fbpx

faruk hadzic1

Završeni su izbori u Bosni i Hercegovini i već nakon prvih podataka o pobjednicima i gubitnicima izbora, kao i smirivanja početne euforije, dolazi vrijeme da se krene u rješavanje ključnih problema koji nas čekaju. Jedna od tema koja mora biti prioritet donosiocima odluka nakon izbora jeste rješavanje pitanja stvarne nezaposlenosti u Bosni i Hercegovini. Rješavanje ovog pitanja otvorit će možda i Pandorinu kutiju bez da znamo šta će biti krajnji ishod. Možda u tome i leži razlog zašto se niko do sada nije ozbiljno pozabavio ovim vrlo značajnim pitanjem.

Nezaposlenost u Bosni i Hercegovini se mjeri na nekoliko načina i svaki od tih podataka, iako su veoma različiti, je tačan. Jedan od načina je mjerenje nezaposlenosti putem registrovane nezaposlenosti, što znači da se uzimaju podaci o broju osoba koji se nalaze na evidencijama zavoda za zapošljavanje. Ovaj broj se u velikoj mjeri, a to znači da govorimo o preko 100.000 osoba, razlikuje od drugog podatka koji objavljuje ista institucija kroz ankete o radnoj snazi.

Moguće je da ista institucija objavljuje dva tako različita podatka i da su oba istinita, upravo zbog načina kako se dolazi do tih podataka. U prvom slučaju, ako je osoba nezaposlena, može otići na evidenciju službi za zapošljavanje i prijaviti se kao nezaposlena osoba. U tom slučaju, evidencija vas dalje neće pratiti u smislu da li ćete raditi negdje nacrno i sticati platu na neki drugi alternativni način. Ovi podaci su poprilično ažurni, jer pokazuju tačan broj nezaposlenih osoba koje imamo u ovom trenutku. S druge strane, anketa o radnoj snazi je upravo to – anketa. Ona uzima kao uzorak određen broj osoba, obično nekoliko hiljada, koje čine radnu snagu. U ovom slučaju, s obzirom da je anketa anonimna, radnici pristaju dati informacije o svom radnom statusu. Dakle, ako se osoba vodi kao nezaposlena, a ipak radi nacrno, ona će kroz ispitivanje reći da je zaposlena. Kada se ovi podaci prevedu na opštu populaciju, dobije se stopa nezaposlenosti i broj radnika koji zaista nemaju zaposlenje. Zbog toga se može reći da je razlika između osoba koje su na evidencijama službi za zapošljavanje i koje su prikazane kao nezaposlene po anketi o radnoj snazi, broj radnika koji rade nacrno.

Ako to prevedemo na podatke iz ove godine, vidjet ćemo da podaci za juli ove godine pokazuju da je broj registrovanih nezaposlenih osoba u našoj državi iznosio 361.774, a od ovog broja, oko 43,8% su osobe koje su na evidencijama četiri i više godina. S druge strane imamo paradoks, a to je da pored ovog broja nezaposlenih, poslodavci imaju potrebe za zapošljavanjem oko 30.000 radnika, koje ne mogu naći na našem tržištu rada. Postavlja se vrlo ozbiljno pitanje zbog čega iako imamo preko 350.000 nezaposlenih poslodavci potrebnu radnu snagu ne mogu naći na domaćem tržištu?

Rješenja mogu ići u nekoliko smjerova.

Potrebno je utvrditi koliko od ovih 359.607 nezaposlenih osoba zaista traži posao, a koliko je tu samo radi zdravstvenog osiguranja. U tom slučaju potrebno je za sve građane u državi definisati barem paket osnovnog zdravstvenog osiguranja, bez obzira na status zaposlenosti, kako bi se onda osobe koje su na evidenciji samo radi osiguranja mogle skinule sa evidencije, jer koja je svrha da su u registru ako ne traže posao? Vjerujem da bi se preko noći značajno smanjio nivo registrovane nezaposlenosti, kada bi se svima omogućilo da imaju osnovni paket zdravstvenog osiguranja koji im se ne može oduzeti „skidanjem sa biroa“.

Drugo, značajan broj radnika, koji se vode na evidenciji kao nezaposlene osobe, više se ne nalaze u državi, već rade vani u zemljama poput Njemačke, Slovenije ili Hrvatske. Na evidenciji su samo da bi, za ne daj Bože, imali neki vid osiguranja, ako se prijevremeno vrate u Bosnu i Hercegovinu, što stvara lažnu sliku o broju nezaposlenih.

Treće, potrebno je promijeniti razmišljanje vezano za poticaje i programe zapošljavanja. Milioni se svake godine izdvajaju kroz razne programe, a da ne znamo krajnje efekte – koliko je radnika zaista ostalo u radnom odnosu, a koliko ih se vratilo na evidenciju i da li postoje preduzeća koja zloupotrebljavaju ove povlastice. Bilo bi korisno razmisliti da se veći dio ovih poticaja usmjeri u finansiranje prekvalifikacije nezaposlenih osoba, jer će onda preduzeće uzeti radnika zato što mu zaista treba, a ne samo zato što će za tog radnika biti plaćeni doprinosi i porezi iz poticaja.

Da bi se ova mjera provela, potrebno je krenuti od strukture radne snage. Statistički podaci ukazuju da je trenutno najviše nezaposlenih osoba (36%) u dobnoj skupini 15-24, što predstavlja kategoriju mladih. Ako se posmatra prema spolu, nešto je više nezaposlenih žena i to 209.754, dok je 152.020 muškaraca. Prema stručnoj spremi, na evidenciji ima najviše kvalifikovanih radnika (114.821), potom osoba sa srednjom stručnom spremom (103.081), te nekvalifikovanih radnika (98.983). Ove skupine čine većinu, ostatak čini visoka stručna sprema što i nije tako veliki broj. Ovi analitički podaci su vrlo bitni radi pripreme politika i mjera kojima bi se reducirala nezaposlenost. Ovi podaci nažalost ne omogućavaju usmjeravanje većih programa poticaja za prekvalifikaciju u IT ili neki drugi sektor koji stvara višu dodanu vrijednost, ali pruža veliki potencijal za druge stručne djelatnosti poput mnogih stručnjaka kojih nema na tržištu i koji su vrlo traženi.

Kada smo kod poreza i poticaja za doprinose, ako se već daje direktni poticaj, zašto ne uvesti praksu indirektnih poreskih poticaja, tj. poreskih olakšica i oslobađanja plaćanja poreza umjesto direktnih subvencija. Pod subvencijama se podrazumijevaju direktni novčani poticaji kako bi recimo neko preduzeće zaposlilo nekog radnika, dok se indirektnim poticajima mogu smatrati poreske ili neke druge olakšice, gdje će preduzeće imalo manje izdatke, ako zaposli nekoga.

Upravo je u ovom segmentu bitno tražiti rješenja. Prije više mjeseci sam uputio prijedlog da mladi do 35. godine života trebaju biti oslobođeni plaćanja poreza i doprinosa na plate, kako bi njihova bruto bila ujedno i neto plata. Ova indirektna poreska mjera omogućila bi drastično smanjenje broja nezaposlenih osoba, među mladima kojih je i najviše na evidenciji. Pored smanjenja nezaposlenosti među mladima, uz programe prekvalifikacije i dokvalifikacije smanjila bi se nezaposlenost osoba niže stručne spreme, kojih je također najviše na spisku nezaposlenih. U prvom slučaju, došlo bi do značajnog povećanja plata radnika, zadržavanja mladih u državi i ono što je najvažnije, otvaranja novih i održavanja radnih mjesta u drugim sektorima. Naime, kada mlada osoba ostane u Bosni i Hercegovini i osnuje porodicu, od toga korist imaju mnogi drugi sektori, poput sektor predškolskog obrazovanja, kasnije i obrazovanja kroz osnovnu i srednju školu, te visokog obrazovanja, kao i generalno potrošnje gdje korist ima sektor trgovine. Ne treba zaboraviti i građevinski sektor i sektor nekretnina, jer će mlade osobe imati potrebu za rješavanjem stambenog pitanja.

Ali, da bi se neki problem zaista riješio, najprije treba priznati da postoji. Danas se kroz nerealno visok broj nezaposlenih osoba, kojih u stvarnosti nema toliko, održava sistem neprovođenja nužnih reformi. Krajnji rezultat svakodnevno vidimo u autobusima mladih koji odlaze iz zemlje. Zbog toga ćemo u narednom periodu imati sve više i više stranih radnika u različitim gradovima, kako već danas svjedočimo u Sarajevu. Da li je puhnuo vjetar promjene nakon posljednjih izbora, još uvijek je rano reći.

Autor: Faruk Hadžić / Nomad.ba

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU