fbpx

77d95bb7368c39620e9ba4f5f9a63fb5

Na samo pominjanje rata, skamenili smo se kao životinja pred automobilskim farovima, slijepi i gluhi na sve. Svakodnevni životni problemi više nas ne zanimaju

Piše: Selvedin Avdić

Da se ne lažemo, svi godinama znamo šta se dešava. Znamo da Dodik priprema entitetsku samostalnost, znamo da Čović želi treći entitet, znamo da je Izetbegović sasvim zadovoljan onim što mu preostane. Znamo da su svi godinama pripremali svoju poziciju, na strateška mjesta postavljali odane ljude i članove porodice i krali sve što im padne pod ruku da bi osigurali što udobniju poziciju. Znamo da nikoga od njih nije briga za državu i da bi sutra potpisali njenu apsolutnu dezintegraciju ako bi im to garantiralo vlast na nekom atomu. Ali, ipak smo ponovo iznenađeni i zabrinuti kao zimske službe pred prvi snijeg. 

Mi i ne znamo drugačije reagovati nego zabrinuto, mi smo nacije, manjine i ostali sa svježim sjećanjem na rat, još uvijek živim traumama i aktivnim PTSP sindromom. Malo nam treba da se sve iznova aktivira. Na samo pominjanje rata, skamenimo se kao životinje pred automobilskim farovima, slijepi i gluhi na sve. 

ŠTA NE VIDIMO

Ne vidimo ni da pandemija iznova divlja, da imamo jednu od najvećih smrtnosti u regionu, da je samo 20 posto stanovništva vakcinisano i da krizni štabovi ne znaju kako da se nose s tim. Ne brinemo se što je u posljednjih nekoliko godina zemlju napustilo 20 posto stanovništva. Zanemarujemo što je sve poskupilo u rasponu od 10 do 50 procenata i što zbog povećane cijene struje firme najavljuju zatvaranja. Ravnodušni smo što KCUS i dalje napuštaju ljekari i što su glavni svjedoci u Aferi Respiratori naglo dobili amneziju. Industrijski kisik nikoga više ne brine, niti što su firme nezaposlenih članova porodice Dodik uspostavile monopol u javnim nabavkama. Nismo pretjerano zabrinuti ni zbog toga što se najavljuju novi porezi na sve što do sada oglobljeno nije. To je tradicionalna ekonomska strategija na ovim prostorima, od vezira do premijera – kad nestane novca, raspiši novi harač...

Niko više ne pominje svakodnevne životne probleme. Radnička prava? Ljudska prava? Dvije škole pod jednim krovom? Jednaka prava na obrazovanje? Migrantska kriza? Propala privreda? Strana ulaganja? Nepodnošljivi nepotizam? Podsticaji za zapošljavanje? Zdravstvo? Socijalna zaštita? Sve je ustuknulo pred arhistrahom o podjeli zemlje.

Državne institucije ne rade već mjesecima. Odluke ne donose ni parlamenti ni vlade, sve je u rukama trojice samoproglašenih vođa, pa čak nije ni u njihovim, nego se očekuje dogovor između Milanovića, Vučića i Erdogana, pa čak ni između njih, nego se čeka sporazum najvećih svjetskih sila. Uludo smo decenijama plaćali članove Predsjedništva, smjene različitih parlamentaraca, premijere, ministre, njihove pomoćnike, savjetnike, članove komisija, portparole, vozače, čitave birokratske brigade… Kad je nastupila kriza i kada je trebao profunkcionisati državni aparat, kada su svi ti činovnici trebali pokazati šta je njihov posao, sve je jednostavno stalo, niti oni nešto pitaju, niti njih neko nešto pita. 

Mi nemamo političare (ni na jednoj strani) koji nam mogu ponuditi nešto bolje od neprestanog ratnog stanja. Niti žele, niti znaju. Tako je i stvoren ovaj prazni prostor bezakonja u kojem se Dejtonski sporazum tumači po nahođenju, a zakoni ili krše ili povlače iz upotrebe. 

“Obični” građani čak i ne primjećuju da je vlast blokirana, život im se odvija istom depresivnom kolotečinom – svakodnevna borba za puko preživljavanje bez ikakvih naznaka bolje budućnosti. U dlaku isto kao kada institucije rade punom parom. 

(Samo da pomenem da su se i uvoj krizi istakli oni koje sam pomen rata ispunjava, kao mješine krvlju, koji se kriju iza lažnog patriotizma i sa sigurne udaljenosti rafalaju po društvenim mrežama ne bi li pojačali atmosferu straha. Njihovi strvinarski pokušaji da i iz ove krize izvuku vlastitu korist posebno je ljigav vid ratnog profiterstva. Ali, to je druga strana patološkog spektra i o tome opširnije drugom prilikom.)

U BOSANSKOJ KAFANI

Niko ne može predvidjeti koliko će ova kriza trajati i kako će se okončati. 

Kakav god ishod da bude, očekuje nas dugačak period saniranja štete. Platićemo iznimno visoku cijenu, kao što plaćamo i dosadašnji tok krize - odsustva s posla, posljedice blokada, lobiranja po inostranstvu, putne troškove i dnevnice za pregovore, jelovnike tajnih večera, gorivo za automobile i helikoptere… Problem je što novca, u prezaduženoj državi, sa blokiranom privredom, nikako ne može biti više, samo puno manje. Ponovo smo postali krizno žarište, čak su i finski fudbaleri oklijevali da dođu na Bilino polje. Ozbiljni poslovni ljudi oklijevaće još više da ulože novac tamo gdje najviši državni službenici ne poštuju zakone koje su sami donijeli. 

Mi smo društvo koje više ne reaguje razložno ili logično, nego instinktivno ili paranoično. Nismo prirodno takvi, uništile su nas decenije primitivnih manipulacija. Svima bi nam trebao dobar terapeut. Ali, prije svega, neophodan nam je bolji kućni red u ovoj zagušljivoj kafani u koju smo pretvorili državu. Za početak, da račune konačno počnu plaćati oni koji su ih napravili – neko za politički avanturizam i ekstremizam, neko za dugogodišnji nerad i kriminal. Treba nam ozbiljan šef sale, ili bar konobar s autoritetom, koji će obići pijane, zapišane goste, podijeliti im blok račune i izbaciti ih iz kafane. Tek nakon toga treba sve okrečiti i početi, bez straha, ispočetka. 

To je jedini pravi način dugoročnog rješavanja ove krize: noga u guzice. Potpuno mi je jasno da je ovaj moj prijedlog vulgaran, patetičan i nemoguć. Ali, sva druga rješenja, poput angažmana na izborima, konstruktivne opozicije, građanske kritike i sličnih, u ovom momentu čine mi se još jadnijim.

(zurnal.info)

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU