fbpx

Miljan

Miljan Kovač

Prošlo je više od mjesec dana od kada su na snagu stupile odredbe krivičnog zakona BiH, koje se odnose na zabranu negiranja genocida i drugih ratnih zločina, u skladu sa odlukom visokog predstavnika međunarodne zajednice (OHR). Možda je to prekratak period da se sagledaju stvarni efekti ovih zakonskih odredbi, ali u svakom slučaju oni nisu zanemarljivi. Istraživanja su tako pokazala da je već u prvim danima stupanja zakonskih odredbi na snagu, značajno opao broj objava na društvenim mrežam u kojima se negira genocid u Srebrenici.

piše: Miljan Kovač

Tako posmatrajući stvari moglo bi se reći da je odluka visokog predstavnika već proizvela pozitivne efekte.

Kada je riječ o pravosudnim procesima u skladu sa ovim zakonskim izmjenama, za sada imamo samo niz krivičnih prijava protiv nekolicine lica, među kojima je i aktuelni član Predsjedništva BiH, Milorad Dodik.

U očekivanju sudskih procesa, međutim, moramo pogledati i „drugu stranu medalje“.

To što se genocid manje negira na društvenim mrežama, u medijima, i uopšte javnom diskursu ne znači i da dolazi do ozbiljnog suočavanja s prošloću i prihvatanja činjenica koje su, prije svega potvrdili međunarodni sudovi u presudama optuženim za genocid.

Upravo postojanje takvih presuda i činjenica izloženih  u njima  trebalo bi da nametne pitanje: Da li je nametanje jednog takvog zakona uopšte bilo neophodno, odnosno da li treba regulisati zakonom nešto što bi trebala biti civilizacijska vrijednost, a prihvatanje sudskih presuda i pijetet prema žrtvama to bi svakako trebao biti.

Nažalost, potreba da se zakonom određuju takve civilizacijske vrijednosti najbolje govori o stanju u kakvom se ovo društvo nalazi. S te strane nametanja zakona jeste opravdano, a to potvrđuju i njegovi, već pomenuti efekti .

Prave efekte primjene zakona ćemo tek vidjeti u narednom periodu, kakvi god oni bili.

Kada je riječ o uticaju zakona na političke faktore, onda su tu stvari donekle jasnije. Ako nešto ugrožava njihov opstanak na funkcijama, političari će svakako ustuknuti pred prijetnjom zakona.

Uostalom, njima nije teško promijeniti stavove, u zavisnosti od toga šta im u kom trenutku donosi političku korist.

Valja napomenuti da je danas najveći negator genocida među političarima Milorad Dodik, svojevremeno bio prvi političar iz ovog entiteta, koji je javno priznao da se u Srebrenici desio genocid.

Nema sumnje da je na Dodikovu izjavu tada uticalo jače prisustvo međunarodne zajednice u BiH i njegova tadašnja potreba da se „dopadne strancima“.

Upravo Dodikov primjer otvara pitanje efikasnosti nametnutog zakona.

Dakle, kakav će biti doprinos neophodnom suočavanju s prošlošću ako neko samo zbog pritiska bude ćutao o – za njega – spornoj temi, genocidu!?

Posljedice negiranja genocida i odbijanja suočavanja s prošlošću su već gigantskih razmjera.

Javnost u Republici Srpskoj je do te mjere kontaminirana da je gotovo nemoguće o pitanju genocida i drugih ratnih zločina čuti drugačiji stav od onoga koji iznosi Dodik. Tome doprinosi i poražavajuća činjenica da u ovom entitetu ne postoji nijedan političar koji je javno spreman prihvatiti činjenicu da se u Srebrenici dogodio genocid i da su za to osuđeni najviši politički i vojni rukovodioci srpskih snaga u proteklom ratu.

Zato i ne treba da čudi da svaka pojedinačna izjava ili samo objava na društvenoj mreži kojom se odaje počast žrtvama genocida biva popraćena salvom uvreda. Pogotovo ako autor takve objave ima ime i prezime, pod kojim nikako „ne bi trebalo“ da govori o stradanju onih drugih.

I to, nažalost, nikakav zakon o zabrani negiranja genocida neće promijeniti. Dakako, ne sporim efekte nametnutog zakona, ali svakako on za sada predstavlja samo kapljicu u moru.

Da bi se zaustavilo negiranje genocida i svih drugi ratnih zločina, odnosno, da bi ozbiljno otpočeo proces suočavanja s prošlošću (što bi trebalo da bude krajnji cilj), potrebeno je mnogo više od jednog zakona.

Za početak potrebena je temeljita reforma nastavnih planova i programa istorije u osnovnim i srednjim školama u kojima, zavisno od toga u kome entitetu žive, djeca uče potpuno različite „istorijske činjenice“.

Neophodna je reforma zakona o javnim servisima, naravno, bez ikakve pomisli na cenzuru, ali i bez mogućnosti da javne medijske kuće koje žive od rtv-pretplate svih građana ove zemlje emituju samo jednu stranu „istine“.

Potrebno je naravno, još mnogo toga, ali na prvom mjestu političke volje da se jednom stane na put necivilizacijskom sortiranju i prebrojavanju žrtava uz istovremeno slavljenje ratnih zločinaca.

Ako takve političke volje nema u ovoj zemlji, onda ni međunarodna zajednica ne bi smjela  sjediti skrštenih ruku, jer otrov mržnje posijan u glave naše djece može i hoće sutra naći plodno tlo i van granica ove zemlje.

dwp-balkan.org

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU