fbpx

andreirublev

Foto: scena iz filma, Andrei Rublev

Naši mrtvi uvijek su svježi, nije važno kada su izgubili život, u kojem vijeku i kakvom ratu. Za njih ratovi nikada ne završavaju, oni neprestano počinju, iznova i iznova. Na mjestima gdje leže naši mrtvi vrijeme se svija kao u vremenskoj petlji.

Piše: Selvedin Avdić

Naši mrtvi bolji su od tuđih, kažu. Ne smiju se miješati. Tuđi su toliko loši da se ne mogu ni nazvati žrtvama.

Naši mrtvi sanjaju o državi, naciji, tradiciji i religiji. Tako kažu oni što umjesto njih govore. Kako znaju? Možda naši mrtvi sanjaju o sreći živih, ljubavi, toplini sunca i svježini jutra? Nisu uvijek bili smrtno ozbiljni.

Naši mrtvi nose teret tuđih ambicija. Težina istorije mrvi im kosti i miješa sa zemljom. Godišnjice naših mrtvih pažljivo se obilježavaju. Kalendari su toliko iskrižani, jedva ima mjesta za državne praznike.

Naši mrtvi borave u boljim uslovima nego živi. Počivališta su osvijetljena, putevi asfaltirani. Putokazi do njih su jasno označeni, ali nijedan ne daje smisao ponižavajućem stradanju - da se više nikada ne ponovi.

Naše mrtve podižu da bi im držali govore. Prije nego ih polegnu, umotaju ih u nove zastave.

Naši mrtvi osvjetljavaju se da bi govornici u svome mraku mogli lakše vidjeti kuda trebaju uperiti opominjući kažiprst.

Naši mrtvi nemaju smiraj, mobilišu se kad god zatrebaju, istovremeno kad i regruti za rat ili volonteri za predizborne kampanje. Za te namjene mrtvi ne trebaju biti dostojanstveni, nego što jadniji u svom bolu, kako bi utisak bio snažniji. Otkrivaju im rane, otvaraju ožiljke, opisuju muke, kako bi što više uplašili žive.

Naše mrtve neprestano postrojavaju i prebrojavaju. Koliko god puta to učine, računica se ne slaže, nekada ih je manje, nekada više, zavisi od toga da li su potrebni za poraz ili pobjedu, napad ili odbranu.
U ime starih žrtava stvaraju se nove.

Naši mrtvi mogu osvanuti tamo gdje ni sanjali nisu dok su bile živi. U tabloidima, vikend izdanjima, odmah pored intervjua sa pobjednikom pjevačkog takmičenja. Prodaju ih na kioscima: nove žrtve na naslovnici, stare u feljtonu u nastavcima.

Naši mrtvi uvijek su svježi, nije važno kada su izgubili život, u kojem vijeku i kakvom ratu. Za njih ratovi nikada ne završavaju, oni neprestano počinju, iznova i iznova.
Na mjestima gdje leže naši mrtvi vrijeme se svija kao u vremenskoj petlji.

Naši mrtvi važniji su od naše djece. Sve dok su djeca kraća od puške.

Naši mrtvi leže preko puta spomenika podignutih ubicama. Dijeli ih samo cesta koja vodi u vražju mater.

Naši mrtvi se kolektivno oplakuju, u televizijskim prenosima, uz diskretnu režiju. Oni koji najglasnije tuguju brzo se umore. Toliko brzo da se kamere jedva stignu ugasiti. Ali, brzo se saberu i okrenu nečemu drugom, najčešće sebi.

Oni koji to rade tiho ne mogu se umoriti i nikada se ne smire. Teturaju sami niz mračan put, pored njiva u trnju, miniranih izvora i mecima izbušenih putokaza.
Sve do praznih kuća punih sjena naših žrtava.

Izvor: Žurnal.info

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU