fbpx

screenshot rudari sarajevo

 foto: Screenshot

Sivi novembarski dan začinili su protesti obespravljenih rudara. Ni prvi ni posljednji put. Ostaje ipak upitnik: Da li će ovi protesti konačno riješiti nešto?

piše: Muhamed Kovačević

Čaja i ćebadi

Obespravljeni rudari od Kaknja do Banovića, organizovali su se samoinicijativno, sjeli u autobuse i uputili se ka Sarajevu, ka zgradi vlade FBiH, da traže svoja odavno stečena radnička prava. I cirkus je počeo. Nesretni ljudi s ustaljenom koreografijom postali su medijska atrakcija svih vodećih mass medija u BiH. Krenula su izvještavanja uživo kao i fotografije, postali smo svjesni svakog koraka kretanja rudara, postali su nam dnevnopolitičke zvijezde, skinuvši s tog trona naše nedodirljive vlasnike i vladare – političare. A upravo oni (političari), nakon iznenadnog šoka saznanjem za ovu urotu, odlučili su prekinuti svoje estradne turneje po dijaspori, gdje su u gala prezentacijama tvrdili pazar za preuranjenu i nikada okončanu izbornu kampanju. Oni su promptno reagovali vrativši se sa tih zabava, dok je resorni ministar Nermin Džindić, opkoljen masom specijalaca, izašao iz zgrade vlade pozivajući na razgovor, što nesretni rudari do trenutka završetka ovog teksta uporno odbijaju. Čak su uspjeli prenoćiti na hladnom sarajevskom asfaltu, bespomoćno gledajući svjetla grada i sve ono što oni nikada neće imati i što nikada neće biti. Usput su zaradili emocije i empatiju vječno zabrinutih građana svih kategorija, koja su uz čaj i ćebad izražavala osjećaje simpatije i podršku na njihovom upornom smrzavanju na izuzetno niskoj novembarskoj temperaturi.

Zbogom logiko

E upravo ti stanovnici su i ključ problema. Izmanipulisani od strane medija pričama nesretnih rudara koji mole za pomoć kako bi preživjeli, sadašnji stanovnici Sarajeva su nekako normalno smetnuli s uma, i pristali na stvari koje u bilo kom uređenom društvu nisu moguće čak ni u teoretskom smislu. Zato je nama moguće da ovdje niko ne postavi pitanje, kako se desilo da, nakon što su rudari u maju ove godine potpisali kolektivni ugovor, baš sada protestvuju? Gdje su tada bili njihovi sindikati da dignu glas na izjavu Fadila Novalića da je potpisani ugovor „vrlo solidan“ i da se vlada FBiH, isključuje iz brige o rudnicima? Zašto je nama moguće da nam vlada radi već preko 3 godine u tehničkom mandatu? Zašto nam je moguće da nam premijer dolazi iz Njemačke i održava vanrednu sjednicu u ponoć. Jer rano ujutru mora ići na sud na ročište, jer je optuženi kriminalac? Zašto nam je moguće da kompariramo sadašnju vlast sa bivšom socijalističkom vlašću koja ne postoji preko 30 godina? Toliko zašto, bez konkretnog zato! U suludom propalom društvu kakvo je naše, potpuno je normalno da se taj osnovni princip moralnih vrijednosti totalno izgubio, i da je naš realizam, i naše subjektivno shvatanje društva ustvari iluzija, i pretpostavka prema nečemu što se dešava izvan naše realnosti, i naših svakodnevnih tokova. U takvom psihološkom stanju, kada stanovnici nisu u stanju da razumiju ovakve osnovne i temeljne stvari funkcionisanja, ne samo političkog nego i društvenog sistema, potpuno je normalno da nam je glavna tema za raspravu slika aktuelnog ministra u tehničkom mandatu Džindića, koji silazi okružen masom specijalnih policajaca, uspoređujući to sa političarima iz EU od Austrije do Danske. Kao da u Austriji i Danskoj postoje radnici kojima je država dužna milione eura za osnovno pravo uvezivanja radnog staža i zdravstvene zaštite.

Jebo radnike i njihova prava

Suština problema koji je s protestom rudara izašao na površinu jeste odnos ili ako hoćete promjena odnosa države prema radnicima u FBiH. Prema tim jadnim nesretnicima, koji su potplaćeni, koji su obespravljeni i koji su dovedeni na nivo modernog roba. Ovdje govorim o radnicima iz javnog (državnog) sektora, jer pričati o odnosnu privatnika prema radnicima je ovdje ravno bogohuljenju. Upravo ta „država“, koja se svela na moć pojedinca ne čini ništa da zaštiti običnog radnika, niti će učiniti ikada išta i da ga zaštiti u budućnosti. Moja rođena tetka je bila uposlenica UPI Komerca, čuvenog prijeratnog trgovačkog lanca koji je ugašen (privatiziran) 2003 godine. Od januara 1997. pa do jula 2003. godine, mojoj tetki nisu uplaćivani doprinosi i nije uvezan radni staž. Ona je skupa sa još 31 osobom iz te firme podigla tužbu pred Općinskim sudom u Sarajevu. U trenutku podnošenja tužbe odustale su odmah 4 osobe. Nakon neuspjeha tužbe na Kantonalnom sudu 2006. godine, odustalo je još 12 osoba, nakon drugog neuspjelog pokušaja dokazivanja na Kantonalnom sudu u Sarajevu 2011. godine, odustalo je još 5 osoba. U međuvremenu, preminule su 4 osobe iz grupe, tako da u procesu borbe za ostvarivanje svojih osnovnih radničkih prava, koja traje sada preko 18 godina, ostalo je samo 7 osoba, i sve su žene. Žene u ranim 60-tim, koje nemaju penziju, nemaju socijalno osiguranje, ne mogu da rade, i nemaju bukvalno od čega da žive. Sve one imaju napismeno od tadašnjeg premijera Federacije – Brankovića, uredbu o hitnom rješavanju njihovih potraživanja iz 2007 godine. I nisu jedine,stotine je takvih primjera, o kojima niko ne govori i ne piše. Od tada do dana današnjeg, nisu dobile niti marku svojih potraživanja. I šta sada? Da idu protestovati? Da im se donosi čaj i ćebad?

Na mjestu nekadašnjeg skladišta UPI Kommerca, sada se nalazi zgrada automobilskog giganta Poršea, kao simbol tranzicije za koju se bore sadašnji rudari i „građani“. Za nekih 10-tak godina, na mjestu rudnika će vjerovatno nicati luksuzni apartmani s vještačkim jezerima. Samo neko to mora da kaže tim ljudima. U međuvremenu, nepostojeće institucije, sa apsolutno imaginarnim i nebitnim funkcionerima, koji su svrha sami sebi, naći će način da potkupe ove nesretne rudare, davajući im sadaku i obećanje, da će niko drugi do li svjetska banka odobriti tih neophodnih 250 miliona eura da se riješe njihovi problemi. Kao izgovor za obustavu proizvodnje, naši vladari i vlasnici će nam povećati cijenu električne energije, i tako će rudari umjesto heroja ustvari biti naši zločinci, jer će sva hajka i halabuka oko njihovih protesta, kao i uvijek do sada, ići u korist vladajućoj političkoj eliti.

Zato bi bilo svrsishodnije i poštenije, da sljedeće radničke ili rudarske proteste organizatori premjeste na mjesta gdje se nalazi realna društvena moć, kao što su elitističko naselje naše buržoazije – Poljine, Američka ambasada ili pak zgrada rijaseta Islamske Zajednice. Tu će ako ništa efikasnije riješiti sve svoje zahtjeve, bez potrebe za smrzavanjem i emocionalnim stresom. A možda im dođe i neka druga muzička grupa da ih uveseljava, kako bi to svi mi mogli gledati uživo online.

Autor: Impuls

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU