fbpx

slider velika

 Foto: Lupiga

Jedino što sa sigurnošću znam je da ništa ne znam, scio me nihil scire, kako bi to prema mnogima ironično rekao Sokrat. Svjesnost ograničenosti vlastitog znanja i onoga što uopće možemo znati pomaže nam u nošenju s izazovima svakodnevnog života, posebice s neizvjesnošću koja je u našim ljudskim životima permanentno stanje stvari. To ne znači da ću svjesna ograničenosti znanja odustati težiti znanju i učenju, već da ću stalno učeći sve više postavljati pitanja, a sve manje nuditi gotove odgovore, pogotovo takozvane apsolutne istine.

Živimo u izrazito kompleksnom svijetu u kojem vapimo za brzim i jednostavnim odgovorima, “zdravorazumskim” instant rješenjima. Ne moram objašnjavati nelogičnost brzih i jednostavnih odgovora na kompleksnu realnost koju živimo. Ova nelogičnost odražava se i u općem stanju društva, općoj shizofreniji koja vlada u svijetu kakofonije tisuće jednostranih, jednostavnih, “zdravorazumskih” odgovora na nikad kompleksnije probleme i izazove s kojima su suočena ta naša društva. 

Pandemija Covida-19 i infodemija koja ju prati na vidjelo su iznijele upravo tu opću shizofreniju. Od stručnjaka tražimo magična rješenja dok struku i stručnjake odbacujemo, pomno biramo dijelove raznih znanstvenih istraživanja koja se uklapaju u naše porozne stavove, namjesto da svoje stavove mijenjamo u skladu s novim spoznajama. Internet stručnjaci i stavovi prepuni logičkih kontradikcija nude gotove odgovore na još neartikulirana pitanja samopouzdanjem vlasnika apsolutne istine. Nezrele reakcije na nesigurnost i potrebe za sigurnošću u formi brzih odgovora na pitanja na koja još uvijek ne možemo imati odgovor za posljedicu imaju i ekstremnu polarizaciju društva. Svako iz svog tabora vodi rat za svoju istinu, nespreman suočiti se s činjenicom da istina ne može biti ni moja ni tvoja.

U trenutku kada je nužno stati na loptu, evaluirati postojeća znanja i postaviti ključna pitanja kako bismo bili kadri sveobuhvatno odgovoriti na probleme i izazove u kojima se nalazimo, svjedočimo općoj hiperprodukciji brzopoteznih odgovora koji nisu kadri obuhvatiti širinu i kompleksnost problema. Nekompetentnost vladajućih elita da se sveobuhvatno bave kompleksnim problemima, educiraju širu javnost, komuniciraju složene odgovore i kreiraju interdisciplinarne politike uvelike pridonose nemogućnosti društva da se zdravo nosi s brzim i velikim promjenama.

Rasprave vezane uz Covid-19 ukazale su na nedostatak temeljnih znanja iz područja biologije i to je nešto što za vladajuće treba biti alarmantno do mjere evaluacije osnovnoškolskih i srednjoškolskih programa za biologiju. Iluzije da zarazu možemo odvibrirati pozitivnom energijom ili da nas od zaraze štiti dragi Bog, počele su se rastakati nakon što su od zaraze podlegli razni gurui i svećenici. Ne nakon edukativnih programa koje vladajući nisu provodili kada već nisu u stanju reformirati očigledno manjkav sustav obrazovanja.

Totalna nesposobnost kriznog komuniciranja uvelike je doprinijela padu povjerenja prema institucijama i prema struci. Naime, kada se u prvom valu ponašate kao da imate odgovore, a onda drugi val dekonstruira sve odgovore koje ste poprilično samouvjereno pa i pobjedonosno iznosili, naći ćete se u ozbiljnom problemu. Ljudi vam neće vjerovati. 

Razumjeti da znanost nema odgovore, već da za odgovorima traga i da naši odgovori u ovom trenutku nisu apsolutni već promjenjivi, a s obzirom na uvijek nova saznanja koja nam znanost nosi, ključna je stvar. Nisu ključna sljedeća dva tjedna, ni ona dva nakon prva dva, niti bilo koji period u pandemijskoj sagi koja će brzo slaviti svoj drugi rođendan. Ključno je razumjeti da su naša znanja ograničena, da svaka nova spoznaja otvara sijaset novih pitanja, štoviše da se s novim informacijama i podacima znanja mijenjaju pa nanovo formiraju i da znanstvene spoznaje nisu čarobna rješenja već tek djelići slagalice koji se trebaju pravilno slagati u kreiranju sveobuhvatnih politika. A upravo su sveobuhvatne politike ključne ukoliko želimo požar lokalizirati, namjesto da gasimo jednu stranu dok se požar nekontrolirano širi na drugoj.

Osobe kojima je psihologija struka, vrlo su brzo prepoznale ugrozu koju pandemija i njene posljedice mogu imati na naše mentalno zdravlje i brzo su reagirali pisanjem tekstova, otvaranjem telefonskih linija, štoviše, od samog početka pandemije među psiholozima postoji konsenzus da će pandemija i protuepidemijske mjere imati ozbiljne posljedice na čovjeka. No, vladajuće to opet pretjerano ne zanima. O mentalnom zdravlju počelo se malo više govoriti tek nakon provedenih istraživanja koja su pokazala visok stupanj posljedica pandemije na mentalno zdravlje, funkcioniranje ljudi pa i društava. No ni to nije pomoglo da pitanju mentalnog zdravlja damo adekvatniji prioritet.

Donositelji odluka i politika pokazali su se nekompetentnima za prijeko potreban interdisciplinarni pristup, uključivanje šireg kruga stručnjakinja u politike i strategije borbe protiv zlokobnog virusa. Gotovo dvije godine od početka pandemije sve snažnije osvještavamo koliko nas košta nedostatno interdisciplinarni pristup koji bi saslušao što nam u borbi s pandemijom i njenim posljedicama imaju reći i psiholozi, sociolozi, antropolozi, filozofi, politolozi, etnolozi, edukatori pa i komunikacijski stručnjaci i ekonomisti. 

Znanost je pokazala svoj veličanstven potencijal u trenutku kada su se znanstvenici ujedinili, a svi dostupni resursi usmjerili da znanost podrže. U rekordnom roku, globalnim naporima došli smo do cjepiva kakvo bi se u normalnim okolnostima ograničenih resursa kreiralo godinama, ako bi se zbog obustavljenih sredstava uopće i kreiralo. 

U ovom trenutku neću ulaziti u propitivanje kapitalizma i njegovih posljedica na farmaceutsku industriju koju diktira tržišna utakmica umjesto načela općeg dobra, a što svakako treba propitati želimo li omogućiti brze i globalno dostupne odgovore na sve javnozdravstvene probleme, čak i kada oni ne prijete globalnoj ekonomiji, što je slučaj s Covidom-19. No, ne možemo ostati slijepi na činjenicu da je preko 80 posto cjepiva distribuirano u zemljama koje nisu siromašne i da se s proizvodnjom i distribucijom cjepiva događa vrlo slično kao i s kapitalističkom hiper proizvodnjom i distribucijom hrane, mi “bogati”, ili bar ne siromašni, bacamo više nego je potrebno da se gladni nahrane. To je taj širi kontekst kojeg ne mogu riješiti ni biomedicinari ni imunolozi ni epidemiolozi, iako će se i oni složiti da je problem nejednakosti koji se manifestira u nedistribuciji cjepiva u siromašnim zemljama globalna epidemiološka opasnost. Uostalom, što će nam i cjepivo ako ljudima nije dostupno ili ako se pak ne žele cijepiti. To su problemi koje mogu rješavati društvenjaci i humanisti, ako im se za to da prilika. 

Samo interdisciplinarnim pristupom možemo dubinski rješavati probleme bez obzira u kojem polju oni iskrsnu. Biti svjesni ograničenosti naših partikularnih znanja i biti spremni rješavanju problema pristupiti kroz različite discipline koje smo kao čovječanstvo razvili. Pandemija u kojoj se nalazimo i posljedice koje ima na sve sfere naših života ne može se rješavati samo epidemiološki. Teško će takve mjere biti prihvaćene i provedene u needuciranim, raslojenim društvima razorenih ekonomija i ozbiljno ugroženog mentalnog zdravlja ljudi. 

Kod pandemije, naime, kvaka je u tome da nam ne prijeti samo virus. Najveća prijetnja zdravlju naših društava i pojedinaca u tim društvima je nespremnost da propitujemo naučeno, načine na koje djelujemo i pristupe od kojih tvrdoglavo ne odustajemo. Da budemo spremni prihvaćati i razumjeti svoje pogreške i da s tim da ne znamo koliko mislimo da znamo naučimo biti ok. U našoj egzistencijalnoj potrebi za sigurnošću trebali bismo naučiti prihvaćati nesigurnost. Shvatiti da učiti znači stalno otvarati nova pitanja i u skladu s novim spoznajama mijenjati ono što smo mislili da znamo, a ispostavilo se da ne znamo.

Piše: Lana Bobić, Lupiga

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU