fbpx

imran m

Knjižare u Bosni i Hercegovini već dugo su prestale biti mjesta gdje možete pronaći dobre domaće i svjetske naslove, a pretvorile su se u mjesta gdje kupujete olovke, bojice, pernice, blok 5 i ostali školski pribor. Pored školskog pribora možete naići i na neku policu sa beletristikom „sa trafike“, a nekada se tu nađe i koji klasik. U boljoj poziciji su bili sajmovi knjiga, ali izgleda da i oni određen period doživljavaju vlastitu dekadenciju.

piše: Imran Maglajlić

Ove jeseni sam posjetio jedan banjalučki sajam koji je pored nekoliko kvalitetnih naslova, nudio beletristiku, knjige o novom svjetskom poretku, a na jednom štandu su bile izložene majice i bedževi sa nacionalnim grbovima i obilježjima. Kada sam se uputio prema izlazu, ne našavši ništa za sebe, na jednom štandu opazio sam knjigu Dragana Markovine, naslova „Jugoslavenstvo poslije svega“. Na naslovnoj strani je slika sa Frljićeve predstave „Kompleks Ristić“. Budući da naslov i dizajn često prodaju proizvod, ova Markovinina knjiga našla se u mojoj kućnoj biblioteci.

Dragan Markovina, u spomenutoj knjizi, se bavi novim nacionalističkim elitama, umjetnicima koji su zaboravljeni, jer se nisu prilagodili nacionalističkim matricama ili jednostavno nisu bili podobni kada je došlo vrijeme svojatanja, početkom devedesetih, pa su bivali odbačeni i zaboravljeni od novonastalih elita. Bez obzira što te elite vedre i oblače više od trideset godina još uvijek preziru i bore se protiv jugoslavenskog identiteta i Jugoslovena. Možda je biti Jugoslaven danas samo mrtvo slovo na papiru, međutim neosporno je da jugoslavenski kulturni prostor i dalje egzistira.

Što je jugoslavenstvo i sjećanje na Narodnooslobodilačku borbu slabije, u nekim državama bivše Jugoslavije borba protiv jugoslavenskog identiteta je jača. Sigurno ćemo se zapitati zašto je to tako, te zbog čega je jugoslavenski kulturni kontekst trnu u oku ovdašnjim nacionalističkim elitama?

Jedan od ključnih razloga je emancipatorski potencijal koji jugoslavenski kulturni prostor sa sobom nosi. Markovina navodi da se zemlje bivše Jugoslavije prvo moraju suočiti sa vlastitom odgovornošću za ono što se desilo devedesetih godina i nakon njih. Odnosno, to je prvi uslov koji se mora ispuniti da bi se mogao kreirati kvalitetan kulturni prostor, a društva bi tada mogla krenuti naprijed.

Teatar kao „živ“ i snažan umjetnički medij, možda na najsubverzivniji način može da progovori o prošlosti, te publici pruži priliku direktnog suočavanja. Nažalost, na postjugoslavenskoj teatarskoj sceni manjka takvih predstava, kao i hrabrosti reditelja i producenata. Oliver Frljić, Zlatko Paković, Kokan Mladenović, Selma Spahić su neki od reditelja koji su izašli iz zone komfora i usudili se da progovore o zločinima iz devedesetih, te svim ideološkim matricama toga i ovoga vremena.

U zimu 2017. godine na daskama Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, reditelj Zlatko Paković postavio je autorsko djelo pod nazivom „Bojte se Allaha: Smisao života i smrti Ćamila Sijarića“, kroz koju je demistifikovao mitove bliske nacionalističkim strukturama na ovim prostorima. Kao što sam rekao da proizvod ne prodaje samo njegov sadržaj, pretpostavljam da je naslov ove predstave privukao i neke visoke vjerske dužnosnike koji su se našli u prvim redovima. Na kraju predstave na njihovim licima nisam vidio veliku oduševljenost, vjerovatno jer je Paković oštro kritikovao podršku vjerskih zajednica nacionalističkom ludilu, kako u ratnim tako i u mirnodobskim vremenima.

U direktnosti i ogoljenosti, vjerovatno je najdalje otišao Oliver Frljić. Vodeći se devizom „Prvo etika, pa onda estetika“ kroz teatar progovara o najstrašnijim stvarima koje su se dešavale u historiji evropskih zemalja. Cijenu svoje hrabrosti i etičkog okvira Frljić je plaćao i plaća prijetnjama koje su mu upućivane, fizičkim i verbalnim napadima, te zabranom rada u nekim gradovima i državama. Frljićeva temeljitost i direktnost zasigurno demistifikuje dominantne narative, a ne libi se da imenom i prezimenom prozove odgovorne.

Rijetki su ovakvi reditelji na postjugoslovenskoj pozorišnoj sceni, dok dominiraju neutralni i „prežvakani“ dramski tekstovi, kojima ni rediteljski pečat ne daje progresivnost i savremenost. Komedija je također izgubila na svojoj težini, jaka društvena kritika koja joj je bila imanentna izgubila se, a zamijenjena je stereotipnošću koja pridonosi tapkanju u mjestu. Također, ni historijski revizionizam nije nepoznat današnjoj postjugoslovenskoj teatarskoj sceni.

Hrabrost reditelja nije presudna u kreiranju progresivnih predstava, jer teatarske kuće igraju presudnu ulogu. One su po svim statutima neovisne, a političke strukture se ne smiju miješati u njihov rad. Međutim, to je još jedno mrtvo slovo na papiru. Možemo pretpostaviti šta bi se danas desilo kada bi se neke teatarske kuća usudile progovoriti o događajima koji su se desili u njihovima gradovima devedesetih godina.

Postoje veliki razlozi zbog čega je subverzivnost iz teatra kidnapovana, kao i zašto je kulturna razmjena između zemalja bivše Jugoslavije na jako nezavidnom nivou. Dragan Markovina navodi: „Novopečeni dominirajući nacionalizmi drže vlastite građane za mentalno nedoraslu djecu, koja bi, ne samo mogla na prvi mig nekakvog jugoslavenskog okupljanja, napustiti novouspostavljene narative, nego bi mogla i prestati vjerovati u nacionalističku mitologiju, suoči li se s realnim povijesnim činjenicama“.

dwp-balkan.org

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU