fbpx

9israel kurds

Nedavno je održan referendum za nezavisnost iračkog Kurdistana, a prema podacima izborne komisije, s izlaznošću od 72 posto, više od 92 posto glasača glasalo je za nezavisnost Kurdistana. Institucije, vođe pa i gotovo čitava javnost Izraela snažno su podržali aspiracije iračkih Kurda za samostalnošću. Što navodi Izrael i Izraelce da tako ujedinjeno podržavaju iračke Kurde? S pozicije službene politike Izraela, apsolutno dominantan argument za podršku iračkim Kurdima je taj da njihova potraga za neovisnošću izaziva ogromne probleme rivalima Izraela. 

Piše: Demian Vokši za Lupiga.com

Prema podacima izborne komisije, a koje je prenio portal Rudaw, rezultati referenduma, s izlaznošću od 72 posto, su takvi da je 92.73 posto glasača glasalo za nezavisnost Kurdistana. Regionalne reakcije na rezultate, kao i na samo održavanje referenduma bile su predvidljive.

Institucije tri preostale države u kojima Kurdi čine značajnu manjinu, Sirije, Irana i Turske, žestoko se protive rezultatima referenduma i pozivaju se na očuvanje ustava i teritorijalnog integriteta Iraka. Isti argument mogao se čuti i iz samoga Bagdada.

Njemačka, još jedna država u kojoj obitava nezanemariva kurdska manjina, oglasila se kritikom jednostranih rješenja. Sjedinjene Američke Države podržale su teritorijalni integritet Iraka, kao i njegov federalizam. No, institucije, vođe pa i gotovo čitava javnost Izraela snažno su podržali aspiracije iračkih Kurda za samostalnošću. Što to točno navodi Izrael i Izraelce da tako ujedinjeno podržavaju iračke Kurde u njihovoj potrazi za neovisnošću?

Kurdi i Židovi tijekom 20. stoljeća

Prvi dio slagalice zasigurno čine odnosi Židova koji su tijekom 20. stoljeća živjeli na području Iraka gdje su Kurdi činili većinsko stanovništvo, s lokalnim kurdskim vođama. Osobito kvalitetan odnos imali su s kurdskim klanom Barzani (iz kojeg potječe trenutni predsjednik iračkog Kurdistana, Masud Barzani) koji je od prve polovice dvadesetog stoljeća igrao snažnu političku ulogu među iračkim Kurdima. Takav odnos irački Židovi i Kurdi nisu imali prilike nastaviti u drugoj polovici stoljeća s obzirom da je većina Židova pobjegla iz Iraka do 1951. godine budući da su im uvjeti za život u toj arapskoj zemlji postali neizdrživi nakon osnivanja Izraela i etničkog čišćenja Palestinaca prije i nakon izraelskog rata za nezavisnost.

Irački Židovi svoj su život nastavili uglavnom u Izraelu. Kurdi su svoj nastavili u Iraku, uz rijeke krvi. Prvo kurdsko-irački rat vodio se od 1961. do 1970. godine i odnio je oko 100 000 života. Nastavak tog rata uslijedio je 1974. godine i trajao je tek nešto malo preko godinu dana uz 20 000 žrtava. Rat u sedamdesetima u Iraku bio je izravni odgovor na baatističke kampanje arabizacije većinski kurdske regije u Iraku. S obzirom da nisu uspjeli u svojim pobunama tada,  Kurdi opet pobunili 1983. godine.

Ta pobuna trajala je 3 godine i odnijela najmanje 100 000 života, a onda je Sadam Husein 1986. godine pokrenuo genocidalnu kampanju Al Anfalobilježenu napadima kemijskim oružjima na kurdska naselja, masovnim smaknućima kurdskih civila i destrukcijom kurdskih sela. U dvije do tri godine pobijelo je oko 180 000 Kurda, većinom civila. Nakon Zaljevskog rata, 1991. godine šijitsko stanovništvo na jugu Iraka i Kurdi na sjeveru države pokrenuli su seriju pobuna protiv Sadamovog represivnog režima. Dok je pobuna na jugu bila ugušena u krvi, Kurdi su uspjeli izboriti autonomiju i osnivanje kurdske regionalne vlasti.

Izrael je u šezdesetim i sedamdesetim godinama, tijekom prva dva kurdsko-iračka rata bio u kontaktu s Mustafom Barzanijem, tadašnjim kurdskim vođom i ocem Masuda Barzanija, te je izraelski Mossadsudjelovao u treniranju kurdskih gerila i dostavljao im oružje. Takvi potezi Izraela ne trebaju čuditi s obzirom na izraženi antagonizam koji je vladao između Iraka i Izraela.

Situacija nakon 2003. godine

Irački Kurdi su napokon dočekali rušenje Sadamovog režima 2003. godine nakon američke ilegalne invazije Iraka. Daleko od toga da su bili pasivni promatrači toga rata- Kurdi su na svome teritoriju akomodirali vojne jedinice koji su sudjelovali u invaziji, a kurdske Pešmerge su sudjelovale u vojnim operacijama na sjevernom frontu toga rata.

Masud Barzani izabran je za predsjednika kurdske regionalne vlasti 2005. godine. Iste godine, nekoliko mjeseci prije Barzanijevog dolaska na vlast, u iračkom Kurdistanu održan je neslužbeni referendum o neovisnosti na kojem se 98.98 posto glasača izjasnilo u korist neovisnosti. Od dolaska na vlast pa sve do nedavno Barzani je ponavljao najave o tome da će se u iračkom Kurdistanu održati “pravi” referendum o neovisnosti.

Barzaniju je taj referendum uvijek bio as u rukavu, argument kojeg je povlačio kad god bi trebao potpaliti nacionalne osjećaje kako bi skrenuo pažnju sa vlastite korupcije, a i činjenice da mu je mandat predsjedništva istekao još 2015. godine, usprkos čemu se svejedno zadržao na vlasti zahvaljujući hegemoniji svoje stranke unutar regije.

Izraelska podrška

Rijetko koja država i rijetko koji narod je toliko ujedinjeno, toliko neupitno i entuzijastično dao podršku iračkim Kurdima nakon referenduma kao što su to napravili Izraelci. Naravno da je takav izraelski pristup pokrenuo lavinu teorija zavjera u zemljama regije, osobito u Turskoj, da izraelski Mossad stoji iza kurdskog referenduma. No također je jasno, čak i ako po strani ostavimo takve sulude tvrdnje, da Izraelu kurdski referendum itekako politički odgovara.

Dio izraelske podrške iračkim Kurdima, osobito one podrške koja dolazi iz javnosti, zasigurno dolazi zbog bogate povijesti koje su Kurdi i Židovi dijelili u Iraku. Tu je također prisutan i mentalitet manjinskog stanovništva. Izraelci sebe vide kao manjinu okruženu Arapima te smatraju da su Kurdi u sličnoj situaciji.

No, na kraju krajeva, dok je Benjamin Netanjahu davao podršku kurdskom referendumu, o onom katalonskom se propustio očitovati. Prioriteti su tu jasni – sa pozicije službene politike Izraela, apsolutno dominantan argument za podršku iračkim Kurdima činjenica da njihova potraga za neovisnošću izaziva ogromne probleme rivalima Izraela. Kurdi su manjina u četiri države: Iraku, Iranu, Siriji i Turskoj, i u svakoj, s manje ili više uspjeha, pokušavaju izboriti različite razine autonomije ili neovisnosti.

Od navedenih država, niti jedna nije u dobrim odnosima s Izraelom. Turska i Izrael su nedavno pokušali popraviti narušene odnose no teško je zamisliti kako će se to nastaviti nakon izraelske podrške Kurdima. Na kraju priče, svaka od navedenih država, pa i Turska, više odgovara Izraelu kada barata s manje utjecaja u regiji i svijetu, a davanje podrške Kurdima u njihovoj legitimnoj potrazi za nezavisnošću Izraelu omogućava uz apsolutno minimalna ulaganja, otvaranje novih diplomatskih i potencijalno vojnih fronti na kojima će navedene države morati trošiti svoje resurse. Iran je već zagrizao mamac te je poslao tenkove na granicu s iračkim Kurdistanom.

Hoće li Masud Barzani iskoristiti ovaj referendum kao adut za pregovore sa službenim Bagdadom za još bolju poziciju Kurdistana unutar federalnog Iraka ili će otići do kraja i pokušati se odcijepiti, to trenutno nitko ne zna no kako će se situacija u iračkom Kurdistanu dalje razvijati, pitanje je koje će nas zasigurno zaokupljati narednih tjedana i mjeseci.

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU