fbpx

Begagic kol

 

Foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zenica, uzavreli grad odrastao i porastao na duhu radništva, pregalaštva, prekucavanja norme, pod fabričkim dimnjacima i nad rudarskim jamama odgojio je generacije današnjih nesretnika koji zbog vlastitog uvjerenja da je institucija radnika na vrhu piramide, iznad i Tita samog, i mame, i tate žive u bolnom raskoraku između te ideje, koja je već predugo u glavi da bi se tako lako iskorijenila, i stvarnosti izvan sigurnosti vlastite glave u kojoj odavno već nema ni Tita, ni radnika, a i za mamu i tatu je upitno koliko će još izdržati.

Ovo su tri male velike priče odigrane u prethodnih desetak dana u srcu upokojene prijestolnice radništva.

Blues vozača autobusa

Priče o propalim tvornicama i preduzećima, uništenim pogonima i ozlojeđenim radnicima tranzicijske Bosne toliko su već puta opričane, da kao i sretne tolstojevske porodice, sve već liče jedna na drugu.

U jednoj takvoj, propadne i ode u stečaj jedno gradsko preduzeće koje se bavi prijevozom putnika. Veliko preduzeće koje je održavalo nebrojene linije, spajalo sela sa gradom, grad sa svijetom. Imalo autobusnu flotu, vozače, konduktere, šalterske radnike i radnice, pravnike, ljudske resurse, upravnike, upravnice, šefove, direktore. I stotine porodica u sjeni, djece podignute i odškolovane na šoferskim platama, na izbivanjima iz kuće, na tatama na neprestanom službenom putu, na životu na točkovima autobusa.

U jednoj takvoj propadne i autobuska stanica izgrađena tik pored željezničke, na nekad širokom staničnom trgu zamišljenom sa fontanama i vodoskocima, da okuplja putnike i namjernike, goste, radnice, radnike koji dolaze u grad što raste.

U jednoj takvoj zjapi prazna, dok se autobusi privatnih kompanija tiskaju po usputnim stajalištima i pijano vrte u kružnim tokovima. Grad koji raste, raste ukrug. Fontane više nisu na mjestu susreta ljudi i roba, već na kružnim tokovima, brižljivo održavane tamo gdje im ljudska noga ne može prići.

U jednoj takvoj priči, blues vozača autobusa nije numera koju rado slušamo, premda je radnički repertoar od kasabe i načinio grad.

A sad bez literarnih rukavica: zeničko preduzeće Zenicatrans, nekadašnji gigant, zbog milionskih dugova ode u stečaj. Organizaciju gradskog saobraćaja preuzmu privatne kompanije, a autobuska stanica, kao najvredniji kapital propalog preduzeća, nakon očekivane političke trakavice, pređe u vlasništvo grada. Nakon niza mjeseci loopa, Državna agencija za istrage i zaštitu pokrene istragu, obavi pretrese i privođenje jedanaest osumnjičenika, među kojima je i aktuelni zenički gradonačelnik, sve uz priličan teatar. U medijima nakon što u pretresu kuće ne nađu njenog vlasnika, osvanu krimi-naslovi poput Gdje je gradonačelnik, pa saznamo, filmski predvidivo, da je bio na službenom putu i da se dobrovoljno predao SIPA-i.

Budući da je, nekadašnja SDA perjanica, a potom njen otpadnik, gradonačelnik Kasumović izbore dobio kao nezavisni kandidat srušivši time višegodišnju vladavinu Stranke demokratske akcije u Zenici, sasvim se opravdanim čine sumnje o selektivnom pokušaju pravde, budući da je sistemsko uništavanje i kriminal u Zenicatransu započeo za vrijeme vladavine prethodnika, u to vrijeme Kasumovićevih partijskih kolega, s uvijek istim tranzicijskim ciljem: obezvrijedi pa vladaj. Ništa novo iz SDA-ovske kuhinje i njihovih masterchefova i šegrta.

No, Zeničani i Zeničanke, slijepi pred pohrđalim autobusima i arhitektonskim nasljeđem pod smećem i gluhi pred bluesom vozača autobusa, ne časeći časa, budno se okupljaju da brane načelnikov ugled i čast, premda je svima sasvim jasno da je, kako reče kolega novinar Amarildo Gutić, prevarant prevario prevarante.

Uz kreativne povike Fudo, Fudo! i natpise poput Svi smo mi Fudo!, okupilo se nekoliko stotina ogorčenih građana i građanki, potomaka mitskog radničkog bića koji ne ustaju više radnicima u propalim autobusima, ali rado kleknu pred moćnicima. Vozači su out, vođe su in.

Raspotočje gori

Opjevana je zenička crna metalurgija i njeni rudnici mrkog uglja. Teško je zamisliti vizualni identitet grada bez dimnjaka, čekića i dlijeta.

Nakratko je ovoj vizualizicaji u prilog išla i slika stotina okupljenih građanki i građana ovog grada dok su, jednako kao i u Sarajevu, Kaknju, Brezi i Tuzli, stali uz svoje rudare.

Pisali smo o protestima rudara, pojasnila je struka sve zahtjeve, a zeničke su ulice, toliko puta puste pred nepravdama, malverzacijama i siromašenjima, napokon, makar nakratko, makar do kakofonije afere Zenicatrans opet bile pune onih koji vjeruju da je ruka koja iskopa grumen crnog uglja vrednija od dupeta koje zaštićeno metalik crnom karoserijom sjedi na bijelom hljebu.

S Prašnica se niko ne vraća…

Nije neobičan slijed da priču o Zenici, nakon rudnika i fabrike, završimo u zatvoru. Sasvim očekivano za grad čiji se navijači zovu Robijaši i čiji je Kazneno-popravni dom iznikao još iz austrougarske kaznionice, da bi u Jugoslaviji postao čuven kao iznimno oštar, u kojem su kazne služili okorjeli kriminalci.

Zazirali smo od KP doma kao djeca. Kružila je gradom ona urbana legenda kako su klinci odrasli na Sarajevskoj ulici, preko puta zatvora, kada im lopta preskoči zatvorsku ogradu osuđenike u dvorištu oslovljavali sa „čika lopove“.

U stvarnosti, takve se stvari vjerovatno nikada nisu dešavale, ograde su bile previsoke, a velika gradska prometnica dijelila je okorjele kriminalce od stambenih kvartova.

Okorjele smo kriminalce zamišljali foks-krajmovski: morale su to biti serijske ubice koje su komadale tijela i zakopavali udove i glave u grobnice iza kuće.

Jesu li to bili obiteljski nasilnici? Jesu li strašnu sudbu robijanja u zloglasnom ka-pe domu Zenica zaslužili ini „bivši muževi vođeni ljubomorom“ iz novinskih naslova o stotinama ubijenih supruga, bivših partnerica, djevojaka – žrtava pošasti femicida?

Da li je bivši muž ubijene Halide iz „tragedije koja je potresla Zenicu“ zavrijedio zenički zatvor? Nije, jer je presudio sebi, ubivši se iz istog pištolja kojim je prethodno hladnokrvno ubio svoju bivšu suprugu u zeničkom naselju Babina Rijeka. A da nije presudio sebi, vrlo bi lako, iz zatvora manje zloglasnog od zeničkog, izašao za koju godinu, zbog dobrog vladanja.

Jesu li zenički zatvor zavrijedili mediji, lijevi, desni, centralni, koji i danas kao i prije pedeset godina o partnerskom nasilju i rodno zasnovanim zločinima pišu koristeći istu potrošenu patrijahalnu retoriku i leksiku poput „tragedije“, „ubistva iz strasti“, „ljubomore kao motiva“?

Nisu? Niko od njih nije okorjeli kriminalac, jer partnersko nasilje i femicid nisu medijska senzacija. Kako da senzacijom bude nešto tako svakodnevno: učile su nas žurnalističke škole još od Kulina bana da nije vijest kad pas ugrize čovjeka, niti kad muškarac ubije bivšu ženu.

Simbolično, na jednom od mnogobrojnih kružnih zeničkih tokova, okupila se grupica žena, gradskih hrabrih aktivistica da ukaže na problem femicida i oda počast ubijenoj ženi. „Spriječi, prijavi, reaguj“ pisalo je na jednom transparentu.

Petnaestak žena za tolike ubijene bivše partnerice, djevojke, supruge. Petnaestak glasova u gradu u kojem aktuelni pritvoreni gradonačelnik na sjednici gradskog vijeća kolegici izgovori da se „u mjestu odakle on dolazi za takve kao ona kaže da joj svaka šamara traži.

U mjestima odakle dolaze naši lokalni moćnici, žena se utišava šamarom, a kada se ipak otme, pa iz nasilnog odnosa pobjegne, stigne je metak.

Za njenu dušu, okupi se petnaestak žena i niko od nas ne poviče „Svi smo mi Halida!“

Kako i bismo, kada tamo gdje smo svi fudo, halide ne vrijede čak ni onda kada su mrtve.

Piše: Lamija Begagić/Nomad.ba

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Industrija - 11.7%
Toplane i privatna ložišta - 15.8%
Institucije vlasti - 72.5%

Ukupno glasova: 120
Glasanje u ovoj anketi je završeno

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU