fbpx

zvonimir 635x300

Kako očekivati neke progresivne proteste koji će donijeti neku pozitivnu promjenu, kada niti iza jednog dosadašnjeg protesta nije stajala nezadovoljna opozicija? 

Autor Zvonimir Nikolić

Ne mogu tačno da se sjetim svih protesta koji su održani u Sarajevu posljednjih 30 godina. Od onih prvih demokratskih tzv. antiratnih protesta na početku aprila 1992. Srećom, bio sam na tim protestima pa se sjećam da nisu bili samo antiratni, nego i protiv nacionalnih stranaka, koje su već ozbiljno počele da zakuhavaju, nakon što su prije toga zajednički vezale zastave i slavile pad komunističke partije. Dobro se sjećam mase ljudi koja je upala u Skupštinu BiH, nije zvižducima dugo vremena dozvolila ni tadašnjem predsjedniku Izetbegoviću, da se obrati protestantima. A protestanti su usput razvaljivali skupštinske fotelje, odnosili kući stolne lampe i ono što im je došlo pod ruku.

Pucnjevi sa Holiday inn-a su promijenili tok istorije. I od protesta protiv nacionalnih stranaka (rudari su došli sa Titovim slikama), postali su antiratni protesti. Koji nažalost, nisu zaustavili rat. Nego se čak nakon toga, rat i agresija otvoreno rasplamsala.

Pa se sjećam i poslijeratnih protesta. Demobilisanih boraca, rudara, raznih radnika raznih struka, protesta za JMBG, pa do onih zadnjih velikih protesta 2014. godine, kada su stvar preuzeli u svoje ruke tzv. Plenumaši. I ja sam bio na skoro svim tim protestima, pokušavajući dati podršku mojim saborcima, obespravljenim radnicima, tek rođenoj djeci, talasu koji je krenuo iz Tuzle, pa dobacio i do Sarajeva.

Uglavnom razočarenje

I nakon svakog tog protesta, kući sam došao više razočaran, nego što sam bio kada sam krenuo na ulicu. Zašto? Zato što to nije bilo to? Zato što smo se bunili protiv nečega, a ni sami nismo bili svjesni čega. Dosta puta smo se borili i za fotelju organizatora protesta, koji je nakon ulice vrlo brzo našao način da svoj patriotizam i solidarnost, naplati sa nekom od budžetskih fotelja. A još više što sam tek nakon protesta skontao da ne znam zapravo, ni ko je bio organizator, u čije ime, i u konačnici za šta smo protestvovali. Jer, za 27 godina nakon rata, nismo imali niti jedne prave, istinske proteste sa konkretnim zahtjevima – ali i prijedlozima rješenja. Uglavnom smo izlazili na ulicu jer nešto nećemo, a nikada nismo znali šta hoćemo. Uvijek su bili neki zahtjevi, hoćemo bolje uslove za demobilisane borce, hoćemo veće plate, hoćemo bolje uslove rada, hoćemo nove stranke na vlasti, hoćemo pošteno pravosuđe, hoćemo veće penzije… hoćemo, hoćemo…

Ali kako?

Kako očekivati neke progresivne proteste koji će donijeti neku pozitivnu promjenu, kada niti iza jednog dosadašnjeg protesta nije stajala nezadovoljna opozicija? Oni koji bi trebali osim pisanja saopštenja koje niko osim njih i ne čita, oni koji bi trebali da obilaze fabrike, rudnike, tržne centre, prodavnice, pekare i sve moguće djelatnosti da vide kako živi jedan radnik. I od čega živi. U kakvim uslovima radi, plaća li im gazda ili vlasnik doprinose, idu li na odmor, koliko imaju slobodnih dana i još milion pitanja koje bi trebao postaviti neko ko je izašao iz fotelje i automobila sa grijanim sjedištima i sišao konačno među ljude koji su mu i obezbijedili taj mandat. Oni su ti koji bi trebali da se vrate u stvarnost i ostvare kontakt sa nezadovoljnim građanima.

Kako očekivati konkretne proteste kada izlaze granski sindikati, jer protestvuju npr. prosvjetni radnici, ali to se tekstilaca, mašinaca, ugostitelja, hotelijera i sl. ne tiče. Protestvuje svako za sebe, a proteste organizuje neki sindikalac koji svaki mjesec naplati nekoliko plata radnika koje kao zastupa i brine za njih?

Kako očekivati promjenu kada nemamo „vladu u sjeni“ ili nemamo „vladu spasa“, nemamo konkretne promjene zakona, nemamo ljude koji će zamijeniti ove sadašnje…

Današnji protesti

Pa sam se tako iz znatiželje priključio Facebook grupi koja se zove „50.000 građana za proteste protiv vlasti u BiH“. I vidio da ima preko 27.000 ljudi kojima se ova stranica sviđa i koji će doći na ulicu da izraze svoje nezadovoljstvo. I na kraju se pojavi nekoliko stotina nezadovoljnih ili znatiželjnih građana. Zašto? Zato što je većina nas revolucionar preko društvenih mreža, zato što se odjednom pojavi još jedan organizator, koji je nedavno održavao proteste kontra Parade ponosa. Zato što je neko napisao zahtjeve, a nije ponudio rješenje. Ok hajmo se skupiti nas 200.000 na ulicama i nema te vlasti koju nećemo srušiti. Ali koga ćemo dovesti na vlast? Ili ostaviti anarhiju da svako iskoristi prvu priliku da obije granap, pokrade sve ono što mu ne treba ili zapali arhiv u Predsjedništvu i nekoliko policijskih automobila, dok je narod tražio pravdu na ulici.

I tako od protestanata za sekundu postaneš huligan.

Zahtjevi i rješenja

Sve dok proteste ne povede neka ozbiljna stranka iz opozicije (a kod nas su skoro sve opozicione jednim dijelom i u vlasti), ne možemo se nadati ozbiljnim protestima i nekim promjenama. Sve dok neko kome narod vjeruje ne stane ispred mase, svaki protest je osuđen na propast. U Srbiji su protesti skinuli sa vlasti tada moćnog Miloševića, ali i iznjedrili jednog Đinđića koji je imao hrabrosti i volje da stane na čelo države i formira malo drugačiju vlast.

A ko je kod nas stao ispred mase? Pokrenuo nešto?

Demokratija je dug proces, koji traje decenijama. Demokratija nije samo zaokružiti svog kandidata i lajati po Facebooku na ostale kandidate. Demokratija je dostojanstveno izaći na ulicu i boriti se protiv poskupljenja, boriti se za bolje uslove rada, veće plate, socijalnu pravdu…

Ili, ponekad mi se čini, da kod nas zapravo ima više zadovoljnih građana, nego onih drugih.

Ili nismo svjesni da imamo vlast koja je mastermind, da uz pomoć svojih satelita, uništi u startu svaku neku pozitivnu promjenu.

tacno.net

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU