fbpx

Nezaobilazna tema bilo kojeg razgovora o izbjeglicama njihova je integracija u novo društvo. Zadaća je to nacionalnih država, kojima one pristupaju poprilično pasivno, birokratski i gotovo u potpunosti kompartmentalizirano, ne sagledavajući problem kao cjelinu.

5grcka april 2017 open

Naličje tog pristupa, kojim se prikriva neuspjeh europskih politika azila i integracije, obično je prebacivanje odgovornosti s države, kao najvažnije poluge organizirane društvene moći, na pojedinca (izbjeglicu). To se odvija artikuliranjem problema na način da se o njemu priča kao o pitanju psihologije novonaseljenih osoba, njihove osobne nemogućnosti da se prilagode novim društvenim uvjetima, dok se zapravo radi o socioekonomskom problemu i neuspjehu države u skrbi za svoje stanovnike. Ovime se postiže višestruki negativni učinak: izbjeglice se gura u novi krug pakla gdje osim osobne nesigurnosti uzrokovane ratom, izloženosti gladi i novostečenim beskućništvom, jednom u “sigurnoj” zemlji, umjesto nade, u kampovima u koje su obično smješteni, sav se očaj dodatno koncentrira i potencira postajući ozbiljnim društvenim problemom.

Ovaj proces osobito je strašan kad u obzir uzmemo posebno ranjivu društvenu skupinu – djecu. A djece bez pratnje među izbjeglicama ima mnogo. Koliko točno, nije sigurno jer vlasti više država odbijaju dati točne podatke na ovu temu. No, znamo da se najčešće radi o dječacima u dobi od 14 – 18 godina podrijetlom iz ratom i krajnjim siromaštvom zahvaćenih zemalja koji uglavnom dolaze s područja gdje se govore arapski, farsi, paštu i urdu. Oni putuju u grupama s drugom djecom ili sunarodnjacima. Granice uglavnom prelaze “neregularno”, plaćajući krijumčarima ljudima, a na putu su izloženi raznim rizicima i trpe različite oblike nasilja (osim gladi i straha za vlastiti život, ova je skupina najranjivija meta krijumčara i trgovaca ljudima).

Zgražanju sklonu javnost, nedavno je frapirao, novi, izvještaj o dječjoj prostituciji sastavljen na američkom Sveučilištu Harvard u kojem se navode podaci o djeci izbjeglicama u Grčkoj što očajnički pokušavaju prikupiti sredstva za put do zemalja zapadne i sjeverne Europe i to “najstarijim zanatom na svijetu” – prostituirajući svoja tijela. Kao i obično, gdje postoji prostitucija razvija se i tržište narkotika i raste ovisnost o drogama njezinih žrtava, a sve to skupa zakonski se smatra zlostavljanjem djece.

Odgovornost: ničija

Voxfeminae prenosi iz Guardiana komentar jedne od autorica Izvještaja gdje se kaže kako se djeca okreću se prostituciji kako bi se maknuli s mrtve točke. Autorice upozoravaju da je ovaj problem došao do točke ključanja te kako se ne smije više mirno sjediti dok su “djeca migranti zlostavljana i prisiljena usred bijelog dana u srcu Atene prodavati svoja tijela kako bi mogla preživjeti”. Prema izvještaju, prosječna cijena seksualne transakcije iznosi 15 €, odnosno oko 100 kuna. Najveća grupa djece koja prodaju svoja tijela su afganistanski, irački i iranski dječaci, dok su njihove mušterije uglavnom muškarci stariji od 35 godina. Samo u Grčkoj, na koju je fokusiran Izvještaj, u 2016. godini zaprimljena je 5174 preporuka za premještaj djece koja putuju bez pratnje odraslih osoba. No, kako navode, do kraja 2016. samo je 191 dijete prebačeno u druge europske zemlje, dok gotovo 50 posto djece bez pratnje u Grčkoj i dalje čeka preseljenje u specijalizirani smještaj.

Iz materijala sjednice Odbora za obitelj, mlade i sport, održanoj 20. aprila ove godine, doznali smo da se u Hrvatskoj trenutno nalazi tridesetero djece bez pratnje. A problemi su uobičajeni: usitnjenost resursa za pružanje podrške djeci, nema koordinacije aktera, djeca su smještena u neprimjerenim objektima, za rad s djecom nisu zaposleni kompetentni stručnjaci (psiholozi, profesori jezika, pedagozi….), nedovoljna je dostupnost posebnih skrbnika (na ovome mjestu nije na odmet napomenuti da svi ti stručnjaci sjede nezaposleni na burzi rada). Djeca izbjeglice, usprkos tome što su neki od njih u Hrvatskoj već dvije godine, nisu uključeni u obrazovni sustav, a neki još ne znaju ni jezik. Kao problem, djeca navode čak i neadekvatnu zdravstvenu skrb. A ističu i da osjećaju nejednak tretman u odnosu na djecu hrvatskog podrijetla. Vidi se to i u činjenici da su pubertetska djeca, samo radi toga jer su izbjeglice, smještena u domove za djecu s problemima u ponašanju.

Pa ipak, Europska unija nije otvorila granice ovoj djeci niti ih sagledala kao buduće odrasle ljude koji praktički da nemaju nikakve šanse da ikada postanu potpuno funkcionalni i integrirani članovi društva. A nema ni tragova svijesti o tome da bi odgovorni političari – oni koji su zatvorili granice – trebali odgovarati za posljedice svojih politika. Poruka koju naši političari šalju ovoj djeci jasna je i glasna. Ne treba je posebno artikulirati i neće je biti moguće ispraviti kad ova djeca postanu zrele osobe.

 Bilten

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU