sada raditi ova pretraživanja u Appleovo ime čak i prije nego što vaše fotografije stignu do njihovih iCloud servera, i onda – bla, bla, bla – ako se otkrije dovoljno “zabranjenog sadržaja”, o tome će biti obaviješteni policijski i sudski organi vlasti.

Namjerno ovdje ne govorim o tehničkim i proceduralnim detaljima Appleovog procesa, od kojih se neki služe prilično dovitljivim metodama, jer oni, poput našeg čovjeka u dobroskrojenom odijelu, samo odvlače pažnju od onoga što u ovom slučaju predstavlja osnovnu promjenu – a to je činjenica da Apple, za samo nekoliko sedmica, planira ukinuti granicu kojom se definiraju  uređaji koji će raditi za vas i uređaji koji će raditi za njih.

Zašto je to tako važno? Nakon što se desi presedan da je čak i za firme koje zagovaraju poštovanje privatnosti, poput Applea, prikladno i ispravno praviti proizvode koji mogu biti izdajnici svojih korisnika i vlasnika, Apple će i sam izgubiti kontrolu nad načinom na koji se koristi taj presedan. Čim je javnost prvi put saznala za plan “špijunirajućeg iPhonea”, stručnjaci su počeli istraživati ​​njegove tehničke slabosti i brojne načine na koje bi se one mogle zloupotrijebiti, prvenstveno u okviru parametara Appleovog dizajna. Iako su ti hrabri napori da se utvrde slabe tačke pružili uvjerljive dokaze da je sistem pun mana, potpuno je promašena osnovna poenta tih napora: Apple dobija mogućnost da odlučuje hoće li iPhone uređaji u ime organa vlasti pratiti nezakonite radnje svojih vlasnika, ali su organi vlasti ti koji odlučuju koje to radnje predstavljaju kršenje zakona… i kako rješavati takve slučajeve.

Apple tvrdi da se njegov sistem, u svom početnom, v1.0 dizajnu, fokusira samo na mali broj stvari: on samo provjerava fotografije koje se šalju na iCloud (iako za 85% njegovih korisnika to znači provjeravanje SVAKE fotografije), i ne pravi neke detaljnije analize nego vrši jednostavno poređenje s bazom podataka konkretnih primjera prethodno identificiranih sadržaja koji sadrže seksualno zlostavljanje djece.

Ako ste pedofil kojem je pedofilija unosan posao i koji ima podrum pun iPhonea na kojima se nalaze sadržaji koji uključuju seksualno zlostavljanje djece, Apple vam omogućava da se potpuno riješite ovih fotografija tako što ćete jednostavno kliknuti na opciju „Onemogući prenošenje fotografija na iCloud “, što je zaobilaznica koja nam otkriva “da ovaj sistem nikada nije napravljen da bi štitio djecu”, kao što bi oni željeli da vi vjerujete, nego je napravljen tako da zaštiti njihov brend. Sve dok taj materijal držite podalje od njihovih servera, i na taj način držite Apple podalje od naslovnih stranica, Appleu je svejedno.

Dakle, šta se dešava kad, najkasnije za nekoliko godina, neki političar ukaže na postojanje ove opcije i – u cilju “zaštite djece” – zakonodavna tijela usvoje zakone kojima se zabranjuje ova “zaobilaznica” pod nazivom “onemogući prenošenje fotografija na iCloud“, jer onda to u suštini znači da bi Apple bio primoran da pregleda vaše fotografije koje nemaju svoj backup na iCloudu? Šta će se dogoditi kad stranka u Indiji zatraži da se pretražuju podaci kako bi se pronašli mimovi koji se odnose na separatistički pokret? Šta će se dogoditi kad Velika Britanija zatraži da pregleda datatoteke koje sadrže terorističke fotografije? Koliko još imamo vremena prije nego što iPhone u vašem džepu počne bezglasno podnositi izvještaje da na vašem telefonu postoje “ekstremistički” politički sadržaji ili da ste prisustvovali “građanskim nemirima”? Ili jednostavno o tome da na vašem iPhoneu postoji, ili možda postoji a možda i ne postoji, video snimak koji sadrži mutnu sliku prolaznika, a radi se o osobi koja, na osnovu prepoznavanja uz korištenje algoritma, liči na “jednu osobu koja je interesantna organima vlasti “?

Ako Apple pokaže sposobnost i spremnost da kontinuirano i na daljinu pretražuje svaki telefon tragajući za dokazima o počinjenju jednog određenog krivičnog djela, onda su ovo pitanja na koja oni neće imati odgovor. Pa ipak, odgovora će biti – a dat će ga najgori zakonodavci najgorih organa vlasti.

Ovo nije klizav teren. To je oštra litica.

Mene posebno frustrira to što poznajem neke ljude u Appleu, a neki ljudi u Appleu su mi i dragi – to su bistri, principijelni ljudi koji bi trebali znati u šta se upuštaju. Zapravo, koji znaju u šta se upuštaju. Svaki međunarodni stručnjak iz oblasti sigurnosti sad već promuklim glasom urla moleći Apple da prestane s ovim, pa čak i oni stručnjaci koji u nekim normalnijim okolnostima posve sigurno zagovaraju cenzuru. Čak se i neke osobe koje su bile zlostavljane u dječijoj dobi protive ovakvim potezima. Pa ipak, kao što je dobri stari Galileo jednom rekao: ipak se kreće.

Suočen s strašnom globalnom osudom, Apple nije odgovorio tako što se posvetio rješavanju problema na koje mu je ukazano ili unošenjem bilo kakvih promjena, ili, što bi bilo razumno, jednostavno potpunim povlačenjem ovog plana, nego angažovanjem svog šefa za software u dobroskrojenom odijelu, koji podsjeća na negativca iz filma o Wall Streetu, da daje izjave za Wall Street Journal o tome koliko je njegovoj kompaniji žao zbog “zabune” koju je izazvala, ali kako javnost ne treba brinuti: jer “Apple ima jako dobar osjećaj u vezi s onim što radi”.

Poruka nije bila pogrešna, a ni izbor glasnika koji je ovu poruku prenio nije bio pogrešan. Apple je poslao svog višeg potpredsjednika za software, svoju lutku Kena, da razgovara sa Journalom ne u namjeri da zaštiti korisnike kompanije, nego da bi pružio potrebna uvjeravanja investitorima kompanije. Njegov zadatak je bio da stvori lažni dojam kako se ne radi o nečemu što bi vas, ili bilo koga drugog, trebalo posebno uznemiriti. Posredno gledano, njegova je uloga bila osigurati da se ova nova “politika” povezuje s nekim drugim zvaničnikom, a ne s Appleovim izvršnim direktorom Timom Cookom, u slučaju da ovo uvođenje, ili raskol koje bi ono moglo izazvati, završi korporativnom dekapitacijom.

Zašto? Zašto Apple toliko riskira zbog sistema za otkrivanje zlostavljanja djece iako kompjuterski stručnjaci, koji su imali priliku već testirati ovaj novi sistem, tvrde da je “opasan” i “da ga je lako koristiti za nadzor i cenzuru”? Šta bi bilo vrijedno tako odlučnog uništenja ideje na kojoj počiva Apple, a to je da iPhone pripada osobi koja ga nosi, a ne kompaniji koja ga je proizvela?

Apple: “Dizajnirano u Kaliforniji, sastavljeno u Kini, vi ste ga kupili, ali stvarni vlasnik smo mi.”

Jedini odgovor na ova pitanja na koja se optimisti stalno vraćaju je vjerovatnoća da Apple pravi ove korake jer oni predstavljaju uvod u konačni prelazak na šifriranje od početka do kraja svih sadržaja koje njegovi korisnici pohranjuju na iCloud – što je Apple namjeravao učiniti prije nego što se povukao, pri čemu je pokazao strašan kukavičluk, nakon što se FBI potajno žalio.

Za sve one koji ne znaju o čemu se tačno radi, ono što ovdje opisujem kao šifriranje sadržaja od početka do kraja donekle je složen koncept, ali ukratko, znači da samo dvije krajnje tačke koje razmjenjuju neki fajl – naprimjer dva telefona na internetu – mogu dešifrirati sadržaj koji međusobno razmjenjuju. Čak i da se sadržaj pohranjuje i koristi na iCloud serveru u Cupertinu, što se tiče Applea (ili bilo kojeg drugog posrednika u dobroskrojenom odijelu), taj zapis je samo nečitljiva slučajna mrlja: on postaje tekstualna poruka, video zapis, fotografija ili bilo šta drugo, samo onda kad je povezan s “ključem” koji posjedujete samo vi i oni s kojima ga odlučite podijeliti.

Ovo je cilj šifriranja sadržaja od početka do kraja: povlačenje nove i neizbrisive linije u digitalnom pijesku koja podatke dijeli na vaše i njihove. To znači da možete imati povjerenje u onoga ko vam pruža uslugu i dozvoliti mu da pohrani vaše podatke, ali da pri tome ne morate imati dovoljno povjerenja u njega da mu dozvolite i da ih pročita. To bi značilo da se čak ni od samog Applea više ne može očekivati ​​da pretura po vašem iCloudu svojim sitnim grabežljivim “šapicama” – pa se stoga ne može očekivati od njega ​​da dostavi vaše informacije svakom organu vlasti koji može opečatiti list papira, a upravo to je bio razlog zašto se FBI (opet: tajno) žalio.

Realizacija ove Appleove originalne vizije bi predstavljala ogromno unapređenje u zaštiti naše privatnosti na našim uređajima, što bi u suštini značilo okončanje tridesetogodišnje rasprave o uspostavljanju novog industrijskog standarda – i, u širem smislu, uvođenje novih globalnih očekivanja da oni koji traže pristup podacima s nekog uređaja moraju dobiti odobrenje za pristup tom uređaju, umjesto da internet i njegov kompletan sistem pretvore u instrument za špijuniranje.

Nažalost, ovdje još jednom moram reći da optimisti griješe: Appleov prijedlog da njihovi telefoni daju informacije o svojim vlasnicima i tako sudjeluju u njihovoj izdaji označava početak jedne tamne budućnosti koja će biti ispisana krvlju opozicije u stotinama zemalja koje će do kraja zloupotrijebiti ovaj sistem. Nakon aktiviranja ovog sistema, više neće biti važno hoće li Apple ikada omogućiti šifriranje sadržaja od početka do kraja, jer će naši iPhone prijavljivati njihov sadržaj i prije nego što mi uopće “izvadimo ključeve”.

Ne mogu se sjetiti nijedne druge kompanije koja je tako ponosno i tako javno ugrađivala špijunski softver u svoje uređaje – i ne mogu se sjetiti ni jedne druge prijetnje koja bi bila opasnija po sigurnost nekog proizvoda od ovih smicalica njegovog proizvođača. Ne postoje suštinska tehnološka ograničenja po pitanju koliko daleko Apple može ići s ovim presedanom, što znači da je jedino ograničenje Appleova previše fleksibilna politika, što je organima vlasti izuzetno dobro poznato.

Rekao bih da ovo treba regulirati zakonom, ali bojim se da bi to samo pogoršalo stvari.

Svjedoci smo uspostave svevidećeg slova “i” – oka proviđenja – pod čijim će okriljem svaki iPhone pretraživati podatke koje sadrži kako bi pronašao što god Apple zaželi, ili što god je Appleu naređeno da želi. Oni stvaraju svijet u kojem je svaki proizvod koji kupujete prvo lojalan nekom drugom a tek onda lojalan svom vlasniku.

Iskreno rečeno, ovdje se ne radi o inovaciji, nego o tragediji, o katastrofi u nastanku.

Ili sam možda ja zbunjen – ili možda samo drugačije razmišljam.

izvor: edwardsnowden.substack.com

Prevod: Nomad.ba

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU