UrbanObserver

Srijeda, 28 Maja, 2025

Prenošenje znanja i ekonomski razvoj

Golden Gate, San Francisco, foto: Rade Vilimonović

Znanje je ključ ekonomskog prosperiteta. Tehnologije, inovacije i praktična znanja (know-how) rezultat su saznanja o novim mogućnostima za proizvodnju neophodnih roba i usluga. Znanje je i arhetipsko „javno dobro“: nove ideje mogu biti korisne svima. Osim ako države i monopoli ne ograničavaju pravo pristupa, ideje se korišćenjem neće potrošiti. To je posebno značajno za siromašne zemlje, jer ne moraju da izmišljaju ispočetka već izmišljeno. Mogu jednostavno usvojiti tehnologije i metode koje su razvile bogatije zemlje da bi podstakle sopstveni ekonomski razvoj.

Autor: Dani Rodrik

Ekonomisti i kreatori javnih politika uvek su naglašavali ekonomski značaj znanja, ali dosad nisu dovoljno obraćali pažnju na okolnosti koje znanje čine korisnim. Kontekst je veoma važan: nepodudaranja između okolnosti pod kojima su neke ideje nastajale i osobenih okolnosti na mestu na kome se one primenjuju umanjuju vrednost prenetog znanja.

Na primer, kukuruz se gaji svuda, ali u različitim delovima sveta je izložen različitim pretnjama u zavisnosti od lokalne sredine i ekologije. Istraživanja su očekivano usmerena pre svega na štetočine uobičajene u Severnoj Americi i Evropi. Imamo na hiljade biotehnoloških patenata za suzbijanje evropskog kukuruznog plamenca i svega 5 jedinstvenih patenata za zaštitu od afričkog bušača stabljike koji napada useve u podsaharskoj Africi.

Posle proučavanja mnogih takvih primera, harvardski ekonomisti Jacob Moscona i Karthik Sastry došli su do zaključka da neprilagođenost tehnologija razvijenih u naprednim ekonomijama može biti prepreka rastu produktivnosti poljoprivredne proizvodnje u regionima niskog dohotka. Prema njihovoj analizi, samo neprilagođenošću tehnologija na polju kontrole štetočina i patogena u ratarskoj proizvodnji može se objasniti 15% dispariteta u globalnoj produktivnosti.

Na panel diskusiji koju je organizovala Međunarodna ekonomska asocijacija, Moscona i ostali učesnici su ponudili više primera neprilagođenih tehnologija. Mireille Kamariza sa UCLA primetila je da razvoj dijagnostičkih tehnologija za tuberkulozu i ostale zarazne bolesti koje pogađaju zemlje s niskim dohotkom zaostaje za razvojem dijagnostičkih tehnologija za bolesti raširene u bogatim zemljama.

Kada je pandemija pogodila bogate zemlje, na tržištu se za nekoliko meseci pojavilo na stotine dijagnostičkih testova. S druge strane, za sličan napredak u dijagnostikovanju tuberkuloze bio je potreban čitav vek. Takođe, napredni dijagnostički testovi za tuberkulozu zahtevaju prisustvo obučenih tehničara i električnu mrežu, što u nekim regionima nije dostupno.

Slične razlike mogu se uočiti i unutar iste zemlje, u slučajevima kada se tehnologijama koje su prilagođene interesima određenih grupa daje prednost u odnosu na neke druge. Automatizacija i digitalizacija, na primer, mogu proizvesti neželjene efekte za veliki broj radnika, što ih čini neprilagođenima. Anton Korinek sa Univerziteta u Virdžiniji konstatuje da su inovacije mač sa dve oštrice: mogu uvećati agregatnu produktivnost i istovremeno proizvesti oštra redistributivna pomeranja u korist vlasnika kapitala. Ako ukupna dobit ostvarena rastom produktivnosti nije velika, korist od inovacije je poništena negativnom redistribucijom (sa stanovišta zajednice) – što ekonomisti Daren Acemoglu i Pascal Restrepo opisuju kao „ne baš poželjne“ inovacije.

Roboti su dobar primer negativnih pomeranja na štetu radnika, a veštačka inteligencija širi domen područja na kojima će se distributivni sukobi produbiti. Kao što primećuje Korinek, softver koji zamenjuje ljude s kvalifikacijama nižim od univerzitetske diplome uvećava dobit za AI inženjere i vlasnike kompanija. Posledice će biti još izraženije u zemljama u razvoju u kojima je jeftina radna snaga njihova jedina komparativna prednost.

Znanje je ugrađeno ne samo u semenski materijal i softver nego i u kulturne norme. Na pomenutom panelu, ekonomista Nathan Nunn je govorio o vremenskim nepodudaranjima, kada znanje i prakse koji su nekada bili adekvatni vremenom izgube funkcionalnost. Kulturne tradicije prenose korisna znanja na nove generacije. Verski rituali, na primer, pomažu u koordinaciji poljoprivrednih radova. Neke tehnike spremanja hrane koje stariji prenose na mlade štite ih od toksina. Ali promene u kulturi odvijaju se veoma sporo, pa nagle društvene promene proizvode „evolucionu neprilagođenost“.

Oslanjajući se na istraživanja sprovedena u saradnji sa Leonardom Wantchekonom, Nunn navodi primer traumatičnih iskustava Afrike u periodu transkontinentalne trgovine robljem. Zajednice u Africi koje su imale najviše kontakta s trgovcima robljem razvile su duboko nepoverenje prema strancima, što je proizvelo kulturu koja ometa razvoj uspešne tržišne ekonomije u današnjem svetu. Isto tako, izgleda da je averzija Amerikanaca prema redistribuciji dohotka više rezultat visoke ekonomske mobilnosti u prošlosti njihove zemlje nego njene aktuelne stvarnosti.

Bilo da se javljaju u obliku neprilagođenih tehnologija ili kulturnih praksi, takva nepodudaranja se moraju imati u vidu ako želimo da znanje zaista donese korist društvu. Jedna od mogućih strategija je razvoj svesti. Tako je ekološki pokret uspeo da preusmeri tražnju s fosilnih goriva na razvoj obnovljivih izvora energije. Sličan pokret koji će staviti „tehnologiju u službu radnika“ može preusmeriti inovacije u nekom povoljnijem pravcu. Davanje glasa svim relevantnim zainteresovanim stranama u donošenju odluka o inovacijama i tehnologiji – uključujući radnike i siromašne zemlje – zaštitilo bi nas od štetnih efekata neprilagođenih tehnologija.

Javne politike su takođe važne. Zelena revolucija u 20. veku pokrenuta je jasnim razumevanjem da rast produktivnosti poljoprivredne proizvodnje u zemljama s niskim dohotkom podrazumeva razvoj novih vrsta s visokim prinosima koje odgovaraju tropskim uslovima. Mada u današnjem svetu nema slične multilateralne inicijative za rešavanje problema tehnologije, Moscona naglašava da nekoliko zemalja sa srednjim dohotkom (Indija, Brazil, Južna Afrika) raspolažu kapacitetima za razvoj tehnologija primerenih potrebama zemalja u razvoju.

Ali čak i u tim zemljama inovatori obično polaze od normi i preferencija Silicijumske doline, a ne od potreba lokalne zajednice. Kreatori politika i inovatori ne smeju zaboraviti da znanje, da bi nas osnažilo, mora biti korisno.

Project Syndicate

Preveo Đorđe Tomić

pescanik.net

Povezane vijesti

Tuđi čovik nikad neće znati

Boris Dežulović Na dan kad su Pavelićevi ustaše Dalmaciju, Split i Hajduk 1941. poklonili talijanskim fašistima, i na dan kad je 1944. dovršena obnova Hajduka...

Popular Articles